Hrvati su kroz povijest bili izloženi napadajima i prodiranjima sa svih strana
Tias Mortigjija: OSNOVE HRVATSKE POLITIKE (1/5)
“Ne imade na svietu naroda toli snižene ćudi, koji si ne bi samostalnost države svoje želio; pojedini članovi naroda mogu biti izdajicama; glupost u narodnoj politici može prouzročiti da većina voditeljah naroda posrne za putem podanosti svoje: no narod vazda se otimlje tuđinstvu — bi reć to je prirođeni čovječanstvu nagon uzdržanja političkog.”
Eugen Kvaternik
Bez sumnje možemo kazati, da je jedna od najslabijih strana u našoj narodnoj borbi i političkom radu pomanjkanje samopouzdanja i vjere u vlastitu snagu; nestalnost i nesigurnost uvjerenja, da mogućnost samostalnog života i opstanka hrvatskog naroda nije nedostiživi i neostvarivi ideal. Nijesmo, nažalost, u većini slučajeva shvatili Starčevićeve riječi, da je “pripovijetka o siromaštvu, o slabosti, o malenkosti Hrvatske, tuđe bilje, nasađeno po rastrganom hrvatskom narodu samo zato, da se narod, izgubivši pouzdanje u sebe, sam preda tuđincima u naručaj”. Ovu žalosnu istinu ni uz najbolju volju ne možemo zanijekati ili prikriti, a bez jasne i pune njezine spoznaje ne možemo opet razumjeti razvoj i tok događaja, te peripetije formiranja hrvatske političke misli u zadnjih stotinu godina. Ne idemo dalje u prošlost, jer je za nas dovoljno to razdoblje stvaranja i izgrađivanja hrvatstva kao moderne narodnosti.
Nakon “ilirskog” zanosa, prevarenih nada godine 1848. i iskustava Bachova apsolutizma našli smo se u obnovljenom ustavnom životu pred velikom raskrsnicom. Sabor s oduševljenjem prima Kvaternikov govor i zanosi se Starčevićevim izlaganjima, ali ne glasuje za njihov prijedlog. Ne vjeruje, da je to moguće ostvariti i postići. “Predlog g. Kvaternika bih bez opaske objeručke poprimio, da bi iole pomisliti mogao, da će se moći realizirati”, kaže 1. srpnja 1861. u saboru Tito Babić, a nekoliko dana prije Franjo Šagovac tumači saboru, da bi on “umni predlog g. Kvaternika u prijaznih okolnostih rado prigrlio, ali pošto tomu nije tako, zato ga ne može poprimiti”. Počinje nanovo traženje putova, kolebanje između Beča i Pešte, približavanje jednome ili drugom, pristajanje uz Austriju ili uz Ugarsku. Tu se opet isprepliće i provlači ideja i program “šire zajednice na slavenskom Jugu”, zasnovane na ideji narodnog jedinstva Hrvata i Srba, a poduprte mišlju sveslavenske uzajamnosti i duhom panslavističkog mesijanizma.
Nakon svjetskoga rata i raspada dvojne Monarhije dolazi do priklanjanja istočnom susjedu. Točnije i otvorenije rečeno: do ideološkog opravdanja i mirnog omogućenja srpske okupacije. Sve je to — kao i opravdanje i isticanje potrebe, korisnosti, nužnosti i logičnosti novoga stanja — u osnovi i po načinu, kako se odrazilo i razvilo, plod nepouzdanja u snagu naše narodne zajednice. Posljedica je to pomanjkanja vjere, da hrvatski narod može živjeti svojim samostalnim životom, i da može osjećaj svoga bivstva i skupnosti prenijeti u organizirano jedinstvo, te tako stvoriti svoj “životni oblik” (Kjellen), svoju državu. Ta je “ideja uzvišena, u historiji ukorjenjena, politički moguća, u zakonitosti osnovana” (Kvaternik). Narodnosna ideja je pak prirodna ideja razvoja čovječanstva, u ime koje narodi traže i imaju pravo na svoju narodnu državu. Hrvatski je narod svijesni narodno-politički individualitet s izgrađenim nutarnjim jedinstvom. Međutim, mjesto da se iza rata nastojalo, da hrvatski narod “svoj faktični opstanak prebaci u područje javnoga prava” (Jellinek) i tako stvori svoju državu, ušlo se poznatim putem u novi državni sklop, te je tako hrvatski narod postao podređen drugom, stvarno državnom narodu, kao skupini i elementu, koji vodi i upravlja ovom državom.
Strane sile
Pitanje se ovako postavljalo i rješavalo: Mi smo Hrvati malen, a k tome još teritorijalno nesjedinjen narod. Živimo u teškim prilikama i na onom dijelu zemaljske kugle, gdje odvajkada prodorne snage Istoka dolaze u sukob sa Zapadom i gdje se ukrštavaju interesi sila. Te sile, koje se sukobljuju na hrvatskom životnom prostoru, jače su od naših snaga i našeg otpora, pa se zato hrvatska politika ne može tako očitovati u pozitivnom izgrađivanju, već više u pasivnom otporu i pozivanju na prošlost, na historijsko hrvatsko državno pravo. Izloženi napadajima i prodiranjima sa svih strana moramo uvijek biti u defenzivi. U tome se lome i troše naše snage, to uvjetuje naše akcije i određuje naše stajalište u političkim situacijama i prema važnim događajima. Mi smo Hrvati maleni pokraj velikih, nespremni kraj spremnih, siromašni i zaostali kraj bogatih i naprednijih, pa možemo li onda zahtijevati, da živimo samostalnim životom i da budemo neodvisni od drugih? Razumljivo, da ne, pa onda to i ne može biti naš program i u tome smjeru ne možemo upraviti naša nastojanja. Politiku i dosljednu borbu u tome smislu mogu voditi i propovijedati samo fantasti i magloviti idealisti, a narod od toga ne samo da nema i ne može imati koristi, već naprotiv štete. Naši političari, koji se smatrahu naprednima i koji naročito isticahu svoj realizam u pogledima na politička pitanja, tumačili su i tvrdili, da nas taj politički realizam uči, da malim narodima, a to znači i nama Hrvatima, nije baš apsolutno potrebna potpuna nezavisnost i sloboda, jer da je u današnjem političkom poretku u svijetu sloboda i nezavisnost malih naroda ionako prividna i formalnog obilježja. Zato i nijesu bez ograde postavljali i prihvaćali zahtjev za potpuno slobodnom i nezavisnom hrvatskom državom, već samo uslovno i u zadnjoj liniji1. Ali u to opet nijesu vjerovali. Derenčin je godine 1902. u “Hrvatskoj Misli” pisao, da ideja posve samostalne hrvatske države (i to još “pod žezlom vladara, koji će podjedno vladati u ostalim zemljama Monarhije”) “nije politički ideal, već ju ide oznaka utopije”, te da “nikakva akcija, bila ona ma kako umna i požrtvovna, ne bi bila kadra, da ostvari političku ideju Ante Starčevića”. On toj ideji uopće ne priznaje svojstvo političkog ideala i “politička historija obiluje takvim više manje promašenim idealima”. Derenčinu je utopija i Košutov ideal nezavisnosti Madžarske; to mu je promašeni ideal, kao što i Starčevićevu političku ideju “smatra političkom zabludom”, koja je “evolucijom umrla”. Zato se ne smijemo za takvom političkom zabludom zanašati, već moramo voditi pametnu i realnu politiku, koja će donijeti ploda. U duhu Darwinove i Spencerove nauke vide jedini put u smišljenom, postepenom radu; u evoluciji i političkim kompromisima. Važno je spomenuti i to, da se mišljenje o nemoći Hrvatske sve jače razvija, što Srbi više ulaze u hrvatski politički život i što Srbija jače i
Stjepan Radić 1909. godine
Odraz ovakvog shvaćanja vidimo i kod Stjepana Radića. On je godine 1909. (“Državna i narodnosna ideja s gledišta socijalne znanosti” u Mjesečniku pravničkoga društva god. XXXV. str. 378 i dalje, u nastavcima) izlagao, kako je u šezdesetim godinama XIX. stoljeća prevladavalo mišljenje, da je “najprirodnije, da svaki narod ima svoju državu i da svaka država bude samo jedne narodnosti”, ali da “dogođaji posljednjih 50 godina utvrđuju neoborivo baš protivno mnijenje” (str. 785.). Radić se zato zalaže za mnogo jezične, t. j. višenarodne države, jer da su te jače, i jer da imaju prednost pred narodnim državama, koje pokazuju tendenciju širenja i na tuđe područje (str. 785.). “Mnogojezična (je) država savršeniji oblik zajedničkog života, razumije se pod tim uvjetom, ako se svaka narodnost u njoj može posvema slobodno razvijati” (str. 787.). Radić dalje kaže, da je “bila zabluda učiniti od narodnosti posebni princip međunarodne politike i propoviedati, da se već u ime toga principa mogu stvarati, dotično proširivati državne granice” (ib.). Svoju raspravu Radić završava apologijom Austrije (a i slavenstva): “Napose za male narode, koji su u velikoj kakvoj carevini, a k tomu su još grana kojega velikog kulturnog plemena (Slavena!), naše doba može biti zlatnim viekom. Pa zato i mi Hrvati možemo gledati s najvećom nadom u budućnost” (str. 1054.) intenzivnije razvija svoju ekspanzionističku velikosrpsku propagandu, koja se zasniva na poznatoj Vukovoj koncepciji, a koja se precizira u političkom programu službene Srbije iz god. 1844. godine, u poznatom “Načertaniju” Ilije Garašanina, ministra kneza Aleksandra Karađorđevića.
