Jasenka Maslek je pripremila dio rukopisne ostavštine poznatoga povjesničara iz Janjine
Jasenka Maslek je pripremila dio rukopisne ostavštine Nikole Zvonimira Bjelovučića (Janjina, 11. IX. 1882. – Janjina, 23. XI. 1952.), poznatoga odvjetnika, povjesničara, publicista, etnografa, arheologa i hrvatskoga političara.
Obitelj je imala kapetane, načelnike, pravnike, i niz drugih odličnika kao što je slavni avijatičar, tj. pilot Ivan. N. Z. Bjelovučić je značajan i kao član Družbe hrvatskoga zmaja, Hrvatskoga starinarskoga društva i urednik “Hrvatske riječi”. Njegov dosta “elastičan” rukopis izdala je dr. Maslek kao “Običaji i narodna vjerovanja na Pelješcu” (Sveučilište u Dubrovniku, Dubrovnik, 2022.).
Jasenka Maslek je završila studij talijanskoga jezika; doktorirala je na temi pelješkoga vinogradarstva. Uz Bjelovučića Maslek navodi i druge Pelješane koji su se bavili srodnim temama, kao što je akademik Cvito Fisković, Frano Glavina, Marko Pederin, ali i ine autore kao Jelena Obradović Mojaš, Ivica Kipre, Tomelić Ćurlin Marijana, Slavica Stojan i dr.
Prikažimo neke detalje ovoga rada koji su specifični, duhoviti ili će biti zanimljivi i van lokalne sredine.
Kada Pelješanin kaže: “On ima dobro biće”, tada se ne misli na dušu već na imanje.
“Žena i muž na poluotoku živu u ljubavi jer se ogromni dio ženi iz ljubavi. Nema slučaja da se tuku muž i žena. Dogodi se koji put da djevojčica (misli se djevojka, op., T.T.) rodi prije udaje.”
Često se dogodi da muž ode na more, u novije doba u Ameriku ili Afriku, a za to doba za mnoga godišta žene se drže čestito. Samo je jedan poznati slučaj gdje je žena rodila i otrovala se, dok joj je muž bio u Americi.”
“Iza spolnog općenja žena mora ležati na desnoj strani posve mirno oko dvadesetak minuta, ne smije se okretati. Tako svaki put iza općenja, dok ne zatrudni. Kad jednom ostane bregja (noseća) može se okretati. Zbilja se mnogima rodio sin na ovaj način, kako su neki pričali. Vele da mnoge žene ne ustraju svaki put ležeći na desnoj strani, da se miču, pa da rode kćer.”
“Djeca slušaju roditelje, nikada se ne svađaju jer inače roditelji im ne bi ostavili imanje.”
“Dijete se zove dok svrši pučku školu. Podreslić se zove do petnaeste godine, mladićak se zove do osamnaeste, mladić se zove dok se ne oženi. Isto tako i ženska dok svrši školu, a poslije djevojčica, u staro su je doba zvali mladica…”
“Sve što seljaku godi duši, ukusu, oku, zove lipim a ne dobrim.
Tako reče lipo je mliko, lipo je vino…, smokva je lipo rodila…”
“Ubojica, razbojnika nema na poluotoku, niti se čeljad tuku među sobom. Na poluotoku nije bilo domaćih hajduka. Nema ni vikača, razbijača ni pijanica. Ima slučajeva da se netko više napije, ali doma, ne vani, jer domaći ne pije u kavanama, ni u gostionicama…”
Bjelovučić sa ponosom ističe da 95 posto stanovništva Pelješca zna čitati i pisati. Naselje Janjina imala je dječje zabavište, građansku školu, te žensku stručnu zanatsku školu. Osnovnu školu već od 1828.
“U baštinu i na more nosili su vino u bucatima, a to su okrugle male bačvice koje su držale 3 – 4 litre vina.”
Čovjeku koji jede kazalo bi se “dobar kus”, ili “u slast”.
“Kad se ima zanatlija radi gradnje ili popravka, ubije se janje, spravlja se bolje, ako da se ide u težake. Kad završi gradnja kuće bez pokrova, stave se zastave i kite grma s krpicama, šareni rubac, te hrvatsku trobojnicu. To se zove “kita”. Spravi se bolji objed.”
Autor hvali pršute, osobito iz pelješke Crne gore i Potomja, te kaštradinu (suho meso od ovna ili jarca), osobito u Crnoj gori i Ponikvama. Kobasice se prave od larda (masno meso) i imbula (imbuo je pečenica, umbuo, umbul u Dubrovniku).
Masnica i kuljen pravi se od krvi pra(š)čeve u koju se stavi mirodija.
“U Crnoj gori (pelješkoj, naravno) imade najviše koza. Od mlijeka se pravi pujina (slatki sir od sirutke). U Crnoj gori i u Ponikvama pravi se procijep. To je zgusnuto mlijeko, koje se napravi kao kvas, i stavi se u raščetvoreni prut od smokve. Ovaj specijalitet je ostao iz Republike Dubrovačke, kojim je kmet častio gospara. Procijep je osobitog ukusa, a treba ga sladorom posuti kad se ispeče.
Procijep se pravi ovako: u mlijeko se stavi soli i praška za sirenje. Kad se usiri stavi se na oganj, pa ga se cijedi dok postane kao kvas. Onda ga se peče u raščetvorenoj štapici od smokve ili lemprine (grm zimzeleni, češće lemprika, viburnum tinus, ima lijepi bijeli cvijet).
“Riba se kuha na brodet, tj. sa soli, uljem, paprom, ostom, lukom, pa(!)madorama, i grožđem koji daju juhu, a u jusi se kuhaju rizi (riža), ili se riba kuha lešo, tj. u prostoj vodi. U toj se jusi ne kuha ništa jer nema slasti ni snage. Riba se peče na gradelama na žeravi. Žerava je najbolja od česvine, vrijesa i planike. Riba se prži u prosulji na ulje.” Kruh iz peći zove se bublica.
(Nastavak slijedi)
