LAŽ NA LAŽ – Mržnja kao ideološka podloga za ratovanje i osvajanje (7)

Velikosrpski projekt »Homogena Srbija«

Teško je zamisliti strahote i zločine koje su činili srbočetnička mašinerija nad hrvatskim narodom, a da za to nije bilo utkane mržnje. Ta mržnja, u cilju realizacije stvaranja Velike Srbije datira još od 1902. godine koju je izložio jedan od velikosrpskih ideologa Nikola Stojanović. Naime, 1902. godine izbile su u Zagrebu žestoke demonstracije protiv srpskih trgovaca. Takva ekspanzija neprijateljstva protiv Srba bijaše izuzetan događaj. Hrvati su im predbacili što se stavljaju u službu mađaronske i centralističke politike omraženog bana Dragutina Khuen-Hedervaryja. Tu se već vidi otvorena antihrvatska politika Srba.

Nikola Stojanović

Potom, u Srbobranu, listu Srpske samostalne stranke u Hrvatskoj, koji je izdavan u Zagrebu, izlazi članak  o predavanju što ga je na skupštini srpskog akademskog udruženja „Zora“ u Beču održao Nikola Stojanović. Predavač je Hrvatima osporavao status nacije i nagovijestio njihovo istrjebljenje kao povijesnu nužnost. Tekst je objavljen u Srpskom književnom glasili u Beogradu pod naslovom „Srbi i Hrvati“ i preštampan u Srbobranu pod izazivačkim naslovom „Do istrage naše ili vaše“.

Po Stojanoviću, Hrvati nisu ni pleme ni nacija, oni bi bili u prijelaznom stanju između jednog i drugog, ali bez nade da će stići do stanja nacije. Nikad u svojoj povijesti oni nisu upoznali ništa nezavisno ni demokratsko, za uzor su uzimali tek lakeje. Hrvati nemaju ni vlastiti jezik, ni kulture, čak ni svijesti o zajedničkom identitetu. Narodno pjesništvo Južnih Slavena isključivo je tvorba srpskih seljaka, naroda kojem su sv. Sava i kosovska bitka dali kulturno jedinstvo.

U narodnom osjećaju pojam „srpski“ ravan je aristokratskom pojmu junaka, a pojam „hrvatski“ doziva u pamet ropstvo. Hrvati nemaju nikakve nacionalne umjetnosti, ni književnosti ni slikarstva. Oni primaju strance raširenih ruku, puštaju da ih oni vode i prihvaćaju njihovu kulturu. Naprotiv, Srbi svjesni svog nacionalnog identiteta, odbijaju sve što je različito. Hrvati nemaju nikakva izgleda za kulturni i politički napredak. Oni nisu posebna nacija, već se nalaze na putu da postanu dio srpske nacije. Bitna slabost Hrvata dolazi od njihove rasne nečistoće. Oni su plod miješanja „svega i čega god“ oni su navlastito križanci „sinovi Judini“. Razlike u mentalitetu između Srba i Hrvata tako su duboke da se oni, unatoč svojem zajedničkom slavenskom podrijetlu, moraju divlje boriti „do istrage naše i vaše“ uzviknuo je Stojanović. Jedan od dvaju tabora mora izgubiti, i to će nužno biti Hrvati, ne samo zato što su malobrojni i žive po svuda izmiješeni sa Srbima, već i zato što u procesu evolucije ideja srpstva znači napredak.

Sve što je Stojanović iznio na predavanju u Beču, odobravale su visoke srpske ličnosti u Beogradu. Tako i Milošević ne propušta ponoviti da Srbi u Hrvatskoj ne mogu biti obična manjina jer su narod, a da su Albanci Kosova nužno manjina jer su samo narodnost. (Etičko čišćenje – povijesni dokumenti o jednoj srpskoj ideologiji), koja i danas živi.

Stojanovićevu politiku proklamiraju i ostali velikosrpski ideolozi.

Stevan Moljević jedan je od istaknutijih velikosrpskih ideologa, 1941. godine postaje glavni politički savjetni četničkog vođe Draže Mihailovića. Iste godine objavljuje memorandum – proglas pod imenom: „Homogena Srbija“, u kojem, između ostalog navodi:

1. Srbi moraju stvoriti homogenu Srbiju.

2. Taj novi prostor  mora obuhvatiti cijelo etničko područje Srba.

3. Pristupiti preseljenju naroda, kako bi novi srpski prostor postao etnički čist.

Moljević je opisao granice Srbije i nacrtao zemljovid, gdje se Hrvatska prikazuje kao minijaturna zajednica, a Bosna i Hercegovina  je prikazana kao srpska zemlja. U tom zemljovidu nema bitnih razlika između Moljevičevog programa i programa koji su kasnije zagovarali Vojislav Šešelj, Vuk Drašković pa na kraju i Slobodan Milošević.

(Nastavak slijedi)

Ivan Runje