PAD ZADRA – Križari su se suprotstavili mletačkom napadu (4)

Enrico Dandolo – glumac za antologiju svjetskoga glumišta

Gotovo slijepi osamdesetogodišnji mletački dužd Enrico Dandolo, hijena u ljudskoj koži, lukavac samo takav, s kim malo tko, tko ga je poznavao nije volio imati nikakva posla, ni u snu nije pomislio na poništenje ugovora, već je križarima ponudio lukavi prijedlog da u nemogućnosti plaćanja pomognu Veneciji pri zauzimanju Zadra, kako bi se dug prema Mletačkoj Republici namirio blagom i dobrima zaplijenjenim u gradu. Križari su se suprotstavili napadu na kršćanski grad, pa se stoga jedan dio vojske vratio svojim kućama, a manji se samostalno zaputio prema Palestini. Međutim, većina križara nije imala drugog izbora, jer je odustajanje od Dandolovog prijedloga značilo i propast križarskog pohoda. Nakon teških pregovora križari su nevoljko prihvatili plan dužda Enrica Dandola, a dužd ih je na koncu pridobio i time što se, iako star i slijep, javno u crkvi sv. Marka prihvatio križa i sam se prijavio za sudjelovanje u križarskom ratu. Glumac za antologiju svjetskoga glumišta. Pred okupljenom masom glasom sveca, skrušeno i tiho a opet dvoljno glasno da ga i najudaljeniji može čuti po tko zna koji put i na kom sve mjestu jednako propovjedniku ponovi isto:

Enrico Dandolo

– „Mađarski nam je kralj odnio Zaru (Zadar) u Esklavoniji, jedan od najbolje utvrđenih gradova u svijetu; i nikada, ma kakvu vlast imali, on nam ne će biti vraćen, osim preko ovih ljudi. Stoga im predložimo da nam pomognu osvojiti ga, a mi ćemo njima ponuditi odgađanje za te trideset četiri tisuće maraka koje nam duguju, dok nam Bog ne dopusti da ga osvojimo mi i oni“!

Dandolo je spretnom diplomacijom proširio svoj politički plan tako da više nije bilo riječi o samome osvajanju Zadra, a dobro mu je poslužio i Aleksije, sin svrgnutog cara Izaka II. Angela, koji traži pomoć za ponovno osvajanje prijestolja Bizantskog Carstva. Sve to bilo je previše primamljivo i za križare i za Veneciju, čime je križarski pohod poprimio posve drugi smisao i karakter – vjerska ideja o borbi protiv nevjernika postala je predmetom trgovine i spretnim izgovorom za prikrivanjem političkih planova. Toliko je toga bilo na stolu teško za odbiti, tragom one mitske rečenice: „Ako uzmeš pokajati ćeš se, ako odbiješ isto tako i još gore“.Poražavajuća je, dakako, lakoća s kojom su križari prihvatili prijedlog Enrica Dandola.Tako je sudbina Zadra, ali istodobno i pohoda, bila određena.

Time je sve bilo spremno za isplovljavanje jedne od najsjajnijih mornarica što ju je dotadašnji svijet vidio. Jadransko more na svojim valovima imalo. Početkom listopada 1202. godine flota je isplovila prema obalama Dalmacije, ali se duždu Dandolu nije žurilo, jer je htio primorati križare da u Zadru i prezime. Križarska je vojska stigla pred dobro utvrđen Zadar tek dana 11. studenog 1202. kada kroničar Geoffroie de Villehardouin zapisuje da je to grad zatvoren visokim zidovima i visokim tornjevima i da bi uzalud tražili ljepši i bogatiji grad. Zadar je dospio u prvi plan. Je li to slučajno? I ako nije slučajno – zašto? Jer je Zadar simbol skretanja rata; znak promjene ratnog cilja i križarskih poteza čiji je krajnji rezultat u potpunoj kontradikciji s prvobitnim planovima pape Inocenta III. i emocionalnim propovijedima svetog čovjeka „monseigneura Foulquesa“. Jer je do tog trenutka – kada je flota krenula iz Mletaka prema Zadru – moguće još govoriti o križarskom pohodu u pravom smislu tog pojma utvrđenog u prethodnim trima pohodima: „s početka dvanaestog stoljeća putovanje prema Svetoj zemlji postalo je običajem, nadom u dobrobit, institucijom.“

(Nastavak slijedi)

Nikola Šimić Tonin