Jugokomunistički Titini zatvori (14)

Tvrđava u Srijemskoj Mitrovici bila je jedan od brojnih lokaliteta u kojima su nakon rata mnogi ostavili živote

Tiranija nam prodaje pravo da vidimo svoju ženu i svoju djecu nekoliko minuta više; prodaje nam mogućnost da im napišemo par redaka više u našim pismima pod uvjetom da prešutimo stvarne probleme; prodaje nam naš vlastiti novac da ga potrošimo u zatvorskoj kantini; prodaje nam naše vlastito strpljenje za malo varave nade; obećaje nam mir pod uvjetom da se odreknemo svoje vlastite duše. Kad izlazimo na slobodu, oni nam prodaju mogućnost zaposlenja pod uvjetom da lažno svjedočimo protiv drugih, da ponižavamo i sebe i druge nevine ljude pred najizopačenijom od svih despocija: prodaju nam nas same za nakazno strašilo bez duše i srca. […] Jer vjerujemo u čovječanstvo sastavljeno od cjelovitih osoba, a ne u čovječanstvo automata. […]

Zatvor u Srijemskoj Mitrovici

Jedan od značajnih vojnih zapovjednika iz upravo tog vremena i koji je na čelu svoje vojne jedinice ujašio na bijelom konju u osvojenu Srijemsku Mitrovicu, pričao nam je na robiji, na koju je dospio po treći put zbog svojih prosovjetskih stavova, da nikad nije vidio toliku kolektivnu paniku među vojnicima kao na srijemskoj fronti. Srbijancima se očito nije išlo u smrt, jurišajući na hrvatske postrojbe frontalno, usred zime, i to – na njihovu terenu. Na čelo tih srbijanskih jedinica Tito je postavio svoje prokušane časnike koji su znali sami svojom rukom strijeljati ustrašene vojnike kako bi drugima dali do znanja da im je svakako poginuti, kud god okrenuli, a da je napredovanje manji rizik. Taj bivši partizanski dopukovnik zrakoplovstva pričao nam je na šetnji nevjerojatne priče kad je i sam morao likvidirati svoje vojnike, ponekad i zbog toga što su bili poznati kao sinovi nacionalista i istaknutijih Srbijanaca. Rekao nam je da je svojom rukom ubio 50 hrvatskih mladića u selu Stuparu kod Đakova prilikom napredovanja kroz Slavoniju. I njegova vlastita sudbina je isto tako žalosna. Po zadatku svoje partije, a da bi dokazao da joj u potpunosti pripada, morao je ubiti svojom rukom svog rođenog brata koji nije htio ići u partizane. Otišao je u svoje selo i ubio brata na dan kad mu je taj nesretni brat imao svadbu – na dan vjenčanja. Taj nesretnik je opsjednut tom bratoubilačkom mišlju, pa kad zapadne u krizu savjesti, kad ga obuzme neuroza, postaje grub i agresivan: priča sa suzama u očima svoje duge dogodovštine onome tko ga želi slušati: 'Jeste li vidjeli' – pričao mi je jednom – 'sve sam dao za socijalizam: moju vlastitu krv, dokazao sam odanost partiji, ubivši svog rođenog brata svojom vlastitom rukom da ne bi bilo nikakve sumnje u moju ideološku čistoću.

Staljinovo ime trajno je bilo na mojim usnama. Bio sam poslan odmah nakon rata u Sovjetski Savez na izobrazbu u avijaciji: vidio sam tu zemlju i sve sam učinio da bi taj isti sustav postojao i u mojoj zemlji: i evo po treći put me bacaju u ovu rupu među najgori ološ; kao posljednji kriminalac, i sve to zato što sam komunist i što hoću da to do kraja ostanem.' Njegov drug, suđen zajedno s njime i zbog istih razloga – simpatije prema Sovjetskom Savezu, poput njega – morao je, da bi dokazao odanost, ubiti svoju mladu suprugu za koju je partija smatrala da špijunira u korist nacionalista. Obojica su veoma nervozni ljudi. Ovaj drugi često pada u stanja nevropatije, trese se čitavim tijelom. Pričali su mi da je privrženost Titu za vrijeme rata u Srbiji bila velika, jer da je pričao da je po podrijetlu Rus: 'Gledajući ga kako govori i kako se ponaša, govorili smo međusobno: Nema nikakve sumnje, to je pravi 'baćuška', kad tamo, nakon rata, ispade da je – Hrvat!' Razočarenje je došlo prekasno: svi su postupno došli pod zapovjedništvo tog čovjeka koji im je ostavio dvije mogućnosti: ići naprijed ili biti ubijen od vlastitih časnika. […]

I Tvrđava u Srijemskoj Mitrovici bila je jedan od brojnih lokaliteta u kojima su nakon rata mnogi ostavili živote. Jedan od svjedoka što se je tu događalo pričao je da su zatekli krvave zidove ćelija: u njima su ljude umlaćivali željeznim štangama – na zidovima je bilo komadića osušenog mozga. U nas je sam grad Dubrovnik dao 250 intelektualaca pod strojem osvete. Naboj u čelo bio je simbol novog vremena. […] Upoznao sam čovjeka koji je u ono vrijeme bio jedan od rukovodećih na jugu Hrvatske. Nedaleko od Zadra, na Dugom otoku, nalazio se jedan od logora za istrebljivanje. Svi internirani u taj logor bili su potučeni na rubu litica na južnoj strani otoka i strovaljeni u more. Upoznao sam i ribare koji su viđali užasne prizore plivajućih lešina. Čovjek koji nam je pričao takve nevjerojatne priče bio je vratar Tekstilne škole. Bivši fašistički vojnici bili su stavljeni pred izbor: ili biti ubijeni na mjestu ili prihvatiti ulogu dželata interniranih. Ovi su prihvatili drugo rješenje. Pristupili su izvršenju naloga komunističkih zapovjednika i sudjelovali u likvidaciji desetaka tisuća logoraša dopremljenih iz okolnih mjesta. Na koncu su i ti jadnici pobijeni. Vratar te škole pripovijedao nam je i svoje 'podvige' misleći da će mu porasti cijena u našim očima. Slušali smo ga sa zaprepaštenjem: za njega nije bilo većeg užitka u životu i po njegovom vlastitom priznanju, nego kad bi kleknuo na prsa svoje žrtve, pa mu zadigao bradu da ga zakolje. Kaže: 'Što je više urlikao, više sam se osjećao osvećenim'. […]

IZBOR CITATA IZ KNJIGA MIRKA VIDOVIĆA (1940.-2016.)

(Nastavak slijedi)

Đivo Bašić