Hrvatski Fokus
Povijest

Iuliu Maniu i rumunjski “antifašisti”

Njegovo suđenje bio je značajan korak prema uspostavi komunističkog režima u Rumunjskoj

 

Život Rumunja Iulija Maniua pokazuje patriotizam i kršćansku vrlinu, ali i postupak komunističkih vlasti ukazuje na obrazac koji se ponavljao u svim komunističkim državama, pa i kod Josipa Broza nakon prekida sa Staljinom. Tako su u Titinim logorima završili demokratski političari i antifašisti Ivo Tartaglia (najbolji gradonačelnik Splita, zatvaran u talijanski logor), te engleski konzul i djed prof. Iva Banaca Dubrovčanin Ivo Hagjija. Ne moramo ni isticati da su sudbinu Stepinca dijelili i istočnoeuropski svećenici, samo napomenimo Mindszentyja. Sjetimo se i izvanredno ružnoga postupka komunista prema starome Vicku Jelaski, zatočenom od Talijana koji je fizički radio na Golom otoku i bio premlaćivan. Jelaska je među komunistima bio poznat po tomu što je prije rata glasovao protiv Tite.

Iuliu Maniu (8. siječnja 1873. – 5. veljače 1953.) bio je rumunjski političar. Lider iz Narodne stranke u Transilvaniji i Banatu prije i nakon Prvog svjetskog rata, Maniu je služio kao premijer Rumunjske tri puta tijekom 1928.-1933., te uz Iona Mihalachea, kao suosnivač Nationalne seljačke stranke.

Maniu je rođen u etničkoj rumunjskoj obitelji u Szilágybadacsonyju, Austro-Ugarska (danas Bădăcinžupanija SălajRumunjska); roditelji su mu bili Ioan Maniu i Clara Maniu. Završio je kalvinistički koledž u Zalăuu 1890. godine, a studirao je pravo na Sveučilištu Franz Joseph, zatim na Sveučilištu u Budimpešti i na Sveučilištu u Bečudoktorirajući 1896. godine.

Maniu se pridružio Rumunjskoj nacionalnoj stranci Transilvanije i Banata (PNR), postao je članom kolektivnog vodstva stranke 1897. godine i nekoliko puta bio zastupnikom u budimpeštanskom parlamentu. Smjestio se u Blaj, a služio je kao odvjetnik za grkokatoličke crkve (kojoj je pripadao). Maniu je bio pod utjecajem aktivnosti Simiona Bărnuțiua, ujaka po majci njegovog oca Ioana Maniua. Nakon što je služio kao savjetnik nadvojvode Franza Ferdinanda, savjetujući o projektima potonjeg za redefiniranje habsburških država na liniji Sjedinjenih Država Velike Austrije, Maniu je krenuo prema mogućnosti unije sa rumunjskim Starim kraljevstvom kada je nadvojvoda ubijen godine u Sarajevu 1914. godine.

Zajedno s ljudima kao što su Vasile GoldișGheorghe Pop de Băseștirumunjski pravoslavni svećenik Miron Cristea i Alexandru Vaida-Voevod, Maniu je sudjelovao u intenzivnoj ujediniteljskoj kampanji koja je dovela do okupljanja Alba Iulia 1. prosinca 1918. (tijekom kojeg su Rumunji tražili odvajanje iz Austro-Ugarske). Maniu je 2. prosinca 1918. postao šef Direktorskog vijeća Transilvanije – položaj ekvivalentan privremenom guvernerstvu .

Nakon stvaranja Velike Rumunjske , PNR je formirao vladu u Bukureštu – kabinet predvođen Al. Vaida-Voevod i savez s Ion Mihalacheom iz seljačke stranke. Stranka seljačka je ušla u sukob s jednom od tradicionalnih stranaka rumunjskog kraljevstva, Nacionalno-liberalnom strankom, i sa njezinim čelnikom Ionom IC-om Brătianuom, kada je Seljačka stranka blokirala parlament Rumunjske pozivima na raširenu zemljišnu reformu.

Nakon što je kralj Ferdinand I. raspustio parlament, Iuliu Maniu našao se u oporbi prema nacionalnom vodstvu, posebno nakon što je novi premijer Alexandru Averescu (uz potporu nacionalnih liberala) raspustio Transilvansko vijeće u travnju 1920. Posljedično, Maniu je odbio nazočiti krunidbi kralja  Ferdinanda  za kralja Velike Rumunjske (održana u Alba Iuliji, 1922.), videći je kao pokušaj povezivanja multireligijske Transilvanije s pravoslavljem. Istodobno, PNR je odbacio centralizaciju nametnutu Ustavom iz 1923. koju je podržavao Brătianu, i tražio je da se svaka ustavna reforma donese u Ustavotvornoj skupštini , a ne redovnim glasanjem u Saboru.  Maniu je bio predsjednik nove političke snage, Nacionalne seljačke stranke (PNȚ), sljedećih sedam godina, i opet između 1937. i 1947. godine.

Unatoč uspjehu na izborima, PNȚ je iz vlade blokiran kraljevskom privilegijom kralja Ferdinanda (koji je radije nominirao Brătianua, Averescua i princa Barbua Știrbeya). Maniu je javno prosvjedovao i pokušao organizirati seljački pohod na Bukurešt kao javno pokazivanje potpore po uzoru na skupštinu Alba Iulia. Također se pokazao otvoren za dogovore koje je predložio vikont Rothermere u vezi s revizijom Ugovora iz Trianona  i, kako se bližila smrt kralja Ferdinanda, započeo je pregovore s razbaštinjenim princom Carolom (sin kralja Ferdinanda), predlažući da potonji zaobiđe Ustav i okruni se u Alba Iuliji (novi temelj za rumunjsko kraljevstvo). Razgovori s Carolom naglo su okončani nakon što su rumunjske vlasti pozvale Ujedinjeno Kraljevstvo da protjeraju princa sa svog teritorija.

PNȚ je prvi put došao na vlast u studenom 1928. godine, nakon što su umrli i kralj Ferdinand i Brătianu (na izborima te godine udružio se s Rumunjskom socijaldemokratskom strankom i Njemačkom strankom). Godine 1930. Maniu je manevrirao protiv Ustava i, zajedno s Gheorgheom Mironescuom, doveo je do Carolovog povratka i polaganja sina Michaela. Međutim, Carol nije poštovao uvjete njegova sporazuma s Maniuom, odbivši nastaviti svoj brak s kraljicom Elenom. Nakon izmjene vlada Maniu i Vaida-Voevod koje su stranku dovele u sukob s kraljevim užim krugom i njegovom ljubavnicom Magdom Lupescu, tijekom svog mandata njegova vlada suočila se sa štrajkom rudara ugljena u dolini Jiu i velikim socijalnim i ekonomskim problemima izazvanim Velikom depresijom. Maniu je treći i posljednji put dao ostavku 13. siječnja 1933. godine, zbog neprekidnog sukoba s kraljem Carolom.

Zemlja se kretala prema autoritarnom režimu formiranom oko Carola i potaknutom brzim rastom fašističke Željezne garde. Godine 1937. Maniu je pristao potpisati izborni pakt s željezničkom gardom Corneliu Zeleom Codreanu, u nadi da će to blokirati monarhove manevre. Umjesto toga, kralj je tražio sporazum s drugim pripadnicima političke klase, uključujući nacionalno-liberalnog Iona Ducu i bivšeg političara PNȚ-a Armanda Călinescua, dok je suzbijao željeznu gardu – što je dovelo do vala sličnih akcija u odmazdi.

Gubitkom Sjeverne TransilvanijeBesarabije i Južne Dobrudže 1940. godine, Carol je ustupio vlast i izbjegao, što je dovelo do stvaranja Nacionalne legionarske države oko željezne garde i generala Iona Antonescua, režima koji je Rumunjsku svrstao u nacističku Njemačku i Osovine. PNȚ je preživio u polutajnosti i, nakon što je Antonescu pročistio gardu, postigao je neslužbeni status kad je Maniu započeo razgovore s generalom o nekoliko pitanja (posebno, pozvao je na zaustavljanje progona Židova i prijevoza Židova u Transdnjistriju). I dalje je ostao protivnik Antonescua, stava koji je uravnotežio sa svojim nedaćama prema Sovjetskom Savezu , i pridružio se spletkarima pro- savezničkog kraljevskog puča 1944., izražavajući svoje nezadovoljstvo zbog sudjelovanja Rumunjske komunističke partije (PCR).

Nakon toga, Maniu je bio istaknuti pristaša zapadnih saveznika i jedan od glavnih protivnika rastućeg sovjetskog utjecaja u Rumunjskoj. Njegova je stranka postala logična meta PCR neprijateljstva. Pristalice PNȚ-a i komunisti sudjelovali su u nekoliko uličnih borbi u veljači 1945. godine.

PNȚ je završio na općim izborima u studenom 1946. godine sa 33 mjesta, daleko iza bloka Demokratskih stranaka kojim su dominirali komunisti. Nakon pada komunizma, neki su autori otišli toliko daleko da su tvrdili da je PNȚ stvarno pobijedio na izborima, ali da im je pobjeda uskraćena zbog raširene izborne prijevare prokomunističke vlade Petru Groze. Kasnije je povjesničar Petre Ţurlea pregledao povjerljivo izvješće Komunističke partije o izborima i zaključio da su, da su izbori provedeni pošteno, PN votes i ostale oporbene stranke mogle osvojiti dovoljno glasova za formiranje koalicijske vlade, ali daleko manje od potpore od 80 posto koju dugo traže pobornici oporbe. Nakon 1946, PNȚ je stavljen po strani, a PCR je osigurao suradnju nekoliko bivših članova stranke, poput Nicolaea L. Lupua i Antona Alexandrescua.

U telegramu State Departmenta, američki predstavnik u Rumunjskoj, Burton Berry, napisao je: “Odjel dobro zna da se Maniu hrabro istaknuo kao pobornik pro-savezničke akcije i osjećaja u Rumunjskoj čak i za vrijeme mračnih dana diktature Antonescua. U zemlji ima ogroman broj političkih sljedbenika i vjerujem u poštovanje u kojem ga svi Rumunji  drže zasjenjuje  bilo kojeg drugog Rumunja. Zbog onoga što je bio i kakav je, čini se važnim da se sačuva od klizanja i dijeljenja općeg uvjerenja da je sada u tijeku raspad rumunjske države.”

Stranka je bila zabranjena u srpnju 1947. Tog mjeseca, Ion Mihalache pokušao je pobjeći iz zemlje zrakoplovom, koji je sletio u Tămădău, navodno kako bi uspostavio vladu u egzilu. To je ocijenjeno kao izdaja, a i Maniu i Mihalache suočili su se s prijekim sudom koji ih je osudio na doživotni zatvor pri teškom radu; s obzirom na njihovu poodmaklu dob, to je značilo smrtnu kaznu. Suđenje predstava, signalizirajući suzbijanje oporbenih skupina, bio je značajan korak prema uspostavi komunističkog režima u Rumunjskoj. Iuliu Maniu umro je 1953. u zatvoru Sighet, a njegovo je tijelo bačeno u zajedničku grobnicu u dvorištu.

Teo Trostmann

Povezani članci

Lokrumske slasti i časti

hrvatski-fokus

Simo Miljuš – žrtva Josipa Broza

HF

Hrvatska – Predziđe kršćanstva

HF

Prava Crvena Hrvatska izlazila od 1905. do 1918.

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...