Hrvatski Fokus
Povijest

Na mrtvoj straži Zapada

Kroz vjekove prolievasmo krv za Europu

 

Zagreb, 9. studenoga 1943.

Svi Sveti su dan, kad se sjećamo svojih milih i dragih, koji nisu više medju nama. Uz palucanje svjećica na grobovima naših rodjaka i prijatelja, uz biele krizanteme i u tihoj pobožnoj molitvi sjetismo se jučer onih, koji su nas prerano ostavili. Taj dan u razmišljanju posvetismo svima njima, evocirajući pred svoje duševne oči njihove likove, prisjećajući, se gotovo svake pojedinosti iz našega medjusobnog drugovanja iz doba, kad su i oni još bili medju nama. Njihovi dragi likovi kao da oživljuju pred nama, a i jeka njihova glasa kao da budi u nama uspomene iz njihova života, uspomene u kojima živimo i koje su nam toliko drage i blize.

Medjutim, na dan Svih Svetih mi smo se posebno sjetili onih tisuća i tisuća, koji nam nisu ni rodjaci ni znanci, za koje smo tek možda samo čuli, ali nas je njihovo životno djelo njima približilo tolikom snagom, da i mi u svojim srdcima i u svojim dušama osjećamo težak gubitak, što nas je stigao njihovom smrću.

Ti nepoznati pokojnici, koji su prerano umrli, bude u nama čuvstvo tuge, pomiešano s čuvstvom ponosa, što su oni dio našega naroda i što i mi pripadamo istoj narodnoj zajednici, kao i oni.

Ti znani i neznani junaci, kojih su grobovi razasuti diljem čitave naše države, pa i izvan njenih medja, to su oni prvoborci hrvatsko oslobodilačko borbe, koji su i svoje živote žrtvovali za oživotvorenje ideala čitavoga svog naroda.

A ima ih mnogo!

Križ do križa, grob do groba, na tisuće. Pod izcrvotočenim i jednostavnim drvenim križevima počivaju posljednji san ovi divni junaci, koji su prezreli sve radosti života i koji su vidjeli pred sobom samo jedan cilj; boriti se do posljednjih snaga za oživotvorenje onih svetih ideala, koji su uviek prožimali ponajbolje sinove hrvatskog naroda.

I stoga smo se i na dan Svih Svetih ponovno sjetili tih prvoboraca naše oslobodilačko borbe i idealnih i požrtvovnih uzkrisitelja hrvatske državne sviesti, sjetismo se onih, koji padoše i glave dadoše za hrvatsku narodnu slobodu i državnu nezavisnost.

Kroz sva desetljeća i stoljeća, u poviesti sretamo idealne likove prvoboraca naše narodne i državne slobode. Hrvatski je narod iz svojih redova davao ovakve idealne predstavnike hrvatskog narodnog duha, te se je baš u tim mnogobrojnim žrtvama očitovao genij hrvatske etničke snage. Životna djela ovih naših najvrlijih narodnih sinova često su bila protkana aureolom legendarnog junačtva, te su oni svojim požrtvovanjem i snagom svoje vjere u veliku budućnost hrvatskog naroda uviek predstavljali za poznija pokoljenja vrelo čarobne snage, na kome su se uviek i ponovno nadahnjivale kremenom snagom vedrine nove i nove legije prvoboraca naše narodne slobode. Svi su oni nosili čvrsto u rukama zastavu svetih hrvatskih narodnih ideala, koju su pronosili kroz sve bure i oluje života pobjedonosno napried, te tu zastavu nisu izpuštali iz ruku sve do časa svoje smrti, a onda su je predavali kao najsvetlijl amanet novim pokoljenjima narodnih prvoboraca, koji su svoje korake uputili istim stazama svojih junačkih i svietlih uzora.

Na ovom težkom, strmom i punom zapreka putu naše oslobodilačke borbe izmjenjivahu se u toku stoljeća i svi stališi i sva pokoljenja hrvatskog naroda, od prvih poče-taka naše pisane poviesti, t, j. od časa, kad su Hrvati s mačem u ruci i s odlučnošću u duši zaposjeli današnje krajeve i naselili se uz plavi hrvatski Jadran.

Uz knezove sretamo na tom putu i hrvatske kraljeve; uz legije seljaka i radnika susrećemo predstavnike hrvatske duhovne elite; uz radnika susrećemo obrtnika i činovnika. Svi su oni pošli na put naše oslobodilačke borbe s nepokolebljivom vjerom u Uzkrsnuće hrvatske narodne i državne slobode. Diveći se sjajnim uzorima hrvatskog junačstva u prošlosti i obnavljajući snagu svoje vjere na noizcrpljivim vrelima naše slave i veličine, oni su djelatno sudjelovali u stvaranju novih i junačkih djela hrvatske poviestnice, te su tako davali živ i uzoran primjer i budućim pokoljenjima, kako se za svoj narod treba boriti, kako treba djelovati, a kako se treba, kad to prilike zahtievaju i žrtvovati.

Oni, ti znani i neznani junaci, kojima se često ni za grob no zna, svojim su junačkim djelima pronieli sviest hrvatske narodne misli, a svojom su krvlju zapečatili svoje požrtvovno i idealno djelovanje.

Stoga smo se mi i jučer, na dan Svih Svetih, kad smo upravili svoje korake grobovima naših milih pokojnika, s posebnim čuvstvom sjećali ovih tisuća i tisuća ponajboljih sinova našega naroda. Njihova smrt budi u nama osjećaje tuge i žalosti, što nam ih je nesmiljena sudbina prerano ugrabila, te što oni nisu i dalje medju nama, da nam pomognu svojim savjetom i djelom. Nu, neumitni su nepisani zakoni života i smrti  tu se ne može ništa promieniti.

Medjutim ova naša tuga ne nosi u sebi elemente malodušja i očaja nad gubitkom ovih divnih sinova našega naroda. Daleko od toga, njihova junačka smrt kriepi naše snage i jača nas u našoj vjeri, da ćemo uspjeti prebroditi sve zapreke u oživotvorenju naših narodnih ideala. Ta snaga naše vjere ima čvrste temelje baš u njihovom životnom djelovanju, jer narod, koji je iz svoje sredine umio dati i koji još uviek daje ovakve idealne borce, simbolički izražava u tome svoju neutrnjivu narodnu sviest Njihova su pak životna djela najbolji dokaz, da je snaga i životna funkcija hrvatskog naroda neuništiva i neslomljiva.

Kroz vjekove lievamo krv za Europu.

Ti naši divni prvoborci nisu medjutim ustali samo zbog svoga naroda. Poviest nam je svjedok, da su oni svojim životima u najviše slučajeva branili ne samo slobodu naših kućnih ognjišta, nego i slobodu čitave kulturne zapadne Europe pred opasnostima istočnjačkih osvajača. Ne treba posebno iz- ticati graničarsku borbu hrvatskog naroda protiv Arapa u plavim vodama hrvatskog Jadrana, kao i protiv svih ostalih najezda osvajača s Iztoka, ali treba uprieti prstom u činjenicu, da je hrvatski narod baš na početku Novoga vieka krvario ne zbog sebe, nego zbog Europe. I dok je ostala Europa proživljavala renesansu svoje umjetnosti, književnosti, znanost; i kulture uobće, dotle se u isto doba Hrvat na rtu mača branio i obranio čitav taj kulturni sviet od požara i najezde opasnog osvajača.

Hrvati su tako na najljepši način izpunili svoju zadaću na mrtvoj straži Zapada, koji nam medjutim nije u mnogo slučajeva vratio dobro dobrim, pa smo često baš najveće neprilike i nepravde doživljavali od onih, koje smo branili. Da ne nabrajamo mnogo poviestnih dokaza, treba iztaknuti samo poznati slučaj, kad je hrvatski knez Domagoj zajedno s franačkim vladarom Ljudevitom podsio Bari 871., te kada su ga hrabri Hrvati s mora i Franci s kopna i osvojili, protjeravši Arape, da je u isto doba mletački dužd plienio i pljačkao po hrvatskoj dalmatinskoj obali, premda su Arapi bili u posjedu Baria, dakle grada na tlu one zemlje, na kojoj se nalaze j Mletci i koji je svakako, bio veća opasnost Mletčanima negoli Hrvatima.

Osim toga treba se sjetiti, da je i hrvatski junak Fran Krsto Frankopan, sin Bernardina Frankopana, jednom prilikom bio na prievaran način zarobljen i odveden u Italiju, premda je za nju u ono doba znala čitava Europa kao za branitelja kršćanske kulture i zapadne civilizacije, koji je svojim junačkim djelima, kad je na pr. u dva navrata sa šakom Hrvata razbio osvajača i prodro do Jajca, snabdievši ga s hranom i oružjem, čuvao i branio isti taj kulturni Zapad, pa prema tome i Talijane

Poznato je, da je i Nikola Jurišić u Kiseku, pa onda Nikola Šubić-Zrinski u Sige tu godine 1566. s nekoliko tisuća Hrvata uspio zadržati veliku snagu iztočnjačkog osvajača, koji je zakrvario nekoliko desetaka tisuća, svoje velike vojske i koji se više nije živ povratio izpod zidina tvrdoga Sigeta.

I dok je junački Zrinski u divnom jurišu sa svojim vitezovima i poginuo, dolje je Habsburgovac Maksimilijan nepošteno prepustio Zrlnskoga njegovoj sudbini kukavički skrivajući svojih 100.000 vojnika.

Ne trebamo nizati više primjera iz poviesti, ne moramo valjda izticati najsuvremenije dogadjaje, kad je opet Hrvat ustao medju prvima na obrani vječnih vrednota čovječanstva, kad i opet ponajbolji hrvatski sinovi ginu i glave davaju, pa da vidimo, da se u neprekinutom nizu opet nižu, divni hrvatski junaci, koji su pali u borbi za svoje hrvatske i obće svjetske ideale.

Stoga naše misli i na ove dane u spomen mrtvih idu u prvom redu k njima,  svima  vojničkim i nevojničkim postrojbama naše narodne zajednice, iz kojih su se redova ustali ovi naši ponajbolji narodni junaci, koji su pali, da Hrvatska može živjeti.

Stoga se i na ove dane mrtvih, kad u sumraku prohladnog poznog jesenskog dana, uz šuštanje žarko obojenog lišća bjelogorica i svjetlucanje svjećica s grobnih humaka naših milih i dragih, moramo sjetili u pobožnim molitvama i tihim razmišljanjima ovih naših idealnih i požrtvovnih boraca, koji su obasjali staze našega životnog puta, kojima i mi danas kročimo, to koji su danas u carstvu mrtvih, ali za nas oni nisu mrtvi, oni su za nas živi i uviek će živjeti:

S nama su! (t.d.)

“Nova Hrvatska”, broj 263, Zagreb, 10. studenog 1943.

Povezane objave

Maršalove sirove strasti

HF

450. obljetnica junačke obrane Sigeta

HF

Pismo iz hrvatske emigracije

hrvatski-fokus

Rezolucija Bundestaga o genocidu nad Armencima

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više