Uloga Srbije u Sarajevskom atentatu (8)

Kraljevina Srbija i austrougarski ultimatum

 

 

U Beogradu se, istovremeno, na čitavu stvar gledalo drugačije. Barbara Jelavich ističe da Pašićeva vlada nije mogla "dopustiti vanjsku istragu koja može razotkriti sve korake koji su doveli do atentata i mnoge druge optužbe",[1] vezane uz djelovanje "Narodne odbrane" i "Crne ruke". Stoga je u svom odgovoru na austrougarski ultimatum beogradska vlada 25. srpnja 1914., uz ostalo, ustvrdila kako nema dokaza kako je "Narodna odbrana" ili bilo koja druga organizacija počinila kriminalni akt, obećavši da će uvažiti austrougarske zahtijeve i raspustiti svako društvo za koje se nešto takvo dokaže.[2]   

Komentirajući ovo Joachim Remak je naglasio da je iz perspektive Beograda težnja za stvaranjem Velike Srbije "bila vrijedna rata s Austrijom" i da je Srbija bila spremna riskirati rat jer su se nadali pomoći Rusije.[3] Christopher Clark i Hew Strachan smatraju da je na odlučnost vlade u Beogradu utjecala i činjenica da Francuska i Velika Britanija tijekom desetljeća koje je prethodilo sarajevskom atentatu, zbog rastuće savezničke povezanosti s Rusijom, nisu bile voljne pozornije slušati argumente iz Beča jer je, zbog strateških interesa, Austro-Ugarska unaprijed počela izgledati kao "agresor", a Srbija kao "žrtva".[4] Stoga je, prema riječima Samuela R. Williamsona, beogradski odgovor, iako je zbog osvajanja simpatija Europe formuliran do krajnosti popustljivo, pažljivo zaobišao bit austrougarskog ultimatuma.[5]

 

Ovakvo držanje Beograda pokazuje da su Pašić i njegovi suradnici računali da vlada u Beču ništa pouzdano ne zna o organizaciji atentata. No, kao što je prethodno pokazano, u pozadini takvog držanja bile su i složene unutrašnje okolnosti u Kraljevini Srbiji, gdje su se pojedini utjecaji isprepletali i gdje je teško, možda čak i nemoguće, među njima napraviti jasnu razdjelnicu.[6] Zato se opravdanim čini stajalište Samuela R. Williamsona i Ernsta R. Maya koji tvrde da su srbijanske vlasti znale za zavjeru, ali je nisu zaustavile. Uhvaćeni u intenzivni sraz s vojskom članovi vlade nisu mogli spriječiti Apisa bez da razotkriju vlastitu krivnju.[7]   

 

Dakle, u pozadini svega nije bio, kako se to često tvrdi, isključivo držanje agresivnijeg dijela bečkog vojno-političkog vrha koji je predvodio šef austrougarskog glavnog stožera Conrad von Hötzendorf, i koji je smatrao da je cilj ultimatuma od 23. srpnja 1914. inscenirati lokalni rat sa Srbijom. Sadržaj ultimatuma je, kao i prethodno provedena istraga, te kasniji sarajevski sudski proces, pokazao da su vlasti u Beogradu nastojale sakriti svoju obavještajnu mrežu koja je omogućila Sarajevski atentat.

 

Ipak, Vladimir Dedijer smatra da je isticanje Sarajevskog atentata kao osnovnog ili neposrednog uzroka izbijanja Prvog svjetskog rata, pretjerivanje, jer su atentatu važnost dale nerazriješene napetosti u Europi.[8] U tom smislu i Richard C. Hall ističe da sarajevski atentat sam za sebe nije bio uzrok ničega, te ključnim smatra način na koji ga je Austro-Ugarska upotrijebila, odnosno austrougarski ultimatum Srbiji od 23. srpnja za koji smatra da je potaknuo političku krizu koja je dovela do izbijanja rata.[9]

 

No, ovakav način gledanja zanemaruje činjenicu da je vlada u Beogradu, u donošenju političkih odluka samo do određene mjere prihvaćala vanjske pritiske, odnosno da je odluke donosila u kontekstu unutrašnjo-političkih sukoba i u skladu sa strateškim gledanjima premijera Nikole Pašića koji je računao na potporu Rusije i koji je u svom odgovoru na austrougarski ultimatum pažljivo zaobišao bitne zahtijeve Beča. U tom smislu, ističe Jack S. Levy, "Srbija je davala prednost kontinentalnom ratu uz potporu Rusije, nasuprot lokalnom ratu sa Austro-Ugarskom, ali je njena uloga u širenju rata zanemariva".[10]

 

Ovaj apokaliptični pogled na držanje Srbije u srpnju 1914. podupiru i zapažanja povjesničara Đorđa B. Stankovića prema kojem su Pašić i vojni krugovi u Beogradu još 17. srpnja 1914. zaključili kako se oružani sukob Austro-Ugarske i Srbije neće moći lokalizirati, odnosno da će čitava stvar biti razriješena ratom među velikm silama.[11] Zato se, na kraju, treba složiti s Jackom S. Levyjem, F. F. Hamiltonom i H. H. Herwigom da uloga Kraljevine Srbije u stvaranju povoda za izbijanje krize koje je dovela do izbijanja Prvog svjetskog rata nije bila odlučujuća, ali nije bila ni zanemariva. Posebno zato što su srbijanske političke vođe, slično kao i političke vođe u drugim europskim zemljama koje su se uskoro našle u ratu, "bili svjesni rizika, da je širi sukob vjerojatan…", ali su ipak "poduzimali političke inicijative za koje su znali da će vjerojatno dovesti do rata".[12]

 

Zaključak

 

Uloga Kraljevine Srbije u Sarajevskom atentatu i izbijanju Prvog svjetskog rata još je uvijek predmet kontroverzi, zbog čega je bilo važno prihvatiti tezu povjesničara Seana McMeekina i na osnovu raspoloživih spoznaja ocijeniti "razinu odgovornosti", službenih vlasti u Beogradu. Najvažnija sastavnica (su)odgovornosti Kraljevine Srbije svakako je beogradska obavještajna mreža koja je nakon Aneksijske krize 1908. i 1909. uspostavljena u Bosni i Hercegovini, a u koju su bili uključeni "Narodna odbrana", srbijanska vojno-obavještajna služba, "Crna ruka", ali i pripadnici "Mlade Bosne".

 

Predsjednik beogradske vlade Nikola Pašić i njegovi suradnici imali su manje-više jasan uvid u djelatnosti, ne samo "Narodne odbrane", koja je ionako bila pod njihovim nadzorom, nego i u djelatnost "Crne ruke" s kojom su, usprkos opasnim međusobnim sukobima, dijelili privrženost velikosrpskom političkom programu izloženom u Načertaniju Ilije Garašanina. U tom smislu sukob Pašića i Apisa, odnosno "Crne ruke", koji je kulminirao nedugo prije Sarajevskog atentata, traba promatrati kao sukob oko vlasti ali i oko taktičkog pitanja realizacije zajedničkog cilja, što je uključivalo dvojbe oko potencijalno vrlo opasnog rata s Austro-Ugarskom, a ne kao sredstvo kojim bi se post-festum skinula odgovornost s Pašića i njegove vlade.

 

S tim u svezi važno je istaknuti da su se i Pašić i Apis, ali i mladobosanci koji su atentat izveli, bojali nedorečenih reformskih zamisli austrougarskog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda pri čemu je najveću odbojnost i strah izazivao trijalizam koja bi ne samo zaustavila realizaciju Velike Srbije, nego bi na duge staze, djelovao kao sredstvo apsorpcije Srbije u preuređenu monarhiju Habsburgovaca.

 

U tom kontekstu, ali i u kontekstu vrlo napetih odnosa između Srbije i Austro-Ugarske, posjet Franje Ferdinada Bosni i Hercegovini u lipnju 1914. i vojni manevri koji su tamo održani, u Apisovim čima su izgledali kao predigra za otvorenu vojnu agresiju Austro-Ugarske na Srbiju. U takvoj situaciji su bosanski mladići, koji su po Beogradu tražili potporu za svoju zamisao o atentatu austrougarskog prijestolonasljednika, izgledali kao logično sredstvo za odbijanje prijetnje koja je izgledala vrlo realno.

 

Nakon Sarajevskog atentata beogradska vlada nije imala puno izbora jer Pašić nije mogao, a niti htio provesti detaljnu istragu koju je tražio Beč, jer se bojao "Crne ruke" i jer bi time bila razotkrivena beogradska obavještajna mreža. Jedino što mu je preostalo bila je taktika zataškavanja činjenice da su on i njegovi suradnici za namjere atentatora i njihovih beogradskih sponzora znali barem od kraja svibnja 1914., dakle mjesec dana prije atentata, i da nisu napravili konkretan napor da atentat spriječe.

 

Ipak, Pašićeva taktika zataškavanja ne bi bilo moguća da nije bilo, kako to kaže Joachim Remak, "trapavosti"austrougarskih vlasti koje nisu pričekale da se istraga o Sarajevskom atentatu provede do kraja, nego su za sastavljanje ultimatuma Srbiji odlučile inzistirati na nedovoljno istraženim činjenicama. Zato su Pašić i njegovi suradnici mogli računali da Beč nema ključne informacije o pozadini Sarajevskog atentata i nadati se da će politikom otezanja prikriti svoju stvarnu ulogu.

 

Zato na kraju valja ustvrditi da se razina odgovornosti Kraljevine Srbije za Sarajevski atentat i izbijanje Prvog svjetskog rata ogleda ponajprije u postajanju terorističko-obavještajne mreže čiji su konci sezali od službenog Beograda, preko Drine u Bosnu i Hercegovinu. Djelatnici ove mreže su u najmanju ruku bili suorganizatori Sarajevskog atentata za koji su Nikola Pašić i njegovi suradnici znali vjerojatno već početkom 1914., a u najmanju ruku od kraja svibnja 1914., ali nisu, zbog političkih i ideoloških razloga, učinile ništa da ga spriječe. Stoga im nakon atentata nije preostalo ništa drugo nego zataškavati i negirati svoj dio odgovornosti za krizu koja je uslijedila.

 

Bilješke:

 

 

(Svršetak)

 

Dr. sc. Tihomir Rajčić, povjesničar i novinar iz Splita. Uz povijest dr. Rajčić se bavi vanjskom i unutarnjom politikom te problematikom reforme školstva. Ovaj tekst je objavljen u prestižnom hrvatskom časopisu Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU-a u Zadru