“Sav dubrovački život narodnog knjiženstva kretje se sada oko njekoličine muževah, koji ostavši vjerni duhu svojieh nezaboravnieh predjah…”
U djelu “Izvješće o putovanju kroz Dalmaciju u Napulj i Rim”, “s naročitim obzirom na slavensku(?!) književnost, umjetnost i starine, tiskano u Zagrebu 1857. godine, Ivan Kukuljević Sakcinski, prezaslužni naš političar, povjesničar i kulturnjak opisuje i kulturne prilike u Dubrovniku. Nije naodmet kazati da je Dubrovnik nosio gotovo polovicu naše kulturne i znanstvene produkcije, u baroku recimo (teško je čak i aproksimativno suditi) šestinu, u 19. stoljeću svedimo stvar na 6 %, da bi danas (20. i 21. stoljeće) spala knjiga na nekoliko slova.
Ipak, to je samo kriza, ne će nestati ulja u staroj maslini! Dajmo riječ gosparu plemenitom Kukuljeviću. “Sav dubrovački život narodnog knjiženstva kretje se sada oko njekoličine muževah, koji ostavši vjerni duhu svojieh nezaboravnieh predjah, neprestaju gojiti u svojih pismih narodni jezik i narodnu knjigu. Dva Kaznačića, otac i sin (Antun i Ivan August, op., T.T.), riedko kod nas pojavlenje! knez Orsat Počić (Orsat Medo Pucić, op., T.T.), duhovnik Vodopić (Mato, op., T.T.), proto Nikolajević (Đorđe, op., T.T., dajem i poveznicu sa tom osobom rođenoj u hrvatskom Srijemu, ne znam je li u rodu poznatom srbijanskom masonu Svetomiru koji je nazočio stvaranju masonske lože u Zagrebu, vidi Mužić Ivan “O sekti masona” Lav XIII., J. J. Strossmayer) https://hr.wikipedia.org/wiki/%C4%90or%C4%91e_Nikolajevi%C4%87, kanonici Arbanas (Nikola, prvi ravnatelj Pomorske škole u Dubrovniku (1852.-1868.) i Roči (Antun, 1818.-186?, dubrovačka “Narodna svijest” od 31. 1. 1934. donosi o kanoniku Ročiju da je ilirac od 1839., surađivao sa Gajevom “Danicom”, te sa “Zorom Dalmatinskom”.
Pucić ističe “u “Zori dalmatinskoj” /br.12, 1845. g./ da je Ročijev “Molitvenik”, kojega je izdao u Beču, “hervatskim i dalmatinskim pravopisom”, u tom molitveniku je u tekst upleo 3 Đorđićeve, 2 Kanavelićeve, 2 P. Primovića i 2 J. V. Betondića i 1 Betondijevu (?)), te fratar Radeljević (Pacifik, podučavao Medovića, prevodio Ariosta i Tassa, rukopisi mu u samostanu franjevaca u Dubrovniku) i napokon Marinović (valjda Marko, autor pjesama u čast ustoličenja bana Jelačića, te biskupa dubrovačkoga Gjuricea, https://zdur.dkd.hr/?vrr=r&rph=k76OUdR2g8 ), to su svikolici Dubrovčani, što putuju samotnom stazom na širokom domaćem polju knjiženstva, za čitavom vojskom starieh Dubrovčanah, koji su se negda složno u krepkih zborovih sjedinjivali. Još se broje izvan Dubrovnika četiri Dubrovčana, što ne živu u svojoj domovini, ali narodnoj knjizi vjerni ostaju, a to je višepomenuti Antun Kazali u Zadru (1815.-1894., u Zadru gimnazijski profesor, djelovao i u Rijeci, uređivao Dalmatinski glasnik, patriotski pjesnik, pisac “Lopudske sirotice”, poliglot, prevodio Ilijadu, Shakespearea, Byrona, Hugoa, Schillera…, op., T.T.), Matija Ban (1818.-1903., kulturnjak, prvi poznati katolik koji se izjašnjavao Srbinom, agent Czartoryskoga, izašao iz franjevačkoga reda, mason, odgajatelj Kleopatre, kćeri Aleksandra Karađorđevića, slab pjesnik, op., T.T.) u Srbiji, Luka Svilović u Splietu (učitelj u Budvi, profesor na dubrovačkoj gimnaziji, ravnatelj splitske gimnazije, pristaša hrvatskog narodnog preporoda, pisao na latinskom, talijanskom i hrvatskom jeziku, napisao članak o Lokrumu, op.,T.T.) i napokon visokoučeni knez Lukša Ovčarević (čudi me da Kukuljević ističe stari oblik njihova prezimena?) Gučetić u Rimu, koji bi nadkrilio svojim perom najumnije spisatelje jugoslavenske(!) da ima toliko vremena žrtvovati se narodnoj književnosti, koliko ima volje i ljubavi k njoj.
U jednom izabranom društvu dubrovačkom imao sam priliku slušati Počićevu najnoviju političku pripovjest, što ju je izpjevao pod imenom Cvieta, i Vodopićevu pripovjest u prozi pod imenom Djevojka Konavoka (kasnije Marija Konavoka). Ako i ova pripovjest u sadašnjem našem knjiženstvu malo podobnih imade, toliko glede jezika koliko glede veoma zanimivoga sadržaja i vjernog opisanja konavoskih običajah; to je ipak Cvieta jedina u svojoj str. tako glede uznositih mislih, kako glede poetičke i narodne svoje odeće. Iz pjesmamah mladjeg Kaznačića Ivana govori čas melankolija, čas šala, kao što mu je i narac sastavljena iz veselih i melankoličnih ćutih. Njegovim umnim književnim razsudam o dalmatinskih časopisih imao zahvaliti što kadikad saznamo, što se u Dalmaciji piše i tiskom izdaje.
Kanonik Roči i fratar Radeljević pripravljaju za tisak stranom svoje, stranom tudje narodne prevode iz latinskih klasikah. Kanonik Arbanas sprema tiskati historičke razprave o dominikanskoj crkvi u Dubrovniku. Marinović se bavi pohvalnimi pjesmami, dočim vriedni starina Ante Kaznačić još uvijek mladosnom vatrom svoje šaljive Kolende pjeva.
Vriedni promicatelj srbske književnosti u Dalmaciji, učeni Proto Nikolajević, ušutio je žalibože sasvim, pa odkad on zašuti, nesta nam toli obljubljena “Magazina” (Srpsko dalmatinski magazin, 1836.-1848., zašto se nije zvao Magazin dalmatinskih Srba ili Srpski magazin u Dalmaciji?)”.
U knjižnici dominikanaca Kukuljeviću pažnju privlači povjesničar Serafin Cerva (autograf u Bibliotheca Ragusina iz 1741.), zatim Monumenta dominikanska, Život sv. Ozane, te od Stjepana Rose (Rosa, Rusić, 1687.-1770.) u rukopisu “Novi uvjet(!) gospodina našeg Jesusa Krista uopćena glašenja iz 1750. godine. Djelo je posvećeno papi Benediktu XIV., govori o starijim prevoditeljima Benediktu Borovcu i fra Ivanu Banduloviću. Prema Kukuljeviću prijevod je stigao samo do knjige sv Pavla (pogl. IV.).
