Hrvatski Fokus
Religija

Samo ljubav spoznaje ljubav

Tamo gdje se gasi Božja ljubav, ljudska ljubav postaje egoistična, a egoizam je uvijek izbor protiv života

 

Nakladnička kuća Verbum 21. siječnja ove godine predstavila je novu knjigu Josepha Ratzingera, pape emeritusa Benedikta XVI. pod naslovom Ljubav koja spašava. Radi se o prijevodu talijanskoga izdanja vatikanske nakladničke kuće Liberia Editrice Vaticana u suradnji s nakladničkom kućom Cantagalli. Tom prigodom o knjizi su govorili dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta iz Splita dr. sc. Mladen Parlov, ispred Verbuma direktor dr. sc. Miro Radalj i izvršna direktorica Lidija Piskač. Autor prijevoda s njemačkog i talijanskog jezika je Ante Mateljan. Dekan Parlov o knjizi je rekao: U ovoj knjizi Ratzinger ulazi u bit, ali na način da njegova teologija postaje duhovnost, život. Nikada nije apstraktna, hladna, nego uvijek životna i usmjerena životu. Također, ulazi u srž objave Boga koji se objavio kao ljubav i to je ono što je papi Benediktu na srcu – približiti biblijskoga Boga, Boga ljubavi koji dolazi čovjeku. Na samom početku nekoliko riječi o Benediktu XVI. velikom prijatelju hrvatskoga naroda i poštovatelju djela Alojzija Stepinca.

Joseph Ratzinger – papa Benedikt XVI. (1927.) 265. je nasljednik apostola Petra, od 2005. do odreknuća 2013. godine i najstariji papa koji je izabran u proteklih 275 godina. Uzeo je ime Benedikt po dva istaknuta pripadnika Katoličke Crkve: papi Benediktu XV. koji je bio na čelu Svete Stolice tijekom Prvoga svjetskoga rata (1914. – 1922.) i  koji se zalagao za prekid rata i mir među narodima i sv. Benediktu, osnivaču benediktinskog reda iz šestoga stoljeća i autoru čuvenog monaškog priručnika Pravila sv. Benedikta – koja su imala važnu ulogu u očuvanju kršćanske kulture tijekom tzv. mračnog srednjeg vijeka. Doktor teologije postao je 1953., a od 1957., sveučilišni je profesor na brojnim sveučilištima. Papa Pavao VI. imenovao ga je kardinalom 1977., a pročelnikom Kongregacije za nauk vjere 1981. godine. Smatra se jednim od najvećih teologa u zadnja dva stoljeća. Kao teolog  promovirao je novu evangelizaciju osuđujući moralni relativizam, konzumerizam, neoliberalizam, kao i  sve oblike totalitarizama. U središtu njegova teološkog opusa su sloboda, ljubav i Bog, što je posebno vidljivo iz njegovih enciklika: Deus  caritas est – Bog je ljubav; Spe salvi – U nadi spašeni i Caritas in veritate – Ljubav u istini. Na tom su tragu i sabrane propovijedi u knjizi. Uza svoju vjerničku duhovnost Ratzinger je veliki ljubitelj glazbe, vrsni pijanist i ljubitelj Mozartove glazbe za koju govori kako je duboko prodrla u njegovu dušu.

Priređivači knjige ističu kako je Joseph Ratzinger odlučio široj javnosti darovati ovu zbirku, svojih dosad uglavnom neobjavljenih propovijedi, u kojima se bavi omiljenom temom, temom o kojoj je pjevao, meditirao, svjedočio više od bilo koje druge teme: temom ljubavi. Jer za njega, ljubav je vitalna jezgra kršćanstva, a vjernost Kristu prije svega je pitanje ljubavi. Propovijedi je svrstao u tri tematska kronološka dijela: Došašće i Božić, Korizmeno i uskrsno vrijeme i Vrijeme kroz godinu. Za nas hrvatske katolike posebice je važna i znakovita propovijed pod naslovom: Blago vama kad vas zamrze ljudi, u kojoj prikazuje lik i djelo blaženoga Alojzija Stepinca, pa  ćemo joj u prilogu dati veću pozornost.

Promišljanja o temeljnim vrijednostima kršćanstva

Veoma je širok raspon tema preko kojih nas u odabranih 25 propovijedi Ratzinger vodi u samu bit kršćanstva. Spomenimo ih: bit kršćanstva, Božja ljubav i ljubav prema čovjeku, vjera, istina, milost, patnja, mržnja, grijeh, obraćenje, smrt, povijest Crkve, euharistija, simbolika i život Božića, Uskrsa, Križa… Kao kršćani u tim propovijedima možemo vidjeti i doživjeti duh Božje riječi i djela, kojima nas Ratzinger, kao vjernik i teolog približava sjedinjavanju s njima u svrhu svakodnevnog svjedočenja ljubavi prema našem Spasitelju Isusu Kristu i bližnjima. Knjiga nam prikazuje Benedikta XVI. kao velikog zaljubljenika u Božju ljubav, koji nam preko svojih propovijedi daje odgovore na temeljna pitanja naše vjere i ljudske egzistencije u duhu kršćanskih vrednota. Božanska ljubav Suca Svijeta izrečena u ovoj bezvremenskoj poruci: Doista, kažem vam, što god učiniste jednomu od moje najmanje braće, meni učiniste. (Mt 25,40) nit je vodilja preko koje nas vodi Benedikt XVI. kroz cijelu knjigu. U propovijedi Na putu prema budućoj domovini Benedikt ističe: Biti kršćanin upravo se pokazuje u otvorenosti prema bližnjima, u međusobnome prihvaćanju, u raspoloživosti da se zajednički raste prihvaćajući jedni druge. Utoliko se poziva na sv. Ivana i njegovo tumačenje biti kršćanstva: Mi znamo da smo iz smrti prešli u život (1 Iv 3,14), odnosno Benedikt zaključuje: Vjerojatno sv. Ivan, svojom definicijom kršćanskog postojanja, nije htio samo naglasiti zaokret normalnoga smjera svakoga življenja u novome krsnom procesu, nego upućuje i na iskon ljudske povijesti. Kršćanstvo je dakle put – putovanje – kretanje, odnosno obraćenje na Božju ljubav, a tako i na bratsku ljubav, dakle prijelaz iz smrti u život. Ljubav prema bližnjemu i Bogu međusobno se prožimaju. Nema ljubavi prema Bogu ako ona nije i ljubav prema bližnjemu. Zato Benedikt upozorava: Ljubav prema bližnjemu koja zaboravlja Boga, zaboravlja bitno. Benedikt nam poručuje kako je opredjeljenje za život, zapravo opredjeljenje za zaboravljene, siročad, hendikepirane i stare, neodvojivo od opredjeljenja za Božju ljubav. Jer tamo gdje se gasi Božja ljubav, ljudska ljubav postaje egoistična, a egoizam je uvijek izbor protiv života. Zato se uputite putem kajanja, vjere, ljubavi, putem zajedništva s Bogom, jer jedino to može preobraziti svijet, savjetuje nam Benedikt.

Pošasti suvremene civilizacije

Čovjek današnjice, suočen s pošastima moderne civilizacije, od konzumerizma, hedonizma, liberalizma, antivjerskog nasilja, nepravdi, samoće, ništavila, kulture nekrofilije i smrti sve je više razapet i obespravljen. Pri tomu upozorava da je kršćanstvo  previše uvjetovano zapadnjačkim aktivističkim mentalitetom koji  nas sve više odvaja od Krista i vjere. Stoga Benedikt poručuje: (…) podnositi, moći prešutjeti, prihvatiti poniženja svojstveno je ljubavi. Ljubav može opstati samo u velikoj poniznosti, koja znači nadilaženje zaborava. Ovdje se Benedikt, na temu poniznosti, suprotstavlja Nietzscheu i Marxu. U srž pogađa Nietzscheova poruga; on kršćane i njihovu poniznost prikazuje kao iskrivljene, skučene ljude, koji se ne usude stajati na svojim nogama, nemaju hrabrosti niti značaja.  Kršćanskomu idealu  Nietzsche suprotstavlja nadčovjeka koji uspravno stoji i nastupa. Jednako je tako svojom kritikom gađao i Karl Marx koji poniznost vidi kao iskorištavanje čovjeka po čovjeku, kao sredstvo za zadržavanje vlasti, kao sredstvo  kojim se svakomu priječi upoznavanje i zahtijevanje vlastitih prava. Drugim riječima marksizam i liberalizam su protiv Krista postavili stijenu tzv. znanstvenog materijalizma, odnosno zida smrti, koji vjera u Isusa Krista i njegova božanska ljubav nadvladavaju za vijeke vjekova. Zid smrti  i sile smrti zauvijek su uništeni. Krist ulazi, i mi po svetoj pričesti možemo s njime ući u njegov svijet, svijet vječne ljubavi koja je pobijedila smrt. Benedikt XVI. razvidno odvaja kulturu života od kulture smrti. Na putu kulture života i ljubavi u Crkvi je uvijek bilo upaljenih svjetiljki koje su osvjetljavale svijet, bile ukras i svjetlo na velikome vječnom slavlju Božje ljubavi. Benedikt tako spominje mučenike prvih stoljeća, velike naučitelje: Augustina, Ambrozija, Bonaventuru, Tomu,  sv. Franju Asiškog, sv. Karla Boromejskog, sv. Dominika, sv. Terezu Avilsku, sv. Ivana od Križa,  sv. Terezu iz Lisieuxa, pa Maksimilijana Kolbea, Padre Pija, Edith Stein, Majku Tereziju…  Upaljene svjetiljke svetaca koje pokazuju put Božanske ljubavi. Blago vama kad vas zamrze ljudi (Lk 6,22)

Stepinac – čovjek nade, vjere i prave ljubavi

Na primjeru života, vjere, progona, borbe za istinu i postojanost u kršćanskim uvjerenjima i vrijednostima, Benedikt u zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu vidi simbol najuzvišenije ljubavi prema Kristu, Katoličkoj Crkvi, svome narodu i bližnjima. Svima. Dakle, ne samo onima koji su dijelili njegovu vjeru, duhovne i moralne vrednote već i svojim progoniteljima. 

Propovijed započinje podsjećanjem na posljednje pjevanje Danteove Božanstvene komedije. Naime, u tom pjevanju Dante govori o nekom pristiglom anonimnom hrvatskom hodočasniku koji je bio očaran Kristovom slikom utisnutom na Veronikin rubac  i kako svoj pogled ne može usmjeriti nigdje drugdje već u Krista Gospodina. Za Benedikta je ovaj anonimni Hrvat sluga Božji kardinal Stepinac: Uistinu je ovaj čovjek,  ovaj Sluga Božji, držao pogled čvrsto upravljen u Isusa, razmatrao o njemu, živio je u gledanju Krista i tako se sve više neprestano suobličavao Kristu, bivao preobražen u Krista te i sam postao živa slika trpećega Krista s trnovom krunom i ranama njegove muke. Benedikt govori kako se Stepinac nije bavio politikom. Poštivao je državu u onoj mjeri u kojoj je ona bila autentična, ali je branio  Božje stvari protiv grješne i lažne ljudske svemoći, branio ljude od svih oblika totalitarizama, borio se za ljudska prava. Bio je branitelj Židova, pravoslavaca i svih progonjenih a protiv nepravdi i zločina. U komunizmu je pak postao odvjetnik progonjenih i ubijanih vjernika i svećenika. Kardinal Stepinac bijaše čovjek savjesti koji se u ime savjesti suprotstavio moćnu mnoštvu. Bio je čovjek savjesti  prosvijetljene Kristovom riječju, čovjek savjesti oblikovane Njegovom istinom i preko savjesti je njegov hod dostigao istinu, a to je put pravoga života. Nikada nije bio tvrd, žučljiv, mrzitelj… Njegova postojanost u obrani istine bila je oblikovana Kristom iz koje je proizlazila ljubav i prema vlastitim progoniteljima. Benedikt nas podsjeća na izbor Stepinca za nadbiskupa koadjutora zagrebačkog 1934. godine i njegov strah pred tako važnom dužnošću. Benedikt propovijeda: Dobro je poznavao tešku situaciju u Katoličkoj Crkvi i vjernika katolika u svojoj zemlji, u onoj Jugoslaviji koju su saveznici nakon Prvoga svjetskog rata umjetno stvorili od suprotnih elemenata i sa snažnim protukatoličkim nabojem. No to nisu jedine poteškoće i prijetnje kojih je bio svjestan. On je poznavao i snagu totalitarnih i bezbožnih ideologija, koje su u onome trenutku bile snažne i postajale sve moćnije.  U toj situaciji nije mogao gledati na biskupsku službu kao na puku ljudsku promidžbu, kao na viši stupanj ljudske karijere. Znao je da je biskupstvo u tome trenutku značilo žrtvovati se, izgubiti sebe, prepustiti se u Božje ruke. Stoga je program svojega biskupstva – svojega života izrazio riječima: In te, Domine, speravi – U Tebe se, Gospodine, uzdam! Na samom kraju ove, za nas hrvatske katolike, naš narod i domovinu iznimno važne (povijesne) propovijedi, Benedikt XVI. zaključuje: Prepustio se Gospodinu u tolikim patnjama, prepustio se Gospodinu, znajući da su u Gospodina vode pravoga života, pravoga blaženstva. U svim je poteškoćama ostao čovjek nade, budući da je bio čovjek vjere i čovjek ljubavi, čovjek prave ljubavi.

Ne znam je li Benediktov nasljednik papa Franjo pročitao ovu propovijed?! Jer da ju je pročitao ne bi zajedno s patrijarhom Srpske pravoslavne crkve Irinejem i srpskim vlastima iz Beograda zaustavio kanonizaciju, ovoga za nas Hrvate, svetoga čovjeka. Ma što o tomu mislio i radio aktualni poglavar Svete Stolice! On je svoje rekao! Još jedno sjajno izdanje Verbumove biblioteke.

Mijo Ivurek

Povezani članci

Biskup Šaško blagoslovio Spomen-dom bl. Alojzija Stepinca u Krašiću

hrvatski-fokus

Patnje Barske biskupije pod turskom vlašću

HF

Cijeli niz mučenja i sakaćenja

HF

Lik Arkanđela u Vugrovcu kod Sesveta

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...