Ključna razlika koju su sedevacantisti propustili: dva oblika prosudbe, diskrecijska i prisilna
U predmetu De Concilio, Bellarmine razlikuje dvije ovlasti potrebne za presudu (diskrecijske i prisilne) i dva načina pravne prosudbe. Započinje objašnjenjem da “savršena prosudba” zahtijeva obje ovlasti: “Prvo, [diskrecijska] moć da raspravlja o slučaju i razluči ili prosudi što se mora učiniti. Drugo, [prisilna] ovlast da prisili onoga koji ne uspije u slučaju poslušati presudu koja mu je izrečena.” [27]
Na crkvenom forumu ove dvije sile (diskrecijske i prisilne) odgovaraju dvama aspektima “ključeva” (znanja i moći) i primaju se s jurisdikcijom. Članovi episkopata uživaju obje moći na temelju svoje službe. [28] Diskrecijska ovlast (clavis scientiae) je ovlast za istragu slučaja i donošenje presude; Prisilna moć (Clavis potentiae) je ovlast vezivanja i gubitka (tj. u sakramentu ispovijedi) ili prisiljavanja, kažnjavanja ili izricanja prisilne kazne. Bellarmine objašnjava da sudac pravilno takozvani ima obje ovlasti. Arbitar, s druge strane, ima samo diskrecijsku moć.
Arbitar ima zakonsku ovlast razmotriti činjenice slučaja, donijeti presudu i odlučiti što treba učiniti, ali nema prisilnu moć potrebnu za izricanje kazne ili kažnjavanje stranke. Presuda arbitra naziva se diskrecijskom presudom. “Savršena prosudba” pravog suca naziva se koaktivna (obje sile djeluju) ili prisilae presuda.
Bossuet opisuje razliku između dva oblika prosudbe na ovaj način: kaže da diskrecijska presuda “uključuje razlučivanjet i znanje, što razlikuje istinito od lažnog”, dok koaktivna presuda također zahtijeva “moć i nadležnost, što je moć da se nekoga izloži kazni odluke”. [29] Diskrecijska presuda arbitra je pravna presuda, bez prisilne sile. To je pravna presuda, ali ne i sudska presuda suca pravilno tzv.
Po Božanskom zakonu Papa je izuzet od prisilnog suda, ali ne i od diskrecijskog suda.
Dio božanskog zakona
Papinski imunitet od osude, koji je dio božanskog zakona, sadrži dva aspekta: Prvo, sprječava žalbu na konačne papine sudske odluke vijeću (Denz. 1830.) Drugo, izuzima Papu od prisilne moći Crkve (ili države). Prema tome, papa nikada ne može legitimno biti podvrgnut sudskoj prisilnoj presudi, čak i ako je to želio. Ali božanski zakon ne sprječava papu da mu se sudi diskrecijskom presudom. [30]
Bellarmine to dokazuje povijesnim slučajevima pape Lava IV. (Nos si incompetenter’ 2, q.7), Siksta III. (“Mandasti” 2, quaest. 5), Lava III. (ch. “Auditum”) i nekoliko drugih papa, koji su, nakon što su optuženi za različita kaznena djela, podnijeli diskrecijskoj presudi vijeća ili careva. Papa Lav IV. čak je unaprijed pristao poslušati donesenu odluku. Odgovarajući onima koji su tvrdili da se papi može suditi s koaktivnom presudom i apelirao na slučaj Lava IV. da to dokaže, Bellarmine je objasnio da se “Lav podvrgnuo samo diskrecijskoj presudi cara, a ne koaktivnom sudu”. (De Romano Pontifice, bk 2, ch. 29). Suarez je rekao da je oblik presude koju je Leo podnio onaj “arbitra”, što je, kao što smo vidjeli, još jedan način da se izrekne diskrecijska presuda. [31]
Opet, ono što je važno napomenuti je da je jedina ovlast potrebna za pravno istraživanje činjenica ili optužbi i donošenje pravne presude / odluke diskrecijska moć (clavis scientiae). Kao što St. Thomas objašnjava, diskrecijska moć je “ovlast da sudi”. (Suppl q. 17, a. 3, ad. 2) – nije ovlast za izricanje prisilne kazne ili kažnjavanje (clavis potentiae), već jednostavno ovlast legitimnog istraživanja slučaja i donošenja odluke.
Osuđujuća presuda je diskrecijska (neprisiljena) presuda
U slučaju papinske hereze, osuda je iste prirode kao i diskrecijska presuda arbitra: to je legitimna presuda razuma (iudicium rationis), bez prisilne sile. To je legitimno, jer u izvanrednom slučaju papinske hereze biskupi posjeduju ovlast potrebnu za istraživanje optužbi i utvrđivanje činjenica. To nije prisilno jer nemaju nadležnost ili prisilnu moć nad Papom.
Stoga, kada pravno utvrde činjenicu da je Papa pao u herezu, biskupi na vijeću imali bi samo ovlasti koje odgovaraju arbitru i stoga ne bi djelovali u svojstvu pravih sudaca. To objašnjava zašto je Bellarmine rekao da heretički papa neće biti svrgnut “kaznom suca”, niti izopćenjem (što je prisilni čin). Samo Krist ostaje Papin jedini pravi sudac, dok on ostaje papa.
Osuđujuća presuda može se usporediti analogno presudi koju je porota donijela u građanskom ili kaznenom postupku. Porota razmatra činjenice slučaja i donosi zakonsku odluku, ali sudac je taj koji izriče kaznu i kažnjava. Slično tome, prema Bellarmineovom mišljenju, ako bi biskupi okupljeni na vijeću legalno uspostavili ili “osudili” Papu hereze, Krist, pravi sudac, nanio bi kaznu autoritativno lišavajući Papu dostojanstva i nadležnosti. Tek nakon što je Bog lišio Papu, “kroz ljude”, biskupi su mogli djelovati kao pravi suci (s prisilnom moći), oduzimajući bivšem papi titulu i izopćivši ga.
Evo slijeda događaja:
- Crkva (biskupi na saboru) osuđuju Papu za herezu (prethodni/ljudski sud).
- Krist autoritativno svrgava Papu (božanski prisilni sud).
- Crkva sudi i kažnjava bivšeg papu (posljedična/ljudska prisilna presuda). [32]
Bellarmine o osuđivanju i svrgavanju pape
U svjetlu gore viđenog niza (koji se također može naći na str. 270-271 Istinitog ili Lažnog Pape?), osvrnimo se ponovno na Bellarmineove spise. U sljedećem citatu objašnjava što je potrebno da papa bude lišen prava na sazivanje vijeća:
Roman Pontiff ne može biti lišen prava da sazove Vijeće i predsjeda njime – pravo koje posjeduje već 1500 godina – osim ako mu se prvo legitimno ne sudi i ne osuđuje, a nije vrhovni papa. Štoviše, [na prigovor] da isti čovjek [tj. Papa] ne bi trebao biti i sudac i stranka [kojoj se sudi]: kažem da se to odnosi na privatne ljude, ali ne i na vrhovnog princa. Za vrhovnog princa, sve dok nije proglašen ili legitimno ocijenjen da je ispao iz svoje vladavine, uvijek ostaje vrhovni sudac, čak i ako se parniči sam sa sobom kao strankom. [33]
Dalje kaže da papa ne može biti osuđen (što je čin prisile) dok ostaje papa, a zatim objašnjava kako biskupi mogu svrgnuti Papu tijekom sabora kako bi ga se moglo osuditi:
Štoviše, Papa nije jedini sudac u vijeću, već ima mnogo kolega, naime, svih biskupa, koji bi ga, kad bi ga mogli osuditi za herezu (diskrecijski sud), mogli suditi i svrgnuti (prisilni sud), čak i protiv njegove volje. Dakle, heretici nemaju ništa, jer zašto bi se žalili ako rimski papa predsjedava u Vijeću prije nego što ga osude? [34]
Dakle, prema Bellarmineu, papa će zadržati pravo sazvati vijeće i predsjedati njime, sve dok mu se “legitimno ne sudi i ne osuđuje” hereza. To je zato što će, kako je Bellarmine objasnio u De Ecclesia Militante, heretički papa zadržati svoje dostojanstvo, titulu i nadležnost “dok” ne bude osuđen za herezu. Ali nakon što ga osude, njegova je nadležnost, prema Bellarmineovim riječima, “uklonjena od Boga” i on prestaje biti papa. Stoga, nastavlja, ako ga biskupi mogu “osuditi za herezu” (prethodna presuda), mogu ga “judge i svrgnuti” (prisilni sud), čak i protiv njegove volje. I zapamtite, Papa kojeg su osudili za herezu imao je ovlasti pozvati i predsjedavao je vijećem koje ga je osudilo. Bio je pravi papa kada je vijeće započelo, i bivši papa kada je završilo; I to se dogodilo, ne zato što je pao u herezu, već zato što su ga za herezu osudili oni koji su imali zakonsku ovlast donijeti neobvezujuću presudu.
To je, naravno, izravno u suprotnosti s načinom na koji je svaki sedevacantist tumačio Bellarmine posljednjih četrdeset godina.
Razlog zašto su ga pogrešno protumačili je taj što nisu razumjeli dva oblika prosudbe. Zbog toga, kada je Bellarmine izjavio da je razlog zbog kojeg Papa može biti “osuđen i kažnjen od strane Crkve” (prisilni sud) taj što je već prestao biti papa, mislili su da isključuje potrebu bilo kakvog oblika ljudskog suda od strane vijeća prije nego što se dogodi ipso facto gubitak dužnosti. Ne samo da im je nedostajala razlika između prethodnika i posljedičnih presuda u Bellarmineovom pisanju, već su ih odbacili kad su ih drugi istaknuli. Npr: Fra Kramer: »Robert Siscoe još uvijek ne može shvatiti jednostavan pojam automatskog gubitka dužnosti koji se ne događa ni privatnim sudom, ni službenim sudom Crkve, već samim činom hereze, neovisno o sudu drugih. … kao što Bellarmine navodi.”
Fra Kramer: Salza i Siscoe kažu: ‘Crkva mora donijeti pretečni sud prije nego što se može proglasiti posljedični sud.’ Doista? Ali prije pada s dužnosti ne donosi se prethodna presuda – to je nemoguće… Prema Bellarmineu, i svima koji drže do mišljenja br. 5, prvi sud izgovara heretik na sebe, koji automatski pada s dužnosti bez ikakvog suda Crkve. To se patentno očituje u Bellarmineovimriječima.” [35] “Nijedno vijeće nikada ne može ‘osuditi’ papu hereze …”[36]
Bilješke:
[27] De Concilio, lib. 11, kapa. Xviii.
[28] Sva nadležnost u Crkvi dolazi preko Pape. Biskupi koji su legitimno primili nadležnost mogu je legitimno izvršavati ako joj se ne oduzme.
[29] Bossuet, Oeuvres Completes, svezak XII Pariz, Vives, 1865., Lib. ii, kapa. ja.
[30] “Zaključujem na kraju, što se tiče vanjske ljudske prosudbe, da se pontifik može podvrgnuti samo presudi drugoga kao suca, a ne pravom sucu koji koristi nadležnost nad samom osobom Pape. Tako je sveti Toma objasnio.” Suarez, Defensio Fidei contra Errores Anglicanae Secta, lib. iv, kapa. 4.
[31] Vidi Defensio Fidei contra Errores Anglicanae Secta lib. iv, kapa. VII, ne, IX.
[32] Vidi. Pravi ili lažni papa?, str.
[33] De Concilio, lib 1, kapa XXI.
[34] Ibid.
[35] Https://gloria.tv/post/kmEKAXtVxVD13e2386VekgSAr.
[36] Fra Kramer je koristio pseudonim Don Paulo: https://www.cathinfo.com/crisis-in-the-church/tony-la-rosa-benedict-xvi-is-the-true-pope!/630/.
(Nastavak slijedi)
