Hrvatski Fokus
Povijest

Blaženi Jakov Zadranin

Franjevac, naše gore list

 
 
Blaženi Jakov Zadranin, franjevac, „naše gore list“, znan i kao Jakov Varingez, Jakov Ilirac, Jakov Slaven, Jakov Dalmatinac i Jakov iz Bitetta (Giacomo da Bitetto).
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2019/04/JAKOV-001.JPG
Rodio se u Zadru oko 1400, a svi se životopisci slažu da je bio hrvatskoga roda. Zapisano je i ime njegovih roditelja: Leonardo i Beatrice Varingez ili Varindjec. S dvadeset godina stupio je u samostanu svetog Frane u Zadru kao brat pomoćnik u franjevački red. Kad je njegov provincijal pošao 1438. na generalni kapitul franjevačkog reda u Italiju, Jakov ga je pratio. Nakon toga ostao je u franjevačkoj provinciji svetog Nikole biskupa, sa sjedištem u Bariju, glavnom gradu Apulije. Djelovao je u raznim apulijskim samostanima (Cassano delle Murge, Conversano, Bari), a oko 40 godina u gradiću Bitettu kraj Barija, kao redovnik žarke molitve, izuzetno marljiv u svagdašnjim poslovima, kao kuhar, sakupljač milostinje, vrtlar, vratar i sakristan.
 
Za vrijeme pošasti kuge u Bittetu, 1483, iskazao je naročitu ljubav i požrtvovnost prema zaraženim bolesnicima. Bio je veliki štovatelj Majke Božje, naročito pobožan u razmatranju Kristove muke, predan dugotrajnoj molitvi, kontemplaciji i strogoj pokori. Često je padao u ekstaze i bio obdaren karizmom čudesa, levitacije i proroštva, a naročitu pažnju i pomoć pružao je nevoljnoj djeci. Preminuo je 27. travnja 1496. u Bitettu. Vjernički puk već ga je već za života, a posebno nakon smrti, smatrao svecem. O njegovim brojnim čudima već stoljećima kruže priče, među njima i o tome kako je ispod svoje halje sakrio zeca koji je bježao pred hrtovima i lovcima ili o tome kako je prije smrti zakopao svoj štap u vrtu, a na tom mjestu je kasnije izraslo veličanstveno stablo. Iskazivali su mu štovanje i zazivali ga u molitvama, a u Bitettu mu je sagrađena crkva, u kojoj se čuva njegovo neraspadnuto tijelo. Papa Klement XI. proglasio ga je 1700. blaženim, a papa Benedikt XVI. potpisao je 19. prosinca 2009. dekret o junačkom stupnju kršćanskih kreposti za blaženog Jakova Zadranina te se očekuje njegovo proglašenje svetim čim se utvrdi još jedno Božje čudo izmoljeno njegovim zagovorom. Zaštitnik je Bitteta, a naročito se štuje u rodnoj zadarskoj nadbiskupiji (posebno u crkvi i samostanu svetog Frane) i diljem hrvatskih krajeva jer ga opravdano smatramo i hrvatskim blaženikom. Vjernici Bitteta donijeli su 1989. u Zadar njegovu sliku i relikvije. Relikvija – Prst. Zašto je to relikvija? Po legendi jedna je žena odgrizla izloženom Blaženikovom tijelu Prst i htjela ga ponijeti sa sobom. Nije uspjela u nakani jer je nakon tog njezinog čina zavladalo tako nevrijeme i nije mogla s Prstom izaći van.
 
U dva navrata je vođen proces za beatifikaciju, 1629. bilo je pozvano 19 svjedoka, proces nije završen zbog iznenadnog preminuća suca, nadbiskupa Maserottija. Papa Klement XI. proglasio ga je 1695. blaženim, u ponovljenom procesu 17 svjedoka utemeljili su 53 čudesa koja su se njegovom zaslugom dogodila. Napokon, 1990. završen je dijacezanski postupak za njegovu kanonizaciju i spisi su u debeloj knjizi s 800 stranica predani Kongregaciji za proglašenje svetih u Vatikanu, a izvori poručuju da nije uopće daleko taj dan. Papa Benedikt XVI. potpisao je 19. prosinca 2009. dekret o junačkom stupnju kršćanskih kreposti za blaženog Jakova Zadranina. Do dana današnjega Svetim još nije postao Blaženi Jakov Zadranin.
 
Originalan naziv dokumenta: CONGREGATIO DE CAUSIS SACTORUM, P. N. 1716., Baren. – Bituntina, Canonizationis Beati, IACOBI ILLYRICI DE BITECTO, Laici professi Ordinis Fratrum Minorum (1400. – 1496. c.)., POSITIO SUPER VITUTIBUS, Romae 1998., A3., 764. str.
Proces Beatifikacije bio je dug i mukotrpan. Započeo je 1629., na kom je svjedočilo 19. Svjedoka u čast Svetosti. Ali zbog smrti biskupa Masserrotia ovaj proces nije dovršen.
Na drugom procesu započetom 1695., pristupilo je 17. Svjedoka. Spis pod nazivom: „MILOSTI I ČUDESA PO ZAGOVORU BL. JAKOVA“., – Donosi čak 67 neobičnih ozdravljenja.
Evo nekih od njih:
– Nijema osoba dobila dar govora.
– Slijepac je progledao.
–Otrovni ugriz zmije je u tren zacijelio. – Dvoje su djece na samrti iznenada odzdravili.
I … niz drugih…
Dvadesetak godina nakon smrti Bl. Jakova Zadranina 1515., na veliko čuđenje pronađeno je njegovo tijelo potpuno neraspadnuto sa potpunom sigurnošću to je bilo njegovo tijelo po opisu njegovoga subrata fra. Avgustina iz Ponzone koji ga je vidio 10. siječnja 1488., godine i opisao pojedinosti o njegovom fizičkom izgledu:
Časni starac blizu 90. godina, gotovo potpuno gluh, prignut i skučen, nesposoban je ispraviti se…
Gotovo isti opis dala je i liječnička komisija koja je istraživala tijelo Blaženika 1986., uz pomoć kompjuterizirane tomografije T. A. C.
Arhivi koji su korišteni  za utvrđivanje, djelovanja i življenja Blaženika su: Pregledana 32 arhiva od Barcelone, Napulja, Firence, Rima, Pariza i Zadra. Pronađeno je 60 rukopisa. 22 Kritička izdanja, što čine skoro 400 str. od ukupno 800 str. koje sam konsultirao.
– Vrijedan tekst koji je podnesen strogoj prosudbi komisije kongregacije za kauze Svetaca –
Ovo je temeljni tehnički instrument i na podlozi tog instrumenta stručnjaci za povijest i teolozi prosuđuju život sluge Božjega i herojski stupanj kreposti koji je radosno živio.
Papa Lav XIII s Bulom iz 1892., (19. svibnja) dao dozvolu da se u Zadarskoj Nadbiskupiji može slaviti sv. Misa u čast bl. Jakova Zadranina.
U Hrvatskoj nema ni jedna crkva posvećena ovom Blaženiku. U Italiji ih ima nekolicina. Što crkava, što kapela, ih ima više. Prva van Italije je posvećena Blaženiku u Albaniji. Dvije hrvatske katoličke misije nose ime Blaženika u Njemačkoj i u Švedskoj.
 
Na jadranskim žalima
 
Blaženi Jakov se rodio kako sam u uvodu naveo negdje oko godine 1400. na jadranskim žalima, najvjerojatnije u Zadru, od oca Leonarda i majke Beatrice Varinguer. O njegovu djetinjstvu ne znamo gotovo ništa. No možemo pretpostaviti da je bio dobar i pobožan kad je već kao dvadesetogodišnjak, u želji da ostvari kršćansku savršenost po izvršivanju evanđeoskih savjeta, stupio u Zadru kao brat pomoćnik među franjevce opslužitelje. U redu je njegovo ozbiljno nastojanje oko savršenosti iz dana u dan sve više raslo.Godine 1438. Jakov je pratio svoga provincijala kao pratilac na putu u Italiju. Došavši u Bari, iz nama nepoznatih razloga, zamolio je da smije provoditi život u tamošnjoj redovničkoj pokrajini. Molbi mu bi udovoljeno i tako je krjeposni brat proveo najprije 12 godina u raznim samostanima, dok nije napokon određen za Bitetto, gdje uz samo mali prekid ostade sve do svoje smrti godine 1485.Kako su tadašnji franjevački samostani živjeli većinom od milostinje, bio je određen koji redovnik koji bi okolo prosjačio.
 
Živjeti od milostinje smatralo se tada živjeti siromašno i ispovijedati siromaštvo. Stvar ne smijemo prosuđivati današnjim mjerilima, jer bismo krivo sudili. Dobri brat Jakov bio je određen za skupljanje milostinje. Zbog toga je mnogo putovao, no to nije bilo samo prosjačenje, već je on na putovanju nastojao i apostolski djelovati te je na taj način učinio mnogo dobra.Kako je bio čovjekoljubiv, vidjelo se najviše godine 1482. za vrijeme jedne pošasti kuge. Tada je pokazao herojsku ljubav i uslužnost prema kugom zaraženim bolesnicima. Bog je njegovu djetinju vjeru, njegovo nepokolebljivo pouzdanje i nesebičnu ljubav potvrdio mnogim čudesnim znakovima. Tim je očitovao koliko Mu je mio. Brat je umro na glasu svetosti te je već od godine 1505. bio štovan javnim štovanjem. Papa Klement XI. svečano je potvrdio to štovanje 29. XII. 1700. uvrstivši ga na taj način službeno među blaženike. Franjevački martirologij spominje ga na 27. travnja. Budući da je rođen na našem tlu, vjerojatno i od hrvatskih roditelja, to ga možemo štovati kao našega blaženika.
 
Jakov Zadranin
 
Sigurno je i neupitno da je Jakov rođen u Zadru 1400. god., i sigurno je i neupitno da je doživio duboku starost 1469., god., umru u Bitettu. Kako se pouzdano zna iz sačuvanih dokumenata iz tog vremena novorođena djeca su umirala često i brzo i stoga trebalo ih je odmah krstiti, pronađeni su dokumenti da je mali Jakov od oca Leonarda Varingez i majke Blaženke, primio sakrament krštenja u crkvi Gospe od Porta. Ostaci ove crkve nalaze se gdje je danas tržnica (Gradska), to je bila u ono vrijeme III crkva po veličini u Zadru. 29 metara visine, trobrodna i u njoj se čuvalo tijelo sv. Šimuna dok nije premješteno. Sjeverni dio ove crkve srušen je 1570. god., za gradnju gradskih bedema Muraja za obranu od Turaka. Ostao je južni brod crkve koji se nazivao u ono vrijeme crkva sv. Roka. U današnje vrijeme ne postoji kao crkva, danas je to poljoprivredna apoteka. Za život budućeg Blaženika jako je važan bio samostan sv. Franje u Zadru. Jakov je bio privrženi trećeredac, bio je laik. I kao što sam to u više navrata naglasio: vrtlar, kuhar, skupljač milodara… pomagao je u svemu. Bio na ruku. Samostan sv. Franje važan za Zadar, Zadrane, i šire, za hrvatsku povijest uopće, u sakrstiji samostana potpisan je Zadarski mir 1358. g., 18. Veljače. A stoljeće prije posjetio ga je sv. Franjo Asiški 1212., na proputovanju.
 
Prvi su istraživali o bl. Jakovu Zadraninu iz zadarskih dokumenata fra. Petar Runje i mons. Pavao Kero. Po II Vatikanskom koncilu blaženici i sveci se u katolički kalendar uvode po mjestu rođenja. Moglo nam se dogoditi, moglo se dogoditi bl. Jakovu da kao Antun Padovanski, ostane Padovanski iako rođen u Lisabonu u Portugalu, i Jakov ostane Jakov iz Bitetta. Antun je ostao Padovanski i to se ne mijenja. Na našu sreću Jakov je i dalje Zadarski. 1433 il' 1435. g., Jakov je pratio provincijala na glavni kaptol u Firenci i Asiziju, koji je potrajao nešto duže od predviđenog u vrijeme jake turbulencije u crkvi, u razdoblju razdora u crkvi. Jakov se nije vratio u Domovinu nego se uputio na jug i u regiji Puglia (gl. Grad Bari) i zadržao se na tim prostorima do kraja života – zašto je otišao na jug? – naime znao je da su tamo djelovali bosanski franjevci, na jednom dijelu još i danas u Bitettu su prisutni Bosanski franjevci.
 
Veći dio života bl. Jakov Zadranin proveo je Bitettu, malom gradiću 10. km udaljenom od Barija gradića nekih 15 000 stanovnika. Samostan koji danas nosi njegovo ime, pri dolasku Jakova bio je u gradnji i zapisano je da je 1435. g. tek „friško ožbukan“. Bio je brat laik, isto je i tamo radio kao i u samostanu sv. Franje: kuhao, pomagao siromašnim, bolesnim… poseban njegov angažman zabilježen je pri haranju kuge kad je bio na „uspomoć svima“. Iako je bio jednostavan čovjek, umiljat, drag… imao je jak utjecaj kod samoga kralja Ferdinanda koji je stolovao u Napulju. 1486. bila je velika pobuna knezova protiv kralja. Kralj je dao odrubiti glavu svim knezovima, jedini koji je spašen po nagovoru bl. Jakova je lokalni knez MatteoAndreaAcquaviva. Da zahvali Jakovu, legenda kaže, knez je dao sagraditi cestu dugu više od kilometra koja vodi od franjevačkoga samostana do katedrale u središtu Bitetta. Danas žila kucavica Bitetta nosi ime bl. Jakova Zadranina.
 
Cijelo mjesto tjedan dana slavi svog Blaženika. Od Srednjovjekovnog sajma do restorana i konoba  koji nude specijalitete po receptima bl. Jakova Zadranina. Najpoznatiji je od boba. Legenda kaže kad je kuhao bio je zanesen molitvama, lebdio je i zaboravio je miješati bob, braća su mislila kako je on bio u ekstaziju i lebdio, zagoriti će bob. Anđeli su miješali bob, a Blaženikove suze su kapale po njemu. Braća franjevci rekli su kako nikada nisu ukusniji bob jeli. Taj dan, dan procesije, glavno jelo u ponudi je to jelo, po receptu Blaženika: Jakovljev bob.
 
Najpoznatija je to srednjovjekovna povorka u Italiji u slavu nekog sveca il' blaženika s preko 200 učesnika u lijepo ukrašenim odorama u minicioznim detaljima. Povorku predvodi knez Matteo sa svom svitom. Tri sata traje ta povorka i završava u večernjim satima pred vratima samostana, današnjeg samostana Bl. Jakova Zadranina gdje supruga kneza Mattea Andrea Acquaviva, Izabela pridonosi i u ruke daje svoga sina u ruke bl. Jakova Zadranina. Jednoga od sinova koji je bio jako bolestan, i kneginja se obratila u molitvi Blaženome, i njegovim posredstvom u molitvi sin joj je ozdravio. Najvažnija je sv. Misa zbog velikoga broja hodočasnika drži se na otvorenome prostoru, s relikvijom, urnom, s jednim Blaženikovim Prstom. Nakon sv. Mise velika je procesija koja ide od samostana do katedrale gdje relikvija ostaje tri dana na štovanje i klanjanje, nakon čega se u jednoj večernjoj procesiji opet vraća. Zanimljivo je da svake druge godine ova svjetovna i religiozna procesija održi se u New Yorku i Torontu gdje ima puno štovatelja bl. Jakova Zadranina i onih iz te pokrajine koji ne uspiju doći. Relikvija bl. Jakova bila je i u Zadru u lipnju 1989., u crkvi sv. Franje sv. Misa. Sv. Misu držao je ondašnji nadbiskup pok. Marjan Oblak i u omeliji, propovijedi u dva navrata zavapio: „Oprosti nam Blaženi Jakove što su te Zadrani zaboravili!“ Cijelu se propovijed moglo pročitati u Glasu koncila a kao kuriozitet za ono vrijeme i u Vjesniku. Sjemeništarci su na toj misi prvi put pjevali himnu Blaženika u prijevodu na hrvatski.
Himna: Slavni sine vjernog Zadra, / Čast i slava si Asškoga Franje, / Sam Gospodin te s jedrima brzim / Na obale Pulje (Puglie) doveo…
 
Brat kuhar
 
U prostranoj samostanskoj kuhinji, pod čađavim kaminom, nad velikim loncem pobožno se nadvio brat kuhar kušajući juhu od povrća koju je spremao za ručak. Sve je bilo tako sabrano da bi se moglo pomisliti kako se radi o vrlo pobožnom i svetom činu, a ne o običnom spremanju ručka.
Zaista su fratri iz Biteta u svakom obroku osjećali nešto osobito, moglo bi se reći čak pobožno, čime je brat Jakov začinjao svakodnevni samostanski obrok. Isprva su bili iznenađeni kad su na starim okrnjenim zdjelama počeli osjećati najfinije okuse tako da mu je zbunjeni gvardijan jednoga dana priznao: “Otkad si ti u samostanu, moramo se ispovijedati i za grijehe okusa.” Brat Jakov ga je tješio: “Nemojte se, oče, brinuti za to, i naš sveti otac Franjo je na samrti kušao slatkiše.”
 
Brat Jakov je i dalje začinjao jela svojom ljubavlju. Kuhao je pažljivo i siromašno, ali vrlo maštovito i ukusno. Uz miris jeftina tamjana fratri su se počeli navikavati na miris maslinova ulja, prženog luka, ružmarina itd. Pobožni stari fratar – asketa – znao je ponekad negodovati, ali iznad svega je pazio da ne povrijedi bratsku ljubav. “Brate Jakove, vi tako dobro kuhate, ali zar to priliči samostanu? Sjetite se kako je naš spasitelj opomenuo Martu da se brine za mnoge nepotrebne stvari.” Brat Jakov nije završio velike škole, ali se izvrsno znao braniti: “Oče, pa zar vi ne osjećate evanđeoski miris naših jela? Sjetite se kako bi lijepo bilo sjesti s Isusom na jednoj od njegovih gozbi. A Isus je volio gozbe, zar ne? A onda, sjetite se kako je naš Gospodin usporedio kraljevstvo nebesko s velikim prostrtim stolom. A tek ona gozba priređena izgubljenom sinu, pa susret s učenicima u Emausu…” Brat Jakov se tako zanosio dok je govorio da je stari redovnik ostao zbunjen i prije negoli se snašao, brat Jakov je nastavio: “Uz to, primijetio sam, oče, da stol veoma utječe na fratarski život. Ponekad oslobađa braću od lošega raspoloženja ili duhovnog zamora…” Iskusni asketa se ipak brzo snašao i spremno upao u riječ: “Tu sam vas čekao, brate. Nije li nas Gospodin upozorio da nam tjelesa ne otežaju u proždrljivosti, aha!” “Posve ste u pravu, oče, kad opazim da je u samostansku blagovaonicu ušlo previše svjetovnog duha, tada u jelo stavim manje soli, a u juhu više vode. Bolje razrijediti juhu negoli kreposti, zar ne?” Zaista su riječi fra Jakova bile istinite. Za njega je kuhanje bila prava pobožnost. U kuhinji je vladala tišina, a on je uz svaku hranu imao svoje molitvice. Čisteći luk, molio je: “Smiluj mi se, Bože…”, dok je ispirao mrkvu, ponavljao je: “Slava ocu…”, a čisteći ribu, pjevušio je: “Zdravo, zvijezdo mora”.
 
Brat Jakov je razvio vrlo domišljatu i vedru kuhinjsku teologiju koju je rado prenosio na svoje pomoćnike. “Evo, brate, ovu ciklu možeš ljuštiti na poganski, teološki i umjetnički način. Na prvi način to radi onaj koji svoj posao obavlja nesavjesno i nestrpljivo pa ne pazeći na siromaštvo, guli predebelu koru. Teolog će početi ljuštiti s jednoga kraja, a zaustavit će se na drugom pazeći da ne prekine rez, na sjećanje trajnoga Božjeg djelovanja. Za razliku od njega, umjetnik će poštivati svaku pojedinu kvrgicu i udubinu na cikli kao da u ruci drži remek-djelo.” Slušajući to, besposleni fratar dosjetljivo je nadodao: “A svetac je onaj koji sve to čini tako da ne uprlja ruke.” Mnogi ugledni gosti koji su dolazili u samostan željeli su vidjeti i pohvaliti brata kuhara nastojeći doznati od njega kakav poseban recept. On je radosno dijelio sve što je imao i bio svjestan da je i sam sve besplatno primio. Napete uši gurmana slušale su zvonki glas fra Jakova koji im je odavao tajnu svoga originalnog recepta za spremanje boba: “U tavi polagano pržim luk dok ne pocrveni, zatim dodam metvicu i ubacim sitno nasjeckanu slaninu. Kad sve to smekša i uvene, nalijem vode i pođem u crkvu na Srednji čas. Kad se vratim s molitve, u to uspem prethodno namočeni bob i kad se skuha, dodam soli i papra. Prije samog posluživanja sve pospem sitno isjeckanim peršinom.”
 
Fra Jakov je mnoge tajne svoga kulinarstva naučio u roditeljskom domu obitelji Varianđec od majke Beatrice koja je svoga sina i supruga Leopolda razveseljavala ukusnim jelima. Jakov se rodio oko 1400. godine. Približno tridest godina živio je u rodnom Zadru, a tada je pošao s fratrima koji su prihvatili obnovu reda u Apuliju, u Bitetto, i tu je ostao do smrti. U samostanu je obavljao razne poslove, skupljao je milostinju, obilazio siromahe, obrađivao je vrt i posebno se iskazao za vrijeme kuge dvoreći požrtvovno bolesnike.
Kao što je u djetinjstvu znao proboraviti duge sate na morskoj obali gledajući u nepreglednu pučinu, tako je i pod stare dane gledao prema rodnoj Dalmaciji. Braća su ga znala zateći pokraj ognjišta zagledana prema nebu i oblivena obilnim suzama, a ponekad je u molitvenom zanosu lebdio u zraku. Jednoga dana, dok je spremao objed, naglo mu je pozlilo i fra Jakov se preselio u vječnost. Bilo je to vjerojatno 1485. godine.
 
Na licima fratara mogla se pročitati iskrena tuga radi odlaska fra Jakova. Možda je istodobno u mislima mnogih prostrujilo pitanje: Tko će sada kuhati? Kad je konačno gvardijan odredio novoga kuhara, našlo se u smočnici mnogo spremljena voća, ukiseljena povrća, maslina, sušenih začina, s porukom na komadiću pergamene: “Za dane koji dolaze.”
Kad je 1505. godine otvoren njegov grob, pronađeno je njegovo neraspadnuto tijelo. Blaženim ga je proglasio papa Klement XI. 1700. godine.
Sam blaženi Jakov Zadranin u dokumentima je zapisan kao Ilir, Zadranin, Slaven i Dalmatinac. Zaštitnik je talijanskog grada Bitetto. Mlad je stupio u Franjevački red u samostanu sv. Frane u Zadru. Živio je u raznim samostanima, bio čovjek molitve i vrlo marljiv u svojim svagdašnjim poslovima, pogotovo u kuhanju svojoj braći. Bog ga je još za života obdario karizmama proroštva i čudesa. Umro je 27. travnja 1485. godine u samostanu u Bitettu. Papa Klement XI. odobrio je njegovo štovanje 1700. godine za cijeli Franjevački red. Papa Leon XIII. dopustio je da se štuje u Zadarskoj nadbiskupiji, a najnoviji Časoslav i Misal franjevačkih zajednica hrvatskoga jezičnog područja donosi tekstove za liturgijsko štovanje blaženog Jakova.
 
Miljenko Milko Dujela
 
I Sv. Šimun, i Krševan, i Zoilo i Stošija, naši su patroni, i štujemo ih i ponosimo se njima. Međutim, samo jedan je istinski, pravi, naš zadarski blaženik i uskoro budući svetac.I nije među ta četiri zaštitnika. No, znate li koji je, kojemu je rodno mjesto baš Zadar? Ne, ne zove se Donat…
Naravno da ne znate, ne zna to ni najveći broj Zadrana, rođenih Zadrana.
-Nisam dugo znao ni ja. I to je tužno, a moram reći i kako me je zbog toga iskreno i sram – kaže rezignirana lica Miljenko Dujela, poznati Zadranin koji je desetljećima živio u Italiji, na tamošnjoj nacionalnoj televiziji RAI bio montažer, redatelj i – novinar. Intervjuirao je poznate ljude, od političara do Papa, a nedavno se kao umirovljenik vratio u rodni Zadar.
 
Posebno su dojmljivi njegovi reportažni uradci o blaženiku i Bitettu, mjestu nadomak Barija, u kojemu je blago preminuo naš blaženik i koji upravo Jakova Zadranina slavi impresivnim višednevnim blagdanskim događanjima. I dok je čitav katolički svijet u ponedjeljak, 27. 4. slavio godišnjicu proglašenja svetima pape Ivana Pavla II. i Ivana XXIII., tamošnji su vjernici feštali i svog nebeskog čuvara.
Blaženi Jakov Zadranin, „naše gore list“, znan i kao Jakov Varingez, Jakov Ilirac, Jakov Slaven, Jakov Dalmatinac i Jakov iz Bitteta (Giacomo da Bitetto), zaštitnik je Bitetta i ubrzo bi kao svetac trebao imati sebi posvećen dan na isti datum kao i dva Oca sveca, među kojima je jedan, Ivan Pavao II, 9. lipnja 2003. i osobno pohodio Zadar. Blaženik i laik franjevac, rodio se u Zadru 1400., a biografi se slažu da je bio hrvatskoga roda, sin Leonarda i Beatrice, Blaženke, Varingez ili Varindjec, pomalo čudna prezimena za naš kraj.
-Ništa neobično za ono doba budući da je Zadar bio trgovački centar. Nisu živjeli bogato, jer u niti jednom arhivu ne nalazimo primjer kupoprodajnih ili darovnih ugovora – tvrdi Dujela.
 
Budući blaženik s nepunih 20 godina stupio je u samostan sv. Frane kao brat pomoćnik, a kad je njegov provincijal pošao 1438. na generalni kapitul franjevačkog reda u Firenci, mladi Jakov ga je pratio, pokazuju stari zapisi sačuvani i danas. U njima stoji i kako je ostao u franjevačkoj provinciji sv. Nikole biskupa, sa sjedištem u Bariju, glavnom gradu Apulije, a djelovao je u raznim samostanima (Cassano delle Murge, Conversano, Bari), pri čemu je oko 40 godina proveo u Bitettu, kao pokoran redovnik žarke molitve, izuzetno marljiv i ponizan u poslovima, kao kuhar, sakupljač milostinje, vrtlar, vratar i sakristan. U vrijeme pošasti kuge, 1483., iskazao je naročitu ljubav i požrtvovnost prema zaraženim bolesnicima. Poglavito pobožan u razmatranju Kristove muke, predan dugotrajnoj molitvi, kontemplaciji i strogoj pokori, često je padao u ekstaze i bio obdaren karizmom čudesa, levitacije i proroštva.
Naročitu pažnju pružao je nevoljnoj djeci, a umro je 27. travnja 1496. u Bitettu, gdje mu je sagrađena crkva, u kojoj se brižljivo čuva neraspadnuto tijelo blaženika. Vjernički puk još za života smatrao je Jakova svetim, a nakon smrti o njegovim čudima pričalo se stoljećima.
-Kada su iskapali groblje samostana našli su mu tijelo čitavo, što je već jedan primjer blaženstva. Nakon toga su se mnogi stali njemu moliti za zagovor, posredništvo između njega i Boga. Blaženici ne rade čuda, nego ih zazivamo za preporuku u našim molitvama – Miljenko Dujela.
U dva navrata je vođen proces za beatifikaciju, 1629. bilo je pozvano 19 svjedoka, proces nije završen zbog iznenadnog preminuća suca, nadbiskupa Maserottija. Papa Klement XI. proglasio ga je 1695. blaženim, u ponovljenom procesu 17 svjedoka utemeljili su 53 čudesa koja su se njegovom zaslugom dogodila. Napokon, 1990. završen je dijacezanski postupak za njegovu kanonizaciju i spisi su u debeloj knjizi s 800 stranica predani Kongregaciji za proglašenje svetih u Vatikanu, a izvori poručuju da nije uopće daleko taj dan. Papa Benedikt XVI. potpisao je 19. prosinca 2009. dekret o junačkom stupnju kršćanskih kreposti za blaženog Jakova Zadranina. Proglašenje svetim očekuje se, navodno, čim se utvrdi još jedno Božje čudo izmoljeno njegovim zagovorom. Možda i kroz koji mjesec, tjedan…
 
-To čudo može biti baš to da Jakova prepozna i njegov rodni Zadar. Prije šest ljeta, tadašnji i sada umirovljeni Sveti Otac, pročitao je imena osam blaženika koja su u skoro vrijeme morala postati svetima. I sedam ih se uistinu posvetilo, a samo Jakov Zadranin nije dobio tu čast. Po mojim saznanjima i izjavama ljudi izravno iz Vatikana, i bliskim tim sferama, razlog je i taj što ne lobiramo, ni kao grad, niti naša zemlja – naglašava Miljenko Milko Dujela, izvrstan poznavatelj prilika na Trgu sv. Petra.
Trebalo je proći dosta da se uz Kalelargu uopće zainteresiraju za njihova blaženika. Eventualno se opravdanje može naći u tome što je tek Drugi koncil odredio da se blaženici i sveci vode po mjestu rođenja, pa je tada i Jakov Ilirski (Illyricus), Slaven (Schiavone), Dalmatinac, konačno postao u kalendaru Zadranin (a Jadera, di Zara).
 
-Tada smo se izgleda počeli polako buditi, polovinom prošlog stoljeća. Premda s mnogo zakašnjenja, ali ipak. Fra Petar Runje je prvi krenuo istraživati, ruku mu je dao mons. Pavao Kero, našli su se neki dokumenti i svjedočenja. No, i dalje to teče sporo, iz nekog nedokučiva motiva naš Jakov se ignorira, a možemo zamisliti što bi drugi dali da imaju takvog blaženika. Kada je u lipnju 1989. relikvija budućeg sveca došla u Zadar i pet dana bila pohranjena u sv. Franji, održana je misa, na kojoj je nadbiskup Marijan Oblak u više navrata zavapio: „Oprosti nam blaženi Jakove što smo te zaboravili“, a sjemeništarci su po prvi put pjevali himnu blaženoga, na hrvatskom, inače je na latinskom: „Slavni sine Grada Zadra“. Kompletnu propovijed, uz Glas Koncila, prenio je i ondašnji Vjesnik, u doba bivšeg režima. Prošla su dva i pol desetljeća, pao je komunizam, dobili smo slobodnu RH, ali se u odnosu Zadra prema Jakovu Zadraninu, na žalost, nije dogodila nikakva promjena. Malo ili ništa – razočarano će Miljenko Milko Dujela.
Kao primjer poznati novinar navodi i neostvarenu inicijativu o bratimljenju Zadra i Bitetta. Dva susjedna prekomorska naselja koja su obilježila život blaženika.
 
-Na drugoj obali Jadrana su tu ideju s oduševljenjem prihvatili, no s naše strane nema odjeka. Tišina. Iako je Zvonimir Vrančić obećao 2011. da će se na tome žurno poraditi, odgovor s Narodnog trga se čeka. Prije pet godina je naših pet umjetnika gostovalo u Bitettu, trebali smo uzvratiti posjet njihovim likovnjacima, ali nije bilo sredstava. Ni zanimanja. Kao ni za organiziranje veličanstvene procesije u srednjovjekovnim nošnjama regije Puglija, identične onoj koja se priređuje u Italiji i traje čitav tjedan za blagdana blaženog Jakova, Jakova Zadranina. Premda su sudionici bili spremni platiti kompletan trošak. Nudili su nam se doći u više navrata. I sam sam to davno htio pokrenuti, ali ne mogu sam protiv vjetrenjača…
U povodu blagdana bl. Jakova, u Matici Hrvatskoj, ogranak Zadar, Miljenko Dujela je priredio prigodno predavanje o budućem svecu, uz prikaz ulomaka iz dokumentarnog filma o fešti koju 27. 4. u čast zaštitnika priređuju stanovnici Bitetta. Malog grada s 12.000 žitelja, opasanog drevnim zidinama, poput naših povijesnih Bedema. Tradicionalno slavlje u kojemu sudjeluju i hrvatski hodočasnici traje punih sedam dana. Bogat program vraća nas u 1487. kada je Jakov Zadranin kao utjecajan apostolski poslanik i duhovni velikan spasio život knezu Andreu Matteu Acquavivu, jednom iz reda urotnika protiv napuljskog kralja, a na samrti je ozdravio i njegova sina. Prizor kada knez dolazi pred samostan i zahvaljuje Jakovu glavni je motiv velebnog događanja koje pak obuhvaća i srednjevjekovni sajam, petkilometarsku svečanu procesiju s relikvijom, središnjom ulicom s imenom Zadranina, od franjevačke crkvice do katedrale, stotina mještana u odorama staleža, plemića i puka, iz 15. stoljeća, spremaju se i kulinarski specijaliteti s nazivom blaženika. Napose je poznat "bob Jakova Zadranina", za koji je vezana legenda kako je povrtni meni blaženik spravio u kapelici, plačući u trenutku zanosa, i to uz pomoć anđela koji su jelo u zdjeli mješali da ne zagori, a pritom je ono umjesto vodom natopljeno Jakovljevim suzama. Raskošna scenografija i koreografija privlače kao spektakl i atrakcija tisuće turista. Na blagdan dolazi i mnogi iseljenici iz SAD i Kanade, kamo svaku drugu godinu, u New York i Toronto, i odlazi relikvija.
 
Pjaca Trg Blaženika
 
Miljenko Dujela dao je i inicijativu da se trg današnje zadarske tzržnice, Pijace, nazove Trgom Jakova Zadranina. U nekadašnjoj crkvi Velike Gospe, ili Gospe od porta, na mjestu gdje je sada poljoljekarna, krstio se, naime, budući blaženik i svetac kojemu je za sada dana tek mala skromna uličica u predjelu Ploča.
 
»Beatus Jacobus Hlvrtais
 
Živio je sveto u raznim samostanima provincije sv. Nikole Buteiika (Bari).
Životopisci  posebno ističu njegovu osobitu pobožnost prema Kristovoj muci i prema bi. Dj.  Marija. Bio je veliki pofeorniik i provodio je veći dio vremena u molitvi i  razmatoanju, pa je više puta padao u zanos. Kao ku­har spremajući hranu za  braću na sam pogled na vatru razmišljao bi o prolaz­nosti svijeta i paklenim  mukama. Bog ga je obdario karizmama proricanja i ču-desdima. Poslije njegove  smrti naorod i braća smatrali su ga svecem i počeli javno štovati. Nazivali su  ga »beatus Jacobus Hlvrtais«, iz čega se vidi da su svi znali za njegovo  podrijetlo i domoviniu.
Umro je u Bitetto, nedaleko Barija u  Italiji, 27. travnja 1490.
Papa Klement XI. odobrio je njegovo štovanje 29. prosinca 1700. Štuje se u cijelome franjevačkom redu, a papa Leon XIII. protegnuo je njegovo Što­vanje na zadarsku biskupiju. Najnoviji odobreni kalendar za sve franjevačke  obitelji u Hrvatskoj određuje njegov blagdan na dan 26. travnja.
Nadao sam se da ova novoizgrađena crkva u Zadru koja je pred posvećenjem ponese ime Blaženoga Jakova Zadranina, crkveni oci odlučili su drugačije.
Umoriti se neću ukazujući na Blaženoga Jakova Zadranina sve dok ne zauzme mjesto u svom Zadru koje mu neupitno (odavno) pripada. Svoju crkvu, koja bi privukla u to niti ne sumnjam mnoge hodočasnike i štovatelje Blaženika, štovatelje iz Hrvatske i cijeloga svijeta.
 

Nikola Šimić Tonin

Povezane objave

Tristo godina zajedništva puka i njegove zaštitnice Blažene Djevice Marije – Majke od Milosti

HF

Povijest znanosti i prirodne filozofije u Hrvata

HF

Nisu svi Hebreji Židovi

HF

Pismo Ive Jolića Mili Bobanu

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više