Odgovor Mile Bobana dobronamjernom Hrvatu na njegovo pitanje je li Maks Luburić bio u suradnji sa Stevom Krajačićem?
Pismo dobronamjernog Hrvata Mili Bobanu i odgovor Mile Bobana dobro namjernom Hrvatu. Da bi dobronamjerni Hrvat znao da ja živim u saveznoj državi Amerike Texasu, priložio sam mu moj Texaški šešir.
Ovaj Šešir teksaškog Rangersa sam dao izraditi specijalno po mojoj želji u Midlandu, Texas pred Božić 1983. godine. Tada sam ja taj Šešir platio ni manje ni više ravnih 400 dolara. Na taj Šešir sam stavio i značku Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO što se očito vidi, a na desno značke Otpora vidi se značka Teksaškog Rangersa.
Danas je taj originalni znak Teksaškog Rangeras zabranjen, jer, navodno neki su koristili taj originalni znak u svoje kriminalne svrhe. Sada postoji isti znak ali nije željeznog kova, nego plastičnog kova.
Mile Boban, Otporaš
Pismo dobronamjernog Hrvata, dne 12 siječnja 2024.
Poštovani gosp. Mile,
Današnju situaciju u Hrvatskoj ne možemo sagledati ako ne znamo kome je Stevo Krajačić prije smrti 1986. godine ostavio svoju mrežu, arhiv, kontakte.
Sigurno je bio Hrvat i borio se za hrvatske interese u zadanom okviru. Najzaslužniji je da je 1966. godine skinut Aleksandar Ranković i neutralizirana Udba kao najjači instrument velikosrpske hegemonističke politike sa čime je omogućen Ustav 1974. godine koji je omogućio da danas imamo državu.
Moje pitanje vama da li je po bilo kojoj mogućoj suradnji postojala mogućnost Steve Krajačića i Maksa Luburića, i ako je postojala, želio bih znati zašto je postojala baš između njih dvojice. I jedan i drugi borili su se za Hrvatsku iako za drugačije interese.
Hvala vam na odgovoru .
Dobronamjerni Hrvat.
Moj odgovor dobronamjernom Hrvatu
Prilažem sliku Grba Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO za dobronamjernog Hrvata
da proštudira da li bi Stevo Krajačić pristao biti “saradnik” – hrvatski suradnik – s Maksom Luburićem kada bi vidio ovaj hrvatski grb s početnim prvim bijelim poljem kojeg su Maks Luburić i svi drugi državotvorni Hrvati koristili u borbi za očuvanje Hrvatima Prve Hrvatske Države u dvadesetom stoljeću; dok su se Stevo Krajičić i njegovi “saradnici” borili protiv Prve Hrvatske Države s početnim prvim poljem crvene boje kao znak i simbol borbe za komunističku Jugoslaviju.
Mile Boban, Otporaš
Odgovaram, da nije!
Za to imam mnogo dokaza koje je nemoguće sve ovdje staviti. Zato ću samo reći to dobronamjernom Hrvatu a preko njega i drugima:
- Maks Luburić poslije zadnje bitke sa Titovim partizanima kod Celja 9 i 10. svibnja 1945. godine predaje svoju dužnost glavnog i zadnjeg zapovjednika HOS-a NDH jednom od svojih podređenih zapovjednika pukovniku – mislim da se je zvao Hasanović ili tako nekako slično.
- Maks se vraća u Hrvatsku, u Zagreb…
- Tajnim vezama i kanalima Maks je saznao za druge vojničke zapovjednike Bobana, Sudara i ostale…
- Borio se je protiv Ozne/Udbe itd…
- Godine 1947., mislim u srpnju, bio je ranjen prigodom napada na partizanski zatvor u Staroj Gradiški gdje su bili zatvoreni neki hrvatski vojnici koje je Maks tada htio osloboditi…
- Tada se je Maks odlučio povući u Mađarsku jer je savršeno govorio mađarski gdje je u Budimpešti imao svoje stare veze i prijatelje…
- Tu se kod svojih starih prijatelja liječio i možda izliječio…, te početkom godine 1948. preko veza i tajnih kanala je saznao da ga mađarska policija traži…
- Preko tajnih veza uspio je pobjeći, prijeći preko mađarske granice u Austriju i tu se prijavio francuskoj vojnoj upravi da je Mađar i da je pobjegao od komunizma koji ga progoni.
- Francuska vojna uprava iz Innsbrucka ga šalje u Francusku gdje je Maks radio na sjeveru Francuske u jednom rudniku.
- Opet preko veza i tajnih kanala Maks je nanjušio da mu ni u Francuskoj nije najsigurnije, jer je tada na vlasti u Francuskoj bila komunistčka partija Francuske.
- Maks je imao neke kontakte s hrvatskim franjevcima, mislim u Chicagu, te se javio – naravno uvijek pod tajnim imenom – fra. Berti Dragičeviću.
- Fra. Berto mu je javio da bi najbolje bilo da se on prebaci u Španjolsku gdje bi bio mnogo sigurniji.
- Dinko Šakić, koji je oženio polusestru Maksa Luburića, Nadu Tambić, pisao je na jednom portalu da je Maks Luburić prešao preko Pirineja iz Francuske u Španjolsku 18. listopada 1948. godine.
- Španjolske vlasti su ga stavile u zatvor i nisu vjerovali da je to Vjekoslav – zvani Maks – Luburić, te su pozvali fra Branka Marića da posvjedoči da je to uistinu Vjekoslav Maks Luburić, što je fra Branko i posvjedočio.
- Španjolske vlasti su ga pustile na slobodu i od tada pa do svoje smrti, pogibije 20. travnja 1969. godine, Maks Luburić je živio pod imenom Vicente Garcia Perez.
- Nedavno mi se iz Španjolske javila jedna gospođa koja je slučajno preko interneta saznala za moje ime i da sam ja taj koji mnogo piše o Maksu Luburiću.
- Predstavila se je da je ona unuka gospodina Vencenta Garcije Pereza koji je bio veliki prijatelj Maksa Luburića, te me zamolila da joj se javim.
- Ja sam se gospođi javio i razmijenili smo nekoliko jako lijepih pisama sa vrlo dobrim informacijama.
- Gospođa, Španjolka, je od mene saznala stvari koje je htjela znati a nije ih znala niti imala priliku za njih prije saznati.
- I ja sam od nje saznao za neke stvari koje prije nisam znao, iako je Maks u jednom svom pismu od 8. veljače 1965. pisao prof. Mirku Mehešu u Kanadu razlog zašto on ne živi sa suprugom i da nisu službeno rastavljeni, a da je sud svih četvero djece dao Maksu na pažnju i čuvanje.
- Javio sam toj gospođi da sam u kontaktu sa sinom Maksa Luburića, Vjekoslavom, na što mi je javila da bi željela sa njim stupiti u kontakt.
- Javio sam generalovu sinu, dao mu te gospođe e-mail adresu i oni su se preko e-mail adrese upoznali.
- Gospođa i generalov sin Vjekoslav Luburić junior su mi se javili i oboje njih su izrazili dvije želje: gospođa Španjolka – zašto je Maks Luburić svojoj tiskari u kojoj je radio i njezin djed dao ime DRINAPRESS, dok je Vjekoslav Luburić junior htio znati zašto je njegov tata dao njegovoj sestri ime DRINA.
- Prije dva tjedna poslao sam im jedan primjerak Časopisa DRINAi naveo stranice na kojima se nalazi u odori Hrvatskih Oružanih Snaga general Vjekoslav Maks Luburić, kao i to da je rijeka Drina od podjele Rimskoga Carstva 395. bila granica između Istoka i Zapada i granica između Srbije i Hrvatske, te da je to bio razlog zašto je dao ime tiskari DRINA i prvoj svojoj kćeri DRINA. Također sam im dao do znanja da mnogi Hrvati svojim kćerima daju ime DRINA, jer sam i ja jedan od tih Hrvata koji je svojoj kćeri dao ime DRINA na vječitu uspomenu granice između Srbije i Hrvatske.
- Ovo su samo ukratko i sažeto iznesene poznate činjenice iz kojih je vrlo moguće zaključiti da Maks Luburić nije imao nikakove blage veze sa suradnjom s Ivanom Stevom Krajačićem.
Mile Boban, Otporaš
Poštovani dobronamjerni Hrvatu nadam se da će vam ovih 25 točaka – kao znak 25 polja Hrvatskog Grba – pomoći saznati više nego ste znali o Maksu Luburiću.
S velikim i izrazitim poštovanjem
