Hrvatski Fokus
Feljtoni

Starci u zlatnom kafezu (1)

Charles

 

Jutro je svježe. Kad izlazi iz noćne smjene Aminu obavezno obuzima laka prohladna drhtavica. I u sred ljeta. Poremećeni metabolizam. Ona zna da noćni rad nije zdrav ali se nimalo  ne osvrće na to. Sve dok je u tuđini mora crnčiti. U noćnoj smjeni makar duplo manje nego u dnevnoj. To je presudilo. Mogla bi navesti još sijaset razloga za svoj izbor ali su oni samo djelimično tačni. Istina je da ni u jednom drugom poslu ne može čitati, ponekad pisati. Imati vremena za jedinu hranu koju guta s uživanjem. Kad povremeno mora da se preda dnevnoj kolotečini osjeća se kao izgubljena u pustinji. Strah od ljudi što sasvim lijepo mogu živjeti od danas do sutra, bez djece zato što koštaju više nego cuke i mace, bez prijatelja jer im je često potrebna pomoć, bez knjiga zato jer ih uspavljuju što ih otvore je udrveni. Ona misli da joj među takvima nije mjesto. Neće da poštovanje njihovog časnog posla postane jedino mjerilo koje će je uvezati u njih. Ona hoće da ostane sanjalica. Onima što su prečesto u oblacima mjesto na zemlji je tijesno. Ponekad shvati da u stvari to i nije njen izbor. Kad pokuša da se uklopi osjeti da je svim silama guraju nazad, tamo odakle dolazi. Gospodarima jednoličnosti ona nimalo nije po volji. Trpe je samo zato što ništa nemaju prigovoriti njenom poslu. Da je ne vide mjesec dana ne bi se sjetili da je pitaju zašto je tako dugo odsutna. Ne bi ni primjetili da je dugo nije bilo.

Nju više ne boli činjenica da za njih ne postoji. Navikla je na masu koja ima sva prava. Jedino za šta je uspjela da se izbori je pravo na bjekstvo. U noćnu smjenu i skoro potpunu usamljenost. Samo je tamo mogla sresti Charles-a. Koga je prije poznavala koliko i drugi. Neobični starac dobro načet Alzahaimer-om, koji ne uspijeva da prihvati nametnutu mu sudbinu, svima je bio naročito drag. O njemu su se uvjek mogle pričati najnovije dogodovštine. U svaki dan je unosio zrak svjetlosti što se kao nada obrušavao na nemoć i učmalost. Dopadljivi šarm starog gospodina i intelektualca je umio da se probije do rutinom zakorjelih srca, da ih ugrije i uveseli. On nije bio, kao većina drugih staraca, toaleta ili tuširanje koje još treba odraditi, teško je podnosio da se oko njegove intime neko petlja, on je bio neukrotiv, nepredvidljiv, zamršeno tvrdoglav u svojim principima da ga ni najjača volja nije mogla uvući u tvrdim pravilima zacrtani krug. Većina, ma koliko solidno uvezana u cjelinu, ustukne pred svojeglavim pojedincima i prizna im katkad pravo na posebnost. Aminu kao nevažnu jedinku su slasno mogli ignorisati, zaboraviti na nju, ali na Charles-a nisu. Bili su plaćeni da se njime kako-tako bave i ta jaka činjenica ih je uvlačila u njegov, bolešću i senilnosti opravdavani svijet.

Dok su njene koleginice samo zakoračivale u nepoznato i, istom, neozleđene i čitave grlile stvarnost, Amina je u Charles-ov svijetu našla krupan dio svog iskidanog sna i počela se uljuljkivati njime. Naročito otkako je prešla u noćnu smjenu. Zbližila ih je ljubav prema knjigama. Istina, Charles-u je bilo potrebno da ona jedno dvadeset puta pozajmi neku od knjiga iz njegove sobne biblioteke, da joj svaki put održi lekciju o čuvanju rariteta koje je sam u mladosti koričio u najkvalitetnu kožu koja se u to doba mogla naći pa da je jednog dana prepozna kao osobu koja istinski voli knjige. Olakšavajuća okolnost za njegovu slabu memoriju koja se ticala bliže prošlosti i sadašnjosti je bila činjenica da se ona jedina od svih silnih prilika obučenih u bijelo uopšte zanimala za knjige. Tako je jednog dana utvrdio da se ona savršeno lijepo brine o knjigama. Nije ustao iz kreveta u kome se, po ustaljenom običaju, odmarao u sate kad je trebao biti u sali za ručavanje, nije joj pokazao svoje ime oštampano na koricama, samo je odmahnuo bijelom tankim plavim žilicama išaranom šakom i postavio je pod glavu.

  • Vratiću vam Stefana Zweiga za koji dan, Charles.
  • Kad god želite. Svakako više ne mogu da čitam. Vid mi je skroz oslabio.

Charles je protestvovao kad bi mu pred spavanje skidali s nosa naočari debelih stakala jer je i po mraku trebao gledati u prozor i nebo, u roj mušica što je pregorevao na uličnoj svjetiljki, htio je otkriti tajnu koja ih uporno navodi na suludo kolektivno samoubistvo, iz noći u noć je svoje slabo srce potresao tragičnošću mušičje sudbine, nastojao da dokuči neshvatljivo i da pronađe neki magični način da im dojavi da su se prilijepile za svoga ubicu.

  • Zašto se oko toga sekirate, Charles? Ljudi su svjesna bića pa svejedno sebe ubijaju iako ima puno načina da im se kaže da to ne bi trebali raditi.
  • Ali oni to ne rade ovako glupavo, u roju.
  • Ratovi, Charles, zaboravili ste da tad ljudi masovno ubijaju jedni druge.
  • Ne s namjerom da poginu. Priznaćete da se tad ljudi ustrijeme na neprijatelja u namjeri da ga unište. O očuvanju svoga života itekako brinu.
  • Možda je mušicama svjetiljka takav ljuti neprijatelj. Možda u njoj baš to vide. Ko će znati šta se s njima dešava? Ne može se prodrijeti u njihov svijet.
  • Okanite se brige za mušice i spavajte, Charles, potreban vam je odmor.
  • Pa šta drugo radim otkako sam u penziji, draga prijateljice, nego se odmaram spavajući kao dojenče? Fali mi samo cucla.

Alzahaimer natjera Charles-a da često zaboravi sina, kćer i unuke ali u njegove lijepe izraze još uvijek ne zalazi. Sačuvani su svježi i netaknuti kao i njegovo sjećanje na sopstvenu mladost, na neke obožavane žene, na suprugu kojoj se ulagivao cvijećem kad god je bio nevjeran iako ona za njegove  «izlete» nikad nije saznala. Oduvijek je bio galantan, velikodušan i plemenit. Toplina što mu se zrcali u starosnom žutnjikavom sluzi  nakvašenim očima se skoro čitav jedan vijek slagala u zenicama pa je nekakva bolest mozga odatle ne može potjerati. On je zaboravan, ne zna kad je dan a kad noć, ne zna nikom od osoblja ime, ne zna više svojoj djeci imena, ali sve ono ljudsko što mu je priroda udijelila i što mu kasnije vaspitanje u bogatoj familiji nije poremetilo je tako jako naglašeno u svakoj njegovoj riječi i kretnji da sve redom,čak i one krute i sebične i one što samo sebe umiju da slušaju, uspijeva da gane. Svi priznaju da Charles ima nepokolebljiv ali dirljiv karakter.

  • Charles, smijem li vas malo izgolicati po grudima? – pita Amina prije nego potraži patch protiv bolova koji svako veče treba odlijepiti.
  • Samo naprijed, nemojte me žaliti. Ženska mlada ruka na staroj koži je najbolji lijek. Da vi tu beskorisnu stvar ne morate odlijepljivati, ne bih ni dopustio da mi je lijepe. Svaki užitak se plaća.
  • Ako tako nastavite govoriti neću vas ni dotaći rukom. Otići ću po pincetu – Amina pravi naljućenu facu.
  • Ne, oprostite, molim vas. Samo kažem ono što bih rekao da sam mlad i lijep.Moja stara koža jedva da još vruće i hladno razlikuje. Vaš dodir više ništa ne može prouzrokovati, ni strast ni slast, ni žaljenje ni jad. Ja sam samo olupina broda na dnu mora što ribama, zavaravajući se da su dovoljno glupe i slijepe da to same ne vide, neće da ukaže na hrđu što je razjeda iz dana u dan. Najdraža moja prijateljice, meni su 82 godine, to vjerovatno znate.

Charles-u su 82 godine već tri godine ali ga Amina ne ispravlja. Zašto ne bi imao pravo da zaustavi brojanje svoga starenja? Njegova bolest ima i pozitivnih strana. Sve što nije vrijedno pamćenja može da smjesti u komoru potpunog zaborava. Prva godina njegovog boravka u staračkom domu nije ni bila dostojna pamćenja.                                                         

Velika je sreća da ju je uspio odložiti u nepovratno ništavilo. Tako se i mogao prilagoditi na prinudu radi koje je dugo vremena bijesno pjenušio, proklinjao probranim riječima noć kad je sa svojom ženom začeo čudovište što se izdaje za njegova sina, doktora što je tom takozvanom sinu napisao potvrdu da svoga oca može kao psa privezati za lanac i starost što od odraslih, iskusnih ljudi pravi nedonoščad, neželjenu kopilad sopstvenog poroda koji jedino zna, mada na pristojan način, da taj balast sakrije u mišju ili bilo koju drugu rupu, da u njoj živi ili truhne, bolje da truhne, da ne kalja mladost svojom ružnoćom, da se istopi od žalosti kad se već ne može ispržiti na ulju.

Poslije svakog takvog Charles-ovog nastupa bijesa osoblje je u žurbi provjeravalo jesu li sva izlazna vrata i prizemni prozori zabravljeni. Mogućnost njegovog bjekstva bi se tako svodila na minimalnu, pravilnikom dozvoljenu mjeru. Viška agresivnosti s njegove strane nije se moralo bojati. Da dohvati prvu stolicu i njome polupa stakla? Nikako. Charles nije poznavao takvo ponašanje niti bi mu ikad takva mogućnost izbavljenja mogla pasti na pamet. On je samo preglasno protestvovao ne izostavljajući da napomene da mu osim njegovog sina niko drugi nije skrivio.

Uživao je često u neprolaženju staračkog vremena. Kad se prekorači izvjesno ogranicenje bitisanje postaje bezvremeno. Smrt je trebala da dođe jednog dana i iz samo njoj poznatog razloga odustala od posjete. Ne zna se kad će se ponovo sjetiti koga je zaboravila da povede. Charles-u je njegovo dosađivanje bilo zanimljivo. Bilo je toliko sitnica na koje istinski živ čovjek nikad neće obratiti pažnju. Toliko različitih izlazaka i zalazaka sunca, svo to čudo boja u koje se ničim uznemiravani pogled može uroniti. Svi silni sati što su se mogli utrošiti na izliježavanje i drijemanje, prisjećanje na davne mirise i osjećaje. Trebalo je samo ubijediti sestre što su ga često pozivale na ručak, čaj ili večeru da u njegovom slučaju sve to zbog čega je nekad žurio više nema svrhe.

  • Čovjek treba jesti kada je gladan, a piti kad ožedni. Zašto da robuje časovniku?
  • Zato što je tako u domu uređeno. Zamislite da svaki štićenik jede u različito vrijeme. Kuhari nikad ne bi mogli napustiti radno mjesto. Prljavo suđe bi se u gomilama taložilo po stolovima. Na mrve hljeba bi se skupljali mravi. Mislite li vi da je to u redu?
  • Zašto ne bi bilo? Kuhari nek skuhaju jelo i nek idu kući. Od njih se drugo i ne traži. Ko želi nek jede vruće jelo, ko mu brani? Kome je mrsko da ruča u dvanaest nek ruča u pet sati. Ko neće nikako da ruča nek mu se ne uvaljuje kašika u usta kao da su guščja. Nek na nas stare i časovnik zaboravi kad nas je sve drugo zaboravilo.
  • Ali, Charles, trebali biste poštovati naš trud. –
  • Vaš trud je uzaludan. Od nas se više ništa korisno ne može napraviti. Budite ljubazni. Dopustite da odspavam još jedan sat.
  • Vi drugo i ne radite.

Povremeno se raspitivao jeli  mu se sin javljao i ima li namjeru da ga ikad posjeti.

  • Bio vam je u posjeti prije tri dana.
  • Stvarno? Šteta da ga nisam sreo.
  • Vodio vas je u Lozanu na ručak.
  • Tako? Znači da je ova stara budala potpuno ishlapjela?

Tražio je da mu Amina čita faksove što mu ih je kćer slala iz Pariza. Najavljivala je svaku narednu posjetu.

  • Na nju se ne ljutim što ne dolazi. Stanuje daleko.
  • Svejedno vam dolazi makar jednom mjesečno. Fino vam izgleda kćer. Od koga je naslijedila svoj čarobni osmijeh?
  • Od majke. – pokazuje fotografiju – I ona je bila nježna, malehna ali lijepog lica i skladnog stasa. Nije naplaćivala osmijehe.

Amina pogleda na sat. Kasni s poslom. Morala bi malo manje vremena poklanjati Charles-u.

  • Trebam ići. Probajte odspavati koji sat.
  • Lahko je to vama reći. Vi ćete sad pogledati jesu li vam sve ptice u kafezu i vratiti se svojoj kući i djeci. Lijep posao.
  • Nije tako, Charles. Ja sa svojim pticama ostajem cijelu noć. Odlazim tek ujutru.
  • Ipak odlazite. Kad tad se odavde izvučete. Ja ne mogu nikud. Tako je htio moj sin. Riješio se svog starog oca ali ne i njegovih miliona. O njima se iskreno brine.

Njoj je žao kad je Charles loše volje. Ne može ga takvog ostaviti. Treba mu reći da mu je sin pošten, da ga je odbacio za njegovo dobro, da se dugo premišljao prije nego se odlučio na takav korak, treba mu reći sve ono u šta sama slabo vjeruje.

  • Prisjetite se, Charles, koliko ste se često gubili. Skoro svaki dan. Morao je jurcati za vama po čitavoj Lozani. Pretraživati svaki kutak tako velikog grada. Nije mu bilo lako, Charles.
  • Nije bilo lako? Da uživa u mojim milionima mu je lako, zar ne? Trebalo bi se nešto i raditi za tolike milione. Vi radite teško za puno manje i ne žalite se.

Amina se nasmije glasno.

  • Maloprije ste se rugali mom poslu, a sad govorite da je težak. Šta ste se uzjogunili večeras?
  • Oprostite staroj budali. Znate da sam bio u upravi kantonalne bolnice i da prilično dobro znam koliko je vaš posao naporan i slabo plaćen.

Starac Charles je skoro potpuno ćelav. Ima pokoju tanku bijelu dlačicu raštrkanu bez reda po čitavoj lobanji. Za izlazak u salu za ručavanje oblači odijelo i navlači kačket  na glavu. Kad se liftom spusti u prizemlje prisjeti se da ne može napolje i skine kapu u znak poštovanja prema starim damama. Pozdravlja se širokim osmijehom dok korača prema verandi. Većina ne obraća pažnju na njegovo prolaženje. Otkako je gospođa Ruth umrla više mu nijedna dama ne hita u susret. Niti jedna od štićenica koje se trenutno u domu se ne zanima zavođenjem. Izuzev Antoinette koja vjeruje da su joj dvadeset godina pa ne skida pogled s mladog šefa osoblja. Za nju bi Charles bio prestar. Osoblje bi rado vidjelo Charles-a u ponovnoj ljubavnoj groznici i često premišlja koja bi od dama mogla opet u njemu zapaliti varnicu. Niko ne očekuje da bi on sam mogao otpočeti s udvaranjem. Da Ruth nije bila uporna, njihova ljubavna avantura se nikad ne bi rasplamsala. Charles priznaje da je u mladosti bio uspaljeni zec ali da je sad u njemu svaka želja pusto ugašeno ugljevlje. Za svo vrijeme dok je bio s njome je tvrdio da je njihova veza nešto drugo, da oni nemaju nikakve sličnosti s pravim ljubavnicima, da se još samo mogu držati za ruke.

Crvenokosa Francoise je jedno popodne dotrčala u salu za ručavanje sva usplahirena. Šef je pio kafu za šankom ispred bifea.

  • Oni su jedno na drugom. Goli su ko od majke rođeni. – pohitala je da pojasni svoje uzbuđenje.
  • Ko to? Ko? –radnici zaduženi za raznošenje čaja u sali su se započeli okupljati oko nje.
  • Charles i Ruth, ko drugi?

Sretna što je u centru pažnje Francoise je potanko, prigušenim, vještački postiđenim glasom pridošlicama prepričavala kako je ona išla gore da pozove Charles-a na čaj, kako je pokucala na vrata jednom, pa drugi put, kako je treći put pokucala jako pa tek onda pritisla kvaku i probala da uđe. 

  • Hoćeš vraga, vrata su bila potkočena, morala sam dobro pogurati ramenom dok se teret nije razrušio u tupom padu po čitavom predsoblju. Stotine knjiga. Nek te njegove knjige jednom za nešto i posluže, nek se na toj stareži ne sakuplja samo prašina.
  • Vidiš da su i sad bile beskorisne. Inače bi se oduprle tvom naletu. – rekla je Amina.
  • Morala sam utvrditi šta je s njime. Nisam imala pojma šta mogu zateći u sobi. Moglo mu je pozliti. Da sam mogla znati, zvala bih šefa da se posavetujem s njime.

Šef se bio priključio smijehom uskomešanoj grupi. Držao je u ruci šolju s kafom.

  • Neka ste vi ušli u sobu – odgovorio je šef na njen upitni pogled – Vrata se zato ne zaključavaju. I šta ste to vi zatekli u sobi?
  • Gospodina K. i gospođu H. Gole. Jedno na drugom. Kad sam već bila ušla i sve vidjela požurili su da dohvate čaršaf i da se njime pokriju.
  • Ko je bio na kome? – upitala je hihotajući se debela animatorka Laeticia.
  • Pa gospodin na gospođi, kako drugo?
  • Uozbiljite se malo. Nije bitno ko je bio na kome. Bitno je da će njegov sin uzjahati na sve nas. Dosad nas je nazivao proksinetima a samo su u sali bili zajedno. Kojim li će nas epitetima odsad počašćivati u svojim dugometražnim pismima? – šef se silio da bude ozbiljan mada je bilo teško oduprijeti se opštoj euforiji.
  • Ne, pomajkama, hraniteljicama. Ko će njegovati njegovog brata ili sestru kad dođe vrijeme za to? – nastavljala je Laeticia. – Roditelji su prestari, mora nam ustupiti i tu brigu.

Amina je samo mogla zamisliti koliko je jako staroj Ruth podrhtavala brada u toj nepriličnoj situaciji. Više nego kad dođe Charles-ov sin i zamoli da staricu negdje povede koji minut, samo dok izvede oca napolje. Ruth bi namirisala prevaru, osvrtala se dugo prema njihovom stolu da provjeri sjede li njih dvojica još uvijek ili to namjeravaju da izađu u grad bez nje. Zastajala je svaka dva metra, povlačila usku suknju nadole, izmuckivala još jedno izvinjenje iščekujući da On, njen dragi kojemu nikako nije mogla da zapamti ime, shvati u čemu se tu radi, da je izbavi od tog nasrtljivca, da jednom zasvagda zaustavi ničim zasluženo unižavanje, da njoj i svima dokaže da je pravi muškarac.

  • Oni će otići bez mene – rekla bi i okrenula se da se vrati nazad.
  • Ma neće, Ruth. Idemo, morate se presvući. Bluza vam je sva isflekana.
  • Zakopčaću džemper. Fleka se tad neće vidjeti.
  • Možete zaboraviti pa ga otkopčati. Znate da vam je pamćenje slabo.

Amina ju je više vukla nego vodila prema liftu. Nadala se da će se Charles ipak dosjetiti i da će reagovati. Ta njihova idila je za svo osoblje bila jako bitna. Oni su unosili život u isprazne, jednolične dane, oni su činili da se sveprisutna bolest, patnja i smrt lakše podnose, oni su bili jedino pravo osvježenje u opštem beznađu, trci, svađi, neprovjetrenim prostorijama u rano jutro kad se teški zadah mokraće i izmeta nataložen preko noći po sobama uvlači u nosnice do gađenja. Svi su htjeli da njih dvoje traju, da njihova veza liči na sve druge ljubavne veze, oni su bili trijumf ljudskosti i zato ih se moralo podržati, moralo im se pomoći, nalaziti u njihovu odbranu potrebne ali davno zaboravljene riječi i ponavljati im ih da se ne zabune kad im slijedeći put zatrebaju.

Ruth je zakopčavala dugmeta na bluzi upreskok. Tako je radila i kad nigdje nije hitala jer se nije nikako mogla dosjetiti da otpočne sa zakopčavanjem odozgo ili odozdo. Amini se činilo da to radi kako bi je Charles mogao israviti, dahtati ispred njenog lica dok je grdi nježnim riječima i otkopčava joj košulju na sred hodnika, na sred sale, gdje god se zateknu i kad god primijeti da je opet sva unakarađena.

  • Oh, draga moja, vi opet isto a mi čekamo li čekamo. – Charles je upao u sobu poput tajfuna i vidio s vratiju ono što mu je Ruth namijenila da vidi. Požurio je da uredi svoju dragu za izlazak ne osvrnuvši se nijednom na sina što je ušao za njim.
  • Uradite nešto, molim vas. Ja nemam namjeru da i nju vodim. – obratio se Sin tihim glasom Amini da ga otac ne bi čuo.
  • Ostavite se toga, gospodine K. Ja ću joj pomoći. Sin vas čeka.
  • Neka čeka. Ona ide s nama. Bez nje neću nigdje. Recite mu to.
  • Recite mu sami, evo ga iza vas.

Sin je unzvjereno gledao prema Amini pa onda prema ocu što se usredsredio na zakopčavanje dugmadi kao da je to jedino vrijedno pažnje, podizao obrve da njoj da znak kako treba opet probati s nagovaranjem, uzdahnuo više puta, ali Amina se napravila da joj nije ništa jasno i krenula da izađe iz sobe.

  • Oprostite, posao me čeka
  • Ali vi ovdje niste završili, ne možete nas sad ostaviti.
  • Može, može, kako ne. Samo vi idite. Mi svakako sad izlazimo – umiješao se u razgovor Charles koji je upravo namjestio suknju Ruth i išao prema ormaru da potraži kakav njen mantil.
  • Oprostite mom sinu, gospođo. On ne zna koliko vi morate da radite. Nikad ništa teže od kašike u svome životu nije morao podići.

Amina je sišla u salu za ručavanje, sjela pored Antoinette da je napoji čajem i iščekivala nastavak događaja. Sin će se vjerovatno žaliti šefu, ali je nije briga, zna šta će mu reći. A ako Sin nastavi u prijašnjem stilu i njemu će odbrusiti.

 Antoinette je izvadila zubalo iz usta i stavila u čašu.

  • Uzmite zubalo i vratite u usta. Ne bi bilo lijepo da to neko od posjetilaca vidi.
  • A zašto to ne bi bilo lijepo? – čudila se starica.
  • Zato što to posjetioci ne mogu da podnesu. Slab im je želudac. Danas ih ima puno.
  • A zašto ih ima puno?
  • Zato što oni što nisu zaboravili da u nekakvom tamo domu imaju roditelje nedeljom dolaze da ih posjete. Ali ni oni ne mogu da podnesu zubala po čašama na sred sale za ručavanje.
  • Šta fali zubalima? Bez njih se ne može jesti. Znaju li oni to?.
  • Ništa, Antoinette, ništa ne fali zubalima kad su u ustima. Oni se s time u potpunosti slažu. Stavite ih u usta, molim vas.
  • Neću. Ne trebaju mi kad pijem čaj.

Amina je uzela crvenu salvetu, razgrnula je i prekrila njome čašu. Kad je podigla pogled vidjela je nasmiješenog Charles-a kako čvrsto je držeći pod ruku vodi Ruth prema izlazu. Sin pognute glave je koračao za njima.

Šta je to Charles našao kod plašljive, neprivlačne, osoblju doma više nego dosadne starice? Je li ga privukla njena potpuna bespomoćnost, neprestano osvrtanje na sve strane kao da se obraća nevidljivim stvorenjima ili ga je, možda, osvojila svojom pričom? Jedinom pričom o svome životu koje se sjećala? Nikad nije znala ništa o satu koji je tek bio prošao, a kamoli o jučerašnjem danu, o svome pokojnom suprugu je samo znala da je bio šef kantonalne policije i da još uvijek, trideset godina poslije, prima od njega naslijeđenu penziju, bila je prepuna strahova, ali ih nije umjela niti opisati niti pojasniti, sve je kod nje bilo začaureno u mumlanje i u bradu što je uza svaku drhturila.

U Dom je došla prljava. Kosa joj je bila masna, odjeća isflekana, nožni prsti pocrnjeli od nepranja. Naravno, jedna od djevojaka je odmah uvela u kupatilo da je okupa.Ruth ju je istjerala drekom. Zatim je probala Dani. Ona je bila jaka u ubjeđivanju. Trebalo je da uspije u poduhvatu. Ostala je čitav sat.

  • Dozvolila mi je da joj istrljam leđa i da je polivam vodom dok se sama trlja. Kosu joj nisam smjela ni pokvasiti. Obećala mi je da će je vjerenik njene ćerke voditi kod njene frizerke u Lozanu. Čim dođe s puta.
  • Kakav vjerenik, kakva ćerka? Ona je udovica bez djece. Pročitaj u dosjeu ako ne vjeruješ. – rekla je Amina – Dobro te je izradila.

Naredne sedmice su joj ponudili pranje i friziranje kose kod frizerke koja je dolazila u Dom dva puta sedmično. Nevoljko je pristala ali se na pola puta predomislila i nadala dreku. Ići će kod svoje frizerke i ni na jedno drugo mjesto.

  • Kako se zove ta vaša frizerka? Imam auto i mogu vas tamo povesti. Samo mi recite kako se zove.- navaljivala je Dani
  • Ne sjećam se kako se zove. Sačekajte da dođe moj zet i on će me tamo povesti.
  • Ali vi nemate nikakvog zeta, gospođo. To ste sebi umislili.
  • Nećete me valjda nazivati lažljivicom? Imam zeta i on će uskoro doći. Na slušbenom je putu u Africi.

Dani su prolazili.Zet se nije pojavljivao niti ga je ko od osoblja očekivao. Niko nije uspio da je ubijedi da joj opere kosu. Izgledala je užasno. Tanke zbog nepranja posivjele vlasi su joj se slijepljivale za vrat i čelo. Na potiljku joj se oformilo klupko koje se nije dalo očešljati.

Jedno jutro je bio Aminin red da je istušira.

  • Opraću joj i kosu. – rekla je svojim koleginicama.
  • Možeš probati. Sigurno ti neće dozvoliti – rekla je Dani.
  • Hoćeš da se kladimo?
  • Neću. Ti bi sigurno izgubila.

Amina je povela Ruth u kupatilo.

  • Vi ćete me samo istuširati. Kosu mi ne dirajte.
  • Kako vi kažete, gospođo.

Posadila je na malo sjedište fiksirano u zid i pokvasila. Prvo joj je istrljala leđa a potom je polivala  toplom vodom dijelove tijela koje bi Ruth istrljala sapunom. Kad je tuširanje bilo skoro gotovo, pojačala je mlaz i s leđa, na prevaru joj zalila kosu. Ruth je vrisnula:

  • Pokvarena curo, šta si to uradila?
  • A šta to? – Amina se pravila nevještom.
  • Jesam li ti rekla da mi ne diraš kosu?
  • Oh, oprostite, gospođo, nisam to namjeravala. Mi svim pansionentima peremo kosu.
  • Zaboravila sam da vi to nećete.
  • Zaboravila, kako nešto slično možete zaboraviti? – Ruth je brada drhtala još jače nego obično.
  • Prezaposlena sam, umorna. Kunem vam se da to nije bilo namjerno.
  • Dobro, dobro. Da završimo s time. Ogrnite me peškirom, počinje da mi biva zima.
  • U ovoj vrelini? Ja se uguših. Da nasapunjam kosu kad sam je već okvasila? Bilo bi šteta da to sad ne uradim. Čini mi se da je prilično prljava.
  • Dobro, radite kako hoćete. Svakako se slabo osvrćete na moje želje.

Ruth je bila ljuta. Nije dozvolila ni da joj posuši ni da joj navije kosu. Amina je pokrila peškirima, zamolila da se obuče i izašla iz sobe. Vratila se pošto je završila ostale toalete koje je imala u grupi tog jutra.

  • Kako ste lijepi, Ruth. Prali ste kosu?
  • Prala sam kosu? Jedna vaša luda koleginica me je na to prisilila.
  • Prisilila? Kako je to smjela uraditi? Zašto niste pozvali u pomoć?
  • Sve ću reći mome zetu kad dođe. Odgovaraće ona već za svoj postupak.

Tad joj je Ruth ispričala svoju priču. Imala je kćerku jedinicu. Odmah poslije završene srednje hemijske škole zaposlila se u laboratoriju. Tamo se zarazila nekom bakterijom i otišla za dan.Kao gromom pogođena. Bilo joj je samo dvadeset godina. Imala je vjerenika. Trebali su se vjenčati za nedelju dana. Nije bilo vjenčanja. Samo suze. Svi troje, muž je tada bio još živ, su se grlili i plakali. Godinama. Vjerenik je bio neutješan. Jedino ga je briga za njene roditelje spriječila da se ne ubije.To je bila velika ljubav. Dugo vremena nije dao ni progovoriti o nekoj drugoj curi. Pet godina. Možda deset. Muž je još uvjek bio živ kad se on oženio. I kad mu se rodilo prvo dijete. Kad se rodilo drugo više nije bio živ. Nije se sjećala od čega je umro. Vjerovatno srčani problemi. Radio je stresni posao, u policiji. Vjerenik je bio uz nju, kao da mu je rođena mater. Još uvjek je uz nju. Njegova žena joj je kao prava snaha a djecu smatra za unučad.

Amina je otišla u biro i još jednom prelistala dosje. Nikakve naznake o nečemu sličnom. Poluprazni papiri. Izvještaj iz klinike koja ju je poslala u starački dom. Dijagnoza specijaliste.

Alzahaimer, početni stadij. Zahtjev upućen šefici pralja da nabavi nešto odjeće br. 42 jer gospođa je došla u Dom bez igdje ičega.

  • Jesi li čula Ruth-inu priču? – pitala je Laeticija popodne. Bile su u sali za račavanje. Ona je sjekla na tanke komade rolat napunjen džemom kupljen u «migrosu». Šef kuhinje im je opet bio naglasio da su tri rolata i više nego dovoljna za trideset pacijenata i da se na goste što dolaze u dom kao da idu u Tea room mora zaboraviti jednom zasvagda. Laeticija je radila po svome. Svima prisutnima je nudila rolat i čaj. Ako šef dođe da provjeri kako se raspolaže s gazdinom imovinom biće svađe. Opet mu mora objašnjavati da je istinski razlozi izvjesnih posjetilaca ne zanimaju. Da joj je jedino važno da pansionenti imaju koristi od takvog druženja. Okruženi su poznatim licima, vjeruju da je još nekome izvan zidova u kojima su zatvoreni stalo do njih. Zašto bi se moralo zahtjevati više od toga?
  • Lijepa je Ruth-ina priča. – rekla je Amina. – Kad bi svaki pansionent smislio o sebi neku takvu priču i vjerovao u nju kao što ona vjeruje lakše bi im bilo. A i mi bi ih rado slušali.
  • Ona govori istinu. Inače o tome ne bi pričala iz dana u dan. Zaboravila bi na to kao što zaboravi da zakopča suknju pa joj spadne na sred sale.
  • Ti vjeruješ u bajke, Leti. Tako te je i Giovana ubijedila u svoju titulu baronice. Za ogrlice staklenih boba je tvrdila da su biseri.
  • Šta s njenim plemstvom imaju veze ogrlice? Pala je u siromaštvo, to se često dešava.
  • Ali njena rođena kći nam je rekla da je ova tu priču izmislila. Da je odmalena sanjala o dvorcu, prijemima i svome princu. Njih dvije su prilično bijedno proživjele dobar dio života jer se mati nije htjela odreći svojih snova. Giovana je radila kao švalja. Jedva su sastavljale kraj s krajem. Nije bilo bilo kakvog oca a kamoli princa.
  • Ako je ubijedila u to dobar dio nas onda je i njena priča istinita. Zar nije ljepše živjeti u pričama nego u kalu svakidašnjice? – rekla je Laeticija zamišljeno. – Ti misliš da bi njih dvije bogatije živjele bez te priče? Šta bi kćer dobila u zamjenu? Zar bi se mogla udati za bogataša da je majčini snovi nisu potakli? Naši životi su uslovljeni takvim životnim pričama.

Charles je s uobičajenim zakašnjenjem sišao u salu. Ruth smušeno kaska za njim.

  • Jeste li vidjeli gospođinu tašnu? – pita uzrujano sve redom.
  • «Ha, Ha, Ha» – klikće Kokote, «Prolaz, molim» i gura fotelju prema dnu sale.
  • Pogledajte pod njen jastuk, Charli, tamo je uvjek sakrije. Spava s njome. – dobaci Lucia.

Charles se lupi po čelu:

  • Kako se toga prije nisam sjetio?
  • «Gospodin se više ničega ne sjeća» pjeva Rose. «Hoćete li kocku čokolade? Ko ne voli čokoladu neće naći tašnu»
  • Ova samo pjeva. Je li skroz pobudalila? – pita Charles.
  • «Ko ne pjeva neće naći tašnu» uzvrati Roze, popjevajući. «Eric, gdje si dosad bio, Eric? Uzmi kocku čokolade, moj dragi Eric» otpjeva Rose pogledajući u Edgara koji se premišlja kako da joj ukrade komad rolata što je netaknut stajao pred njom.
  • Nema tu nikakve čokolade, ti si luda – kaže Edgar i strpa rolat u usta. Zacrveni se kad uvidje da ga je Lucia uhvatila na djelu.
  • Ona nikad ne pojede kolač – muca Edgar i guta plijen mljackajući.
  • Ponekad pojede, Edgar, jedino slatko jede. Ne smijete joj otimati. Nije to lijepo.

Edgar oblizuje prste i pokunjeno kreće prema svome mjestu. Rose doziva svoga muža Eric-a koji je umro prije šest godina. To ne radi jedino kad se skroz vrati u vrijeme kad joj je bilo jedanaest godina. Tad zahtjeva da je vrate kući. Mora pomoći mami u gotovljenju večere. Kokote je uz škripu odgurala tešku fotelju do staklenih pregradnih vratiju. Zastala je da čupne koji minut kosu. Koje s čeone strane više nema. Očerupala je sebe kao da je čupala kokoš. Često do krvavljenja. Nikakve kreme nisu mogle pomoći da to njeno čupetanje prestane. Niti dosad probani neuroleptici.

Amina okreće Kokot-inu  fotelju u pravcu verande.

  • Zašto se toliko zamarate, Kokote? Zašto ne sjednete u tu fotelju umjesto što je vucarate tamo ovamo?
  • Pusti me da idem. Djed će se ljutiti ako ne stignem kući na vrijeme. Svašta će mi raditi ako ne budem slušala. – gleda unezvjereno oko sebe i čupka kosu.
  • Zašto ga se toliko bojite, Kokote? Šta vam to on radi?
  • Ono što ne valja. Ne smijem nikome pričati o tome, čak ni mami.
  • Odvaliću jednu dobru šamarčinu tom vašem djedu. Dosta mi ga je više.
  • «Ha, Ha, Ha, odvaliće šamarčinu mom djedu?» – nasmije se Kokote od sveg srca. Zastane trenutak premišljajući se da li da nastavi s guranjem fotelje ili da u nju sjedne.
  • Oboriću ga u prašinu, TRAS, i izgaziti nogama, KVRC… Neka plače, neka moli za oproštaj, ništa mu neće pomoći. Moraće platiti što je tako okrutan s vama, Kokote.
  • Djed je previše jak za tebe, Kokote – zaključi Kokote i nastavi da gura fotelju. Vrijeme je zaboravilo da s njenog lica ukloni pečat djetinjstva. Nijedna bora nije bila na njemu ucrtana, koža je bila bijela, glatka i mehka. Jedino se koža na vratu zgužvala i išarala staračkim mrljama. Rijetko kad skraćivana kosa (podvig je njoj skratiti kosu, dvoje je moraju držati dok treće sječe) joj se neuredno u čupercima spuštala pozadi na vrat dajući joj izgled bijele poluskalpirane stare Indijanke, zalutale u vrijeme i prostor bez roda i plemena, sa jednim jedinim sjećanjem, nikad nikome do kraja povjerenim, sjećanjem koje treba do besvjesti gurati, pomesti uzput i muža i sina, pomesti uzput svoju basnoslovnu ljepotu, sve ono radi čega se moglo lijepo živjeti, lijepo stariti.

«Vidi,  Kokot , kakvog sam zgodnog momka sebi nabavila» – rekla je jednom držeći pod ruku svoga sina, pedesetogodišnjaka. «Vodi me u šetnju». Sin se zacrvenio, požurio da objasni o čemu se radi. Kako dolazi majci jednom ili dvaput godišnje u posjetu osoblje ga ne poznaje, svašta bi moglo pomisliti. «Bez brige» – požurila je Amina da mu olakša snebivanje. «Znamo mi našu Kokot» «Dolazim sebe radi», naglasio je sin, «puno godina sam utrošio u  uzaludnom trudu da joj se umilim. I sad me povremeno uspomene vrate na početak pa poželim da je vidim». «Oduvjek je bila obuzeta samo sobom» govorio je sin žalosnim glasom. «Prepotentna, egoistična, zarivena u neki svoj svijet, za mene u njenom srcu nikad nije bilo mjesta».

Amina je obgrlila Kokot oko struka.

  • Ipak ću jednom razbiti tog vašeg djeda. Samo nek se usudi pojaviti.

    Sjetila se svog prvog radnog dana u Domu i jedinog susreta vrijednog da se ureže u pamćenje. Sjetila se Kokot koja hrli prema njoj raširenih ruku, ščepa je u klještav zagrljaj i ljubi. «Vratila si se kući, moja draga Kokot? Kako sam sretna što si opet sa mnom, moja Kokote» Amina niti jednim gestom niti kretnjom nije porekla to navodno staro poznanstvo, nije se ni probala izvući iz grubog zagrljaja, Kokot ju je odmah na početku osvojila, unijela zračak svjetlosti u njen prvi dan, dan preplašenog početnika na kojega niko u opštoj vrevi neslaženja ne obraća pažnju. Kasnije joj je Lucia objasnila da je u domu frka, da su skoro svi stari radnici otpušteni, da se dvije preostale pomoćne sestre direkciji svete time što ne upućuju u posao pridošlice, svakako im direkcija više ne može ništa jer i one odlaze za sedmicu dana. «Bili smo u svim mogućim novinama i na televiziji, nisi vidjela?» Amina o situaciji u Domu ništa nije znala, a što je još gore ni o poslu koji bi trebala raditi, uhvatila se za Luciu kao za slamku spasa, uhvatila se za nasmijanu Kokote kao živi dokaz da psihožerijatrija nema ništa strašnoga u sebi  i krenula, imalo se od čega početi s učenjem.

Charles je sjedio pored Ruth za roze stolnjakom prekrivenim okruglim stolom na verandi. Milovao joj je obnaženo koljeno rukom dok je ona pretraživala sadržaj crne, po dvadeseti put za jedan dan tražene i pronađene izlizane tašne. Nekoliko prljavih i paklo čistih papirnih maramica, dvoje povećih bijelih dugmadi sa četiri rupice i jedna skroz požutjela crno-bijela fotografija.To je bilo sve što je tašna u sebi skrivala. Osoblju se činilo da Ruth češće gubi tu jadnu tašnu otkako je Charles zajedno s njome traži. Pola dana bi im otišlo na traženje. Charles se zavlačio po ćoškovima, pomjerao stolice i fotelje, podizao pansionente da provjeri ne sjedi li ko od njih na Ruth-inoj tašni sve dok neka od djevojaka ne bi predložila da pogledaju u njenoj sobi, pod krevet, pod jastuk, da «za ime Boga» odu već jednom gore i traže, da tamo ostanu što duže jer to njihovo traženje postaje neizdržljivo.

Fatima je već u pola pet počinjala sa aranžiranjem stolova za večeru. Na Charles-ov i Ruth-in  sto je postavila troprsti bronzani svjećnjak.

  • Pripalićemo kad se smrači. Mladencima je potrebna romantika.
  • Vi ste svetica, draga moja. Šta želite popiti? Na moj račun.
  • Sačekajte malo da dovršim posao pa ćemo popiti kafu. Na račun kuće. Ni vi ni ja nemamo prebijene pare.

Jedna od štićenica je tog dana, da ju je to zanimalo, trebala proslaviti devedeseti rođendan pa su umjesto posjetilaca svako malo stizali poprilično bogati buketi. Fatima je bez imalo zazora umanjila jedan od povećih buketa da bi i tako mogla obradovati Charles-a. Tri kao krv crvena ružina pupoljka, jedna gladiola, struk mimoze su se začas našli okruženi karanfilima u uskoj neuglednoj vazni ravnog stakla.

  • Evo, Charles. Sve je spremno za slavlje.
  • O čemu se radi? – upitala je Laeticija kad je prišla stolu.
  • Večeras ženimo Charles-a.
  • Kojeg Charles-a? – upitala je Ruth ne prekidajući pretraživanje tašne.
  • Ruth, mogu li pogledati tu vašu fotografiju? –upitala je Amina. Ova ju je pogledala s zebnjom. Zatim je uputila upitni pogled svome draganu.
  • Podaj fotografiju, vratiće ti. Hoće samo da pogleda šta je na njoj.

Laeticija je uz smijeh čestitala svome miljeniku na hrabroj odluci.

  • Treba tako, Charli. U ljubavi ne smije imati tamnih kutaka. Ženidba će sve dileme riješiti – dodala je Fatima.
  • Ko se to ženi? – pitala je Ruth.
  • Draga, mi ćemo se uskoro vjenčati. Tako će tvoja čast ostati neokaljana, a moj sin će morati da se prikloni stvarnosti. Dobićemo veći krevet. Tad neće biti razloga da mi se i jedan takav zahtjev odbija. Vaš sin se ne slaže s ovim, vaš sin se ne slaže s onim. Kad se vjenčamo pašće i zadnja prepreka.
  • Ali je se ne mogu udavati. Izgubiću muževu penziju ako se ponovo udam – rekla je Ruth – Od čega ću onda živjeti?
  • To nije neki problem. Charli je pun miliona – rekla je Laeticija.
  • Charli dobija od svog sina pedeset franaka mjesečno i potroši ih za dva dana. Ruth ima pravo. Ako izgubi muževu penziju biće gutavo – nastavila je Fatima smijući se.
  • Moraćemo odložiti vjeridbu za neki drugi put.
  • A ne, to nikako. Moja odluka je konačna i neopoziva. Vjenčanja će biti – rekao je Charli ljutitim tonom. – Moraće nam nabaviti veći krevet prije nego se polomimo. Znate kako nam je uzak krevet?

Na fotografiji dvogodišnja djevojčica čipkaste uštirkane široke kragne sjedi u krilu mlade dame. Amina ne može da nađe ni jednu Ruth-inu crtu. U kadar se, kao da se boji da će iz njega izaći pa pripija glavu uz ženinu, zbija mršav muškarac rijetkih tankih brkova.

  • Ko je ova prelijepa djevojčica, Ruth?
  • Pa moja kći, ko drugi?
  • Vi je ovo držite u krilu?- približi fotografiju da Ruth može pogledati.
  • To ne bih znala reći. –zastane malo – Ko li je samo taj muškarac što ih je pritijesnio?
  • Šta si sad zapela s nekakvom fotografijom?. Ovdje se radi o «biti ili ne biti» a ona odvlači pažnju jednog od dva sudionika. Takvo ponašanje je za svaku osudu.- Fatima namješta uvrijeđenu facu. – Da odložimo vjeridbu za sutra, Charli? Okružuju nas neke nezainteresovane osobe. A i večeru moramo početi posluživati. Je li O.K?
  • Nisam mlad pa ne hitam da s neba poskidam zvjezde. Vjeridba može još pričekati ali krevet ne može. Odoh gore vašem šefu da se posavetujem kako da se taj problem riješi.

Šef dobija ospice kad mu se Charli uvali u biro. Zna ga tušiti po čitav sat.Više puta na dan. Povremeno podići glas. Otkako on i Ruth spavaju u Charles-ovom krevetu situacija s sinom je nepodnošljiva. Pisma samo pristižu. Žalbe, upozorenja, uvrijede i prijetnje se gomilaju na direktorom stolu. Direktor traži da se taj cirkus pod hitno prekine. Šef zove upomoć doktora. Doktor se slaže s šefovim mišljenjem, to će reći da je gospodinu ocu sigurno potreban tutor u mnogo čemu ali da po pitanju srca i «onih stvari» ni jednom živom stvoru nadglednik ne treba. Šef moli da doktor napiše stručno mišljenje. «Što se mora nerazumljivim izrazima objašnjavati nešto što je očigledno? Nek gospodin sin dođe pa da porazgovaramo. Nismo u ratu. Muškarac muškarcu treba doći na noge. Da se objasne ili potuku ako treba. Da se mučki vrijeđaju pismima ne dolazi u obzir».

Charlijevo strpljenje je na izmaku. Šefovo takođe. Raspredaju danima  nerazmrsivo klupko o kojemu imaju isto mišljenje. Šef ne može poslati Charli-ja da se objasni sa sinom jer mu je svaki samostalni izlazak izričito zabranjen. Charli traži da mu se u sobu donese veliki krevet jer ga već previše bole krsta, a i dama se žali na neudobnost. Neće da shati da otac prvo treba da od sina izmoli odobrenje. Ko je tu stariji? Koka ili jaje?

Kad se Charli vratio u salu i sjeo da pojede ohlađenu večeru Ruth nije bilo. Žalila se na zamor pa je kao i ostali štićenici  odvedena u sobu da spava. Jedino je još Kokot gurala fotelju neumorno usklikujući «Ha, Ha, Ha».

  • Hoće li gospođa nešto popiti? – pitao je Charli kad je progegala pored njega.
  • Gospođa ne može ništa popiti. Žuri da djedu opegla košulje – odvratila je ljubazno Kokot.
  • Slobodan dan, Kokot – uzviknula je debela crnkinja Jeanine. – Kokot je pozvana na ples.

Obuhvatila je rukama i povukla. «Tous va très bien, madame la marquise, tous va très bien, tous va très bien ». Uz pjesmu , smijeh i igru Jeanine vodi Kokot prema njenoj sobi. «Ha, ha, ha» ori se salom i staračkim domom. Djed će sutra morati obući izgužvanu košulju. Charli će noćas imati dovoljno mjesta za spavanje jer su Ruth poveli u njenu sobu. Amina će razmišljati o djevojčici s fotografije do u duboku noć.

Naredna sedmica je bila ispunjena pregovorima «povuci potegni». Osoblje je s zebnjom iščekivalo ishod. Iz Pariza je stigla Charlijeva kći. Računalo se na njeno razumijevanje i podršku u Charlijevoj stvari. Zato ju je šef i pozvao. «Sretna sam kad je mom ocu dobro. Bez te žene on se nikako ne bi privikao na dom. Otkako je nju upoznao ne traži da se vrati kući, bjekstvo mu više ne pada na pamet» rekla je kći. Sin je donio fasciklu prepunu papira. Ako otac za života u potpunosti riješi pitanje nasljedstva može računati na njegovu popustljivost.

Da se ne desi da tamo neka žena, u slučaju da se otac stvarno oženi, ugrabi lavovski dio. Iz Afrike je, kad ga više niko nije očekivao, stigao Ruth-in zet. Bojažljivi, stidljivi visoki mršavko je s malo riječi potvrdio Ruth-inu priču. Trebalo mu je biti oko šezdeset godina ali je izgledao za deset mlađi. Žali što niko nije obratio pažnju na listove što je zbog njene slabe memorije polijepio posvuda  po njenom stanu. Upozorio je da sa ženom i djecom odlazi dva mjeseca u Afriku i kome da se telefonira u slučaju potrebe.

  • Smijem li vas zamoliti da joj nabavite neke stvari? – pitala je Lucia – U Dom je došla bez igdje ičega.

«Kako da ne? Nek napravi listu ako joj nije teško. Njegova žena će se o tome pobrinuti». «Šta on misli o njenoj ljubavnoj avanturi? Je li za ili protiv? Imao je priliku da vidi njenog izabranika. Oni se ne odvajaju jedno od drugog.»

« Njemu je neobično da Ruth vidi takvu. Nikad se nije zanimala za muškarce. Makar s njim nije podijelila takvo zanimanje».

«Je li istina da on već četrdeset godina dijeli s njome tugu?»

«Šta se ima dodati na ono što je Ruth već rekla? Majka gubi kćer, svoje jedino dijete. Muškarac gubi svoju prvu, najveću ljubav. Obična životna priča. Takav gubitak treba uprtiti na pleća kao pretežak tovar. Kad se težina podijeli lakše bude i jednome i drugome. Tako je s njima bilo. Ništa o čemu bi se puno pričalo»

Tad su se kockice poslagale u za sve podnošljivu figuru. Charles je izvlačio stolicu i pomagao da Ruth sjedne. Imali su svoj zasebni sto koji su Fatima ili Isabele servirale s puno ukusa. Za njih se nalazilo uvjek svježeg cvijeća. On joj je u svakoj prilici dugo milovao ruku.  Dok  su čekali da se servira večera. Kad su sjedili na klupi u parku. Kad bi izašli na balkon Charles-ove sobe i do kasno u noć posmatrali jezero, nebo, zalazak sunca, gradski autobus što tutnja svakih desetak minuta. Ljeto se bližilo kraju i trebalo ga se je nauživati. Zatim bi lijegali u krevete privučene jedan do drugog.

  • Šta radi naš zaljubljeni par? – pitala je Amina kad je prvo veče po prelasku u noćnu smjenu ušla u njihovu sobu.
  • Šta bi starci mogli raditi? Evo, pogledajte, držimo se za ruke. – Zadigao je prekrivač da pokaže kako je to sve što oni rade. – Prešli smo u bezazlenost petnaestogodišnjaka.
  • Petnaestogodišnjaci danas idu dalje od toga, Charli. – On je prečuo njenu upadicu i nastavio:

–    Malo smeta ova šupljina između dva kreveta, ali se od mog sina više nije moglo dobiti.

  • Neka je toj aferi konačno došao kraj – rekla je Amina. – Sad se lakše može disati.
  • Dao sam mu za ovo sve milione. Tražio sam da mi samo plaća ovu sobu. Zbog balkona. To nam je jedina radost. Nadam se da će održati obećanje.
  • Sigurno, Charli, nema razloga da ga ne ispuni. On vas je i doveo u ovu sobu.

Drugih večeri ih je nalazila na balkonu. Mahom su ćutali. Bilo je toplo ali je Charli stalno zapitkivao Ruth treba li je ogrnuti puloverom i hoće li da joj namjesti jastuk za leđima. Amini bi prinosio stolicu da sjedne. Obavezno bi je pozivao da sjedne s njima, nudio je čokoladnim bombonama i čašom vode. Izvinjavao se što u njegovoj sobi nikad nema drugog pića osim vode. Hoće li čašu vode?

  • Zašto ne? Voda je najbolje piće.
  • Koja sreća da ste tako skromni. Ne bih vas imao čime ugostiti.
  • Ne rađamo se svi kao bogataši, Charli. Postajemo skromni htjeli to ili ne. A ni vi mi baš ne ličite na pravog bogataša. Ne zakerate, ne dosađujete, ne tražite od ljudi što vas okružuju da bleje u vas kao da ste sedmo čudo kreacije. Ne uklapate se u šablon, Charli.

On se nasmije glasno.

  • Kakvo ona ima mišljenje o bogatašima. Baš su takvi?
  • Dobar dio. Čak i kad su toliko zavisni da jedan korak bez pomoći ne mogu napraviti nastavljaju da preziru onoga što im pomaže.
  • Koja nezahvalnost. – iščuđava se Charles. – Jesu li makar učtivi?
  • Takvi su oduvijek bili. Da se slediš od njihove učtivosti. Nekad bi bilo lakše da nas gađaju papučom, nečim što ne može baš ozlijediti, umjesto što nam kažu hvala.

Ruth zacvokota zubima od zime. Charles skine sako i zagrće je njime.

  • Moraš se toplije oblačiti, draga. Ljeto je na izmaku.
  • Trebali bi ući u sobu. Noći su zahladnile – kaže Amina.
  • Neka nas još koji minut. Treba sad da prođe onaj raspjevani brod. Da još njega vidimo.

Amina donese braon ćebe iz sobe. Obavije Ruth njime. Iz daljine se začuje sirena. Brod na kojemu se pleše, jede i pije do u kasnu noć se bučno zaustavlja u luci. Ruth-ine oči se obasjaše. Pridiže se da bolje vidi.

  • Do svoje tridesete godine sam pripadao srednjoj klasi – reče Charles. – Ne mogu se          požaliti na neimaštinu, imao sam sve što mi je trebalo, mogao sam sebi priuštiti da završim studij prava, dobio sam solidno radno mjesto. Vjerovatno bih se i zadovljio time da se jedna žena iz bogate kuće nije zaljubila u mene.
  • A vi, jeste li se vi u nju zaljubili?- prekinula ga je Ruth.
  • Bila mi je samo draga. Bilo je puno žena u mom tadašnjem životu. Mlad, zgodan, nevelik, odonda nisam porastao –zasmija se – pun elana, plijenio sam ženska srca. Tad se moja buduća žena prikačila za mene. Otac joj je imao nekakvu fabriku, ne sjećam se više čega, možda čokolade, u Švicarskoj smo, mora da se radilo o čokoladi, jedno vrijeme sam se dvoumio, do ostalih žena mi nije bilo stalo više nego do nje, zašto da ne odaberem nju, šta ću izgubiti, da čekam na pravu veliku ljubav?, nestalan kakav sam tad bio čekao bih godinama…
  • I sklopili ste brak iz računa? – našalila se Amina.
  • Sklopio sam solidan brak. Kad se rodilo prvo dijete rodila se i naša ljubav. Istinska.
  • A buketi? Zaboravili ste da naglasite da ste joj poslije svake nevjernosti slali bukete cvijeća?
  • Ah, to? Muškarci su takvi. Vama muž ne šalje cvijeće?
  • Još ne, hvala Bogu. Kad počne da šalje znaću o čemu se radi.-nasmijala se Amina.

Još jedan mjesec su živjeli tako. Okruženi mirom, njećnošću i toplinom. Iz svakog dana su cijedili do zadnje kapljice sočni životni sok, radujući se jednako sivilu noći kao i bjelini dana.

Jesen je nahrupila bez najave. Donijela je sive, od vode nabrekle kiše što su se uz zveket gromova slivale na grad, dom i njihov balkon. Njihovi izlasci su se prorijedili, Ruth je sve češće drhturila od zime. Onda se razboljela. Neprestana povraćanja i dijareje. Nekad je znala povratiti po više puta za jednu noć. Amina ju je zavijala u nepromočive čaršafe, ogrtala peškirima, postavljala pored nje okruglu žutu posudu da joj se nađe ali Ruth bi sve zbacila sa sebe i povratila po krevetu, jastucima i jorganu. Charles je zvonio, trljao bunovne oči pa ustajao da pomogne, više smetao nego pomagao, ljutio se na Ruth što ne pripazi malo, pred nosem joj je bila posuda, što se tamo nije izbljuvala.

  • To je prvi put da mi se nešto slično desi. Takvu prljavštinu da napravim oko sebe. Koja gadost. – Ruth je kršila prste. Brada joj je drhtala sve jače.
  • Nije ti prvi put. I sinoć si to isto uradila.

Nije bilo sinoć već prije dva sata, već treći put te iste noći ali ga Amina nije ispravljala.

Vodila je Ruth u kupatilo da je istušira, pomagala joj da se obuče, presvlačila krevet i opet ušuškavala svime i svačim za slučaj da se ona sljedeći put dosjeti. Sutradan je Ruth bivala dobre volje, žalila se na malu slabost u nogama, ali je svejedno tvrdila kako nije bolesna. Ni Charles se više nije sjećao šta se prethodnu noć izdešavalo. Mogli su, zavaljeni u krevete podignutih uzglavlja da kroz golo staklo gledaju u zvjezdama isprskani mrak dok ne zaspu.

Bolesti i smrti. Ništa nije moglo ugroziti ljepotu njihovog zajedničkog življenja jer se svaka opasnost trpala u komoru zaboravljanja. Opet je Charles zvonio, opet je Ruth obimno povraćala, nudila se da sama počisti prljavštinu oko sebe iako se jedva držala na nogama, opet je protestvovala što mora da pije lijekove koje joj je doktor prepisao iako nije bolesna. Charles je molio Aminu da im oprosti, zahvaljivao, nazivao je anđelom, izražavao nadu da će joj svemogući sav njen trud platiti. Sutradan nije razumijevao zašto ga zapitkuju kako se Ruth osjeća.

Zatim je nastupio kratkotrajni period zatišja. Ruth-ino stanje se popravilo, povraćanja i dijareje su zaustavljeni. Pili su večernji čaj u sobi okrenuti prema do poda dugom balkonskom staklu i gledali u vjetrom dirigovani ples jesenjim bojama išaranog lišća.Činilo se da će se Ruth izvući. Naročito zato što njena bolest nije bila uvećavana strahom i stresom.

Umrla je a da se nije dosjetila da smrt već petnaest dana kruži iznad nje. Zadnju noć su je sestre s krevetom premjestile u njenu sobu kako bi Charles mogao da spava. Žalio se na neobjašnjivu iscrpljenost. Sutradan popodne je otišla. Bezbrižna, puna povjerenja. Kao da joj njen dragi što izgovara tihe molitve stalno je držeći za ruku pjevuši uspavanku.

  • Puno je umoran i spava – rekla je Lili – Cijeli dan je plakao. Teško će podnijeti gubitak. Pripazi ga malo noćas.

Amina je više puta ulazila u njegovu sobu. Nijednom se nije probudio.

Sutradan je išao na sahranu.

  • Puno se zamorio od hodanja. Plakao je na groblju. Dobro ga pripazi noćas. Ostaviću ti

rezervu. Daj mu ako vidiš da ga muči nesanica. – rekla je Sonia.

Cijelu tu sledeću noć je proveo sklupčan na dvije donje trećine kreveta u tvrdom snu dojenčeta.

Treće noći sestra što joj je predavala raport nije rekla ništa u vezi Charles-a. Amina je svejedno pazila.

Kad je u devet sati ušla u njegovu sobu zatekla ga je budnim.

  • Pogledajte samo nebo, molim vas – rekao je – Čisto zlato. To treba vidjeti. Nebo nije obasuto zvjezdama već zlatom. Šta vi kažete na ovo?
  • Divno, Charli. Nebo je divno. A vi, kako ste vi večeras?
  • Preporođen. Povratila mi se sva prijašnja snaga.
  • Žao mi je zbog Ruth, Charli – rekla je tiho.
  • A to? Ne trebate zbog toga žaliti. Ruth je imala četiri godine više od mene. Bio bih presretan da Bog i meni pokloni još četiri ovakve godine.

(Nastavak slijedi)

Mihrija Feković Kulović (iz romana Starci u zlatnom kafezu, koji je pred tiskanjem)

Povezani članci

Povijest Novoga svjetskog poredka (6)

HF

Andrićevi Znakovi pored puta (3)

HF

Antisemitizam, boljševizam i judaizam (2)

HF

Živi li Hrvatska u sadašnjosti? (10)

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...