Hrvatski Fokus
Feljtoni

Starci u zlatnom kafezu (2)

Edgar

 

Imalo je dana kad je sala za ručavanje Staračkog doma ličila na  ludi teatar. Ispunjen kihotom, držanjem za stomak onih koji su se pokušavali uzdržati od nepriličnog smijeha, njihovog prskanja u grohot, podvriskivanja, vike i umirivanja, smijeha do suza. Dio ekipe je u svačemu znao pronaći uvod za prvi čin predstave koja je najčešće počinjala oko pet popodne i ponekad trajala do kraja radnog dana. Bez bojazni da će njihovo ponašanje prouzrokovati  osudu ili dugometražne komentare o nepoštovanju osnovne brige o starim, nemalo izgubljenim ljudima, o kršenju osnovnih etičkih pravila da se u kući gdje bolest, starost i nemoć preovlađuju ne smije budalesati već nosati nasmiješeno, ali ozbiljno lice,  Dani, Lucia, Jeanine, Jean-Marie potpomognuti djevojkama iz sale su se prepuštali osnovnom ljudskom porivu veselosti.

Dešavalo se da Flora Stetoskop ima slobodan dan, da se njenoj nerazdvojnoj prijateljici Patriciji pritisak još jednom spustio na nulu pa je dešurna sestra prska vodom, da su njihove poslušnice završile ranije posao i da su svi  šefovi po planu koji, kako je i red, sami sastavljaju otperjali još u četiri sata. Taj dio ekipe za njegu koji je sam sebe prozvao šok-ekipom je radio makar duplo brže i efikasnije nego ekipa teoretičara što je znala opisati do u detalje šta treba i kako treba odraditi, što je dugo raspredala o najnovijim tehnikama njege na raportima i pred šefovima u biroima zagrijavajući satima stolice. Asistirajući medicinske sestre dok mijenjaju zavoje, učeći od njih u vrijeme kad su trebale završiti još jednu toaletu, praviti krevete, mijenjati peškire, raditi posao koji kad se one tako «izgube» drugi za njih mora uraditi, gospođice studentice su kritikovala priproste, priučene, grubog govora ili izgleda kolege. One su bile šefove miljenice. Držao je do znanja i obučavanja u struci pa su ga teoretičari pili u čaši vode ne otaljavajući ni polovinu posla za koji su bili zaduženi i plaćeni. Bilo mu je potrebno da ga neko iz šok-ekipe povremeno pozove da mu pomogne namještati krevete, kako je njegov kolega sa sprata zauzet naklapanjem ili piskaranjem, pa da nakratko shvati da nešto ne štima.

Flora Stetoskop je predvodila ekipu teoretičara. Trubila je o neizmjernoj potrebi sticanja znanja odabranim, sladunjavim rječima da je neupućeni bio siguran da je mala, zgodna crnkinja makar treća godina medicine. Malo ko je upitao šta to ona studira, jer se na to oratorstvo sumnja nije lijepila. Kad je jednom otpočela predavanje o afričkom kontinentu u Jeanine-inom prisustvu, o blagostanju i ljepoti što tamo vlada, debela Jeanine se pridigla, podbočila ruke na kukove i zavrištala:

  • Na bijeljenje kože da ideš kao tvoj predak Michel Jakson, glupačo. U Afriku da više nisi zavirila, jesi li me razumjela? – Naravno da je razumjela. Jeanine je svima pojasnila da je svog dragog muža jednom u ljutini zamalo bacila s šestog sprata.Takva je kad se naljuti, izgubi kontrolu nad svojim postupcima. Flora je tad zaćutala kao zalivena i više se nikad nije oglasila pred njom.
  • A ti, golubice moja –uprla je prstom u Patriciju koja nije bila rekla ništa – da se vratiš u školu. U osmi osnovne, jer kako znam tamo ste zakočile i jedna i druga. U Afriku da mi niste više kročile. Da tamo više ne unosite nered. Dosta je Africi stručnjaka vašeg nivoa.
  • Dobro je više Jeanine, ućuti malo – rekla je Amina, jedina još prisutna u podrumskom lokalu namijenjenu za odmor i pauze osoblja. – Može neki od šefova bahnuti.
  • Oh, Oh, grudi mi se nadimlju. Pogledaj mi ruke kako drhte. Ovim ću rukama nekog udaviti, kunem ti se da ću nekoga udaviti.

Jeanine je tako dobro odigrala scenu da se Amina jedva uzdržala da ne prsne od smijeha. Ako je šef pozove da svjedoči protiv Jeanine reći će da su gospođice sve izmislile. Neće ih baš nazvati lažljivicama, ne, reći će jednostavno da djevojke imaju bujnu maštu. Da ne zamjeri njihovoj mladosti. Neće biti predaleko od istine. Djevojke su se tek upisale u večernju gimnaziju a povazdan trube kako će, u dogledno vrijeme, završiti medicinu, kako će se onda usredsrediti na kakvu za društvo korisnu specijalizaciju.

Šef je nije pozvao jer se Flora i Patricija nisu ni žalile. Išle su  mu da panjkaju koleginice kad neka zaboravi da pokupi smeće iz korpe za otpatke, kad «uhvate» koga da je u nedozvoljeno vrijeme sišao da ispuši cigaru, ali nisu otišle da se požale na Jeanine.

Tako je starački dom bio podijeljen u dva tabora. Najčešće su radili izmiješani pa su se morali truditi da međusobna netrpeljivost ne dovede baš do čupanja za kose. Smiješili su se vještački i ulagivali, glumili da ih vezuje zanimanje za slične stvari, «ah, taj film mi se jako dopao, ah, u  tom restoranu pripremaju jako dobro jastoge» a jedino što bi ih istinski zadovoljilo je da kao djeca napune džepove kamenjem, da pričekaju protivnike iza kakvog ćoška i da ih pogocima iskrvave, nabiju im na čela čvoruge velike kao jarčevi rogovi, da ga zavale u blato, premlate šamarima i izgaze.

Atmosfera je u domu bila najčešće naelektrisana, teško se disalo i koračalo i svako malo se gledalo na sat kad će se mučenje okončati. Trebalo je održati neku minimalnu dozu dostojanstva neophodnog u zdrastvenoj struci, tom na sva usta hvaljenom i pozdravljanom poslu, trebalo je ne pokazati pred porodicama štićenika kakvoj su goropadi predali svoje bližnje na brigu i čuvanje. Zato se trpilo i strpljivo iščekivalo neko bolje vrijeme, neka viša pamet koja će stvari pravedno poredati.

Do tok nekog budućeg, slabo vjerovatnog  rješenja svaki tabor se radovao kad se desi da koji sat radi isključivo sa svojim istomišljenicima. Šok – ekipa je to poklonjeno vrijeme koristila na budalesanja, šegačenja i smijeh. Amina im se često priključivala svim srcem. Kad su joj se njihovi razlozi za smijeh činili nepristojnim ili glupima iz prikrajka ih je posmatrala ili jednostavno koristila vrijeme da popriča s kojim štićenikom ne obraćajući pažnju na njihove kvazi-dosjetke. Teoretičari su je zamarali plejadom demagogije koju je oduvijek prezirala kod ljudi. Djelovali su joj lažni i nekorektni. Uvaljivali su svima što su mogli podnijeti na ovaj ili onaj način mnogo više posla nego što bi u normalnim okolnostima trebali da urade. I pravilno podijeljen posao je bio naporan. Nerijetko su boljela leđa, noge. Kad bi se našla s ekipom teoretičara Amina je znala da je očekuje paklen dan, da će jednom, kad tad, napraviti nepopravljivu glupost, ponijeti se ili kao ris ili kao slabić, da će jednom iskočiti iz kože i reći svima, bez hipokritičkog okolišenja sve  što misli, onako kako misli, a sve u svemu pokrenuti samo val kojim će sebe potopiti. Zato se držala za skute šok-ekipe. Zadivljavali su je snagom, drugarstvom, plemenitošću, žurbom da se nađu pri ruci kad treba, ne pridikujući dokono i bezobrazno. Bili su obični, nedovoljno obrazovani, često neumjereno vulgarni i prosti, ali pošteni i radni.

Ostaci dana na izdisaju se miješaju s desetinom upaljenih električnih svjetiljki u sali za ručavanje. Skoro svi pacijenti su na okupu. Čeka se da kuhinja otpočne s dijeljem supe.

Odjednom nastaje metež. Edgar se nadao u potjeru za Karminom. Juri je oko srednjeg reda stolova, sav se zadihao ali ne posustaje ni za dlaku. Karmina bježi kihoćući se. Ne ispušta iz ruku poslužavnik pun na polovinke isjeckanog crnog hljeba.

Sala za ručavanje ima tri reda četvrtastih stolova slijepljenih jedan uz drugi. U njenom gornjem nastavku je veranda u staklu. Tamo su okrugli mali stočići poredani u polukrug s jedne i druge strane klavira. Koriste se u vrijeme popodnevnog čaja ili kad neko od gostiju ostane na ručku ili večeri. Pogled iz tog dijela vodi pravo u predivno održavanu baštu, a da nije visokog zida dokučio bi i mali dio jezera. Tamo su gostu i intima i želudac zaštićeni. Ne može da vidi kako neki od štićenika jedu. Osoblje ima više mogućnosti da prikrije neke slučajeve što nisu za gledanje. Tako bar direkcija misli. Nije lijepo da familije štićenika gledaju u Edgara kad ovaj oblizuje tanjir dok i zadnju mrvu ne počisti, u Madelaine kad isplazi jezik duži nego što se i jedan jezik može zamisliti, ne moraju da čuju Eliju kad psuje a da ne načulje uši. Gost ne treba da se često pita je li baš trebalo da svog oca ili majku smjesti u jedan takav dom. Treba ga poštedjeti i nekih «sramnih» detalja vezanih za njegovog bližnjeg. Treba priznati da on debelo plaća to što dobija iskrivljenu sliku. Može mu se, zauzvrat umanjiti uvjek gorak osjećaj krivice. Ne radi se tu o nekakvoj posebnoj prevari. Da su sin ili kći mogli svariti pojedina ponašanja ne bi se ni obratili za pomoć.

Gostima je takođe bilo omugućeno da budu bliži klaviru. Kad se neki od pacijenata koji nije zaboravio da svira usudi da odsvira neku melodiju. Kad Mladen, animator, odluči da počasti prisutne svojim muziciranjem. Kad direkcija kuće organizuje koncert. Naravno,od štićenika je traženo da se priključe slušanju u što većem broju. Makar onaj dio čija se pažnja može zaokupiti jedno vrijeme nekom od zabava, koji svojim nemirom, kreveljenjem, dobacivanjima, podrigivanjem, pljuckanjem, čačkanjem nosa, češkanjem za zadnjicu, vađenjem vilice iz usta, podvikivanjem, premještanjem sa stolice na stolicu neće ugroziti tišinu. Nemirni su bili u većini i mahom su, skoro u svako doba kad nisu bili u svojim sobama, sjedili u donjem dijelu, za jednim od četvrtastih stolova, na za njihovo psihičko stanje određenom mjestu. Najvidljiviji slučajevi su sjedili u srednjem redu: Edgar, Rose, Jacqueline, Madelaine, Antoinette, baronica di P., Kokote, nesuđena operska pjevačica Elizabeth… Oni bolji, odnosno oni što svoje tegobe: depresije, manijakalne fobije, staračke senilnosti, šizofrenije, Alzahaimer nisu u svakom momentu iznosili publici na vidjelo su  bili pozivani da prisustvuju priredbama.Za vrijeme ručka i večere su sjedili, izmiješani po drugim kriterijima, s desne i lijeve strane sale za ručavanje.

Niko ne svira na klaviru dok Edgar juri oko stolova Karminu. Nema gostiju, nema teoretičara među osobljem pa se može prirediti slavlje smijeha. Karmina dahće, ne može izdržati trku sa poslužavnikom u ruci pa ga hitro spusti na sto i nastavi da bježi. Edgar se opasno naljutio. On je, najljubaznije što može, Karmini tražio komad hljeba a ona je prošišala pored njega kao da joj mrsko što joj se obratio. Istina, Edgar je rekao glasno, hunjkavo «Ha», pokazao prstom u pravcu poslužavnika i nije mu ni na kraj pameti da se moglo raditi o nesporazumu, da Karmina nije shvatila tako «jasno» izraženu molbu. On hoće da je uhvati, da je zgromi i smelje zbog njene bezdušnosti. Hljeb više za njega nije važan, nije ni pogledao u poslužavnik odbačen u trci. Jedini plijen koji može da ga sad zadovolji trči ispred njega i grozno se kihoće.

Amina sjedi pored Kokote koja jede prstom iz praznog tanjira.

  • Je li dobro, Kokote?
  • Ha, Ha, Ha ! – i sočno oblizuje prst.
  • Bravo, Edgar ! Naprijed, Edgar ! – klikće Jean-Marie. Pristigla je Lucia, Jeanine, Laeticija. Kuhar Frederique je prilijepio nos na okruglo staklo kuhinjskih vratiju. Svi aplauzima i bučnim navijanjem podržavaju Edgara a da nisu ni upućeni o čemu se radi.

    Razdaljina između Edgara i Karmine se umanjuje u Edgarovu korist. Karmina poturi usput     stolicu ne bi li umanjila Edgarovo napredovanje.

  • Varalica, diskvalifikujte varalicu! – klikće šok-ekipa koja je večeras skoro čitava i isključivo prisutna.
  • Pomažite! Ne mogu više! – doziva Karmina. Sredovječna Portugalka širokih kukova bi odustala od trke kad bi mogla računati na Edgarovu milostivost. Dobra većina osoblja se istinski trudi da se njemu ne nađe često na putu. O njegovoj agresivnosti se često priča na raportima. Juče je udario Francoise nogom u trbuh dok mu je navlačila patike.

Amina prilazi Edgaru s parčetom hljeba.

  • Dobro je, Edgar. Vratite se na vaše mjesto. Dolazi večera. – Ona se ne boji svog mede. On nju inače posluša ali večeras je previše naljućen. Promumla nešto i opet pojuri za Karminom.
  • Dani, probaj ti. Ovo večeras će se loše završiti.

Dani mu priđe i tapne rame. Edgar se okrene, poskoči. Stisnuta mu je pesnica, spuštene obrve i namrgođeno čelo. Kad prepozna svoju miljenicu, zastane u mjestu i frknu. Dani podignu pesnicu u istoj visini kao i on:

  • Hoćete li to mene udariti, Edgar? – upita Dani razočaranim glasom. Zatim se namjesti u bokserski položaj.
  • Nisam ja Francoise. Neću vam dozvoliti da me udarite.

Kad je miran, on očarano gleda u nju. Lijepa, visoka plavuša mu je prirasla za srce. Sad se nećka minut dva. Dovoljno da se konačno umiri, otpljune na pod i vrati na svoje mjesto.

Niko nije smio sjesti na njegovo mjesto. Koliko bi samo puta morali vući zajedno sa stolicom  Kokote koja je tvrdoglavo odbijala da ustane, već se zavaljivala jače i upornije što su je više molili, preklinjali i pokušavali podići udvoje, utroje, kako kad je njeno uporno odbijanje zahtjevalo. On je uvidio da je njeno nerazumijevanje duboko i da time što je zasjela na njegovo mjesto ne želi da njemu lično napakosti. Mada je često držao pesnicu uperenu u njenu bijelu glavu nikad je nije udario. Povremeno di dojurio da kaže nekom od osoblja da Kokot jede zemlju iz saksije, da se napija vodom iz vazne s cvijećem, da hoda u samo jednoj cipeli, da hoda bosa i zahtijevao da se neko hitno pobrine za nju.

Edgar je sjeo i za nekoliko minuta, halapljivo i mljackajući, pojeo večeru. Nije izbirljiv, nikad ne protestvuje na ono što mu prinesu. Pošto pojede podigne tanjir i obliže ga tako da se ni trag jezika ne može na njemu primijetiti.Tada zahtjeva desert. Ako mu se za minut ne servira diže uzbunu lupajući jako kašikom o tanjir. To pokreće lavinu. Elia počne psovati. «Ha, Ha, Ha!» odgovara joj Kokote.

  • Ćuti ti, kozo jedna! – upliće se Pierina.
  • Zašto je nazivate kozom, ona vam ništa nije nažao učinila?- okreće se baronica da opomene susjedu za leđima.
  • Onda si ti koza! – odvrati joj Pierina koja uživa da naziva kozama sve ženske osobe koje je okružuju.
  • Ti meni da kažeš da sam koza! – baronica ustaje.
  • Mademoiselle!!! – probi se kroz vrevu operski otegnuti glas.

Dani moli baronicu da sjedne. Amina trči da prihvati Elisabeth koja je izašla iz fotelje na točkiće prije nego padne. Kad se odmah ne odgovori na njen grlati poziv, nesuđena operska pjevačica ustaje i hoda mada ne može napraviti više od tri koraka. Jean-Marie je donio Edgaru dva pudinga.

  • Teško je živjeti u ludnici – zaključuje Helene. Ona izgleda jako razumno pa se stranac često zapita šta ona uopšte traži u ovom domu. Kad je večeras sišla s animacije na trećem spratu pohvalila se da je jedina u grupi od deset dama uspjela da oboji crtež.
  • One ništa ne znaju – rekla je. – Zašto ih prisiljavaju da boje kad one više bojice ne znaju da drže među prstima?

Ko nije vidio Helene dok čeka svoga sina koji kasni čitavih deset minuta ne zna šta je briga i strijepnja. Sav grudni koš joj se njiše naprijed nazad, šmrkće, kašljuca, ne uspijeva da proguta pljuvačku, vazduh počinje da joj ponestaje, lice da se sve jače crveni. Ne vrijede umirivanja u stilu «ta njemu je pedeset godina, šta mu se može desiti?», nikakve prazne riječi joj ne donose olakšanje. «Javio se prije deset minuta» slaže Lucia, «morao je svratiti u garažu da se snabdije gorivom». Svo prisutno osoblje gleda kroz prozore iščekujući da se njegov crni «mercedes» konačno pojavi. Ako njena strijepnja potraje još pet minuta može se ugušiti njome.

  • Pogledajte Violette – doziva servirka Isabelle. – Ko joj smije izvući tanjir ispod nogu?

Violette škilji očima. Malo je sagla glavu ali pažljivo prati svaki korak onih što joj se približavaju.

  • Imate oči boje mora. Je li vam iko rekao da imate predivne oči? – kaže joj Jean-Marie.
    Ona zasikće kao mitraljez: «Nji, nji, nji…» Jean-Marie se zavukao pod sto.
  • Pogurajte je malo prema zidu. Previše je jako nagazila na tanjir.

Lucia i Dani vuku otpozadi fotelju  s Violette-om prema zidu. Kad je ljuta Violette grebe, šamara, gađa čime stigne, treba paziti s koje joj se strane prilazi.

  • Evo ga – Jean-Marie pokazuje tanjir kao da je osvojio trofej.

Amina sjedi pored Rose i posmatra vašar koji se nikako ne smiruje.

  • Hajde, Eric, jedi Eric. Umrijećeš ako ne budeš jeo, moj Eric – otpjeva Rose još jednu rečenicu.

Jacqueline nešto šapuće svome visoko uzdignutom prstu.

Edgar je ustao od stola. Kreće prema WC-u. Što načini nekoliko koraka spadnu mu pantole do koljena. On se saže, raširi noge, kleknu i diže ih iz prvog pokušaja. Poskoči jednom dvaput osokoljen uspjehom i produži da hoda njišuči se kao debeli medo.

Edgara su jedino zanimala auta i garaže. Ko se razumije u mehaniku mogao se lijepo s njime ispričati. Amina nije imala pojma o autima ali svejedno je insistirala da o tome s njime priča. Molila ga da joj proda jedan dobar ali jeftin «audi».

Oni se šetnjom vraćaju iz Edgarovog «bjekstva». Dan je sunčan ali svjež, pa Amina drhturi. Obučena je u dugu bijelu bluzu kratkih rukava. Tako je istrčala iz doma kad joj je Fatima doviknula da je Edgar nestao.Ovaj put nije bio daleko stigao. Našla ga je na dnu bašte zagledanog u ogromnu zaključanu gvozdenu kapiju. Prošli put, ima tome više od godinu dana, je uspio da stigne sve do Glanda. Bez vozne karte. U vozu kojim je ušao, vjerovatno se radilo o regionalu, nije bilo kontrole. Tamo ga je policija našla.

  • «Audi» je skup. Kupi «ford-eskort-a» – kaže Edgar.
  • Možete li mi ga prodati za osamsto franaka? Nemam više.
  • Zašto ne? Dođi ti samo u moju garažu.
  • Koju? Čula sam da imate tri.
  • Jednu imam u Nyon-u, jednu u Gland-u, treću….- češka se po glavi da se bolje sjeti.
  • Doći ću onda u Nyon, tamo mi je najbliže.

Jednom je u «24 sata» naišla na oglas koji se ticao jedne od Edgarovih garaža. Bio je potreban mehaničar. Garaža je još uvjek nosila njegovo prezime. Pokazala mu je novine i u njima oglas. Nasmiješio se radosnim osmijehom. Izrezala je oglas i zavukla mu u džep košulje. Ponosno ga je pokazivao svima. Desetinu dana. Budno je pazio da mu koja od djevojaka ne ponese isječak na pranje zajedno s prljavom košuljom.

Edgar se oblačio sportski. Pun mu je bio ormar kvalitetnih odijela ali on je zahtjevao pulover ili džemper preko košulje koju je zakopčavao do pod vrat. Sako je prihvatao jedino kad mu se najavi da mu kćerka i unuk dolaze u posjetu. Tad je bio miran kao jagnje, dopuštao da mu se svježe izbrijano lice naprska kolonjskom vodom, da mu se umjesto udobnih patika obuju tijesne cipele. Jedino je insistirao da sam češlja kosu. Rijetku sivu kosu je dugo češljao unazad okrećući glavu tamo i ovamo dok ne bude zadovoljan rezultatom.

Edgar je blistao od sreće kad je ulazio u salu za ručavanje gdje su ga očekivali kćer i unuk. Dok su hitali prema njemu, dok su ga ljubili u obraze on se crvenio od ponosnog stida.

U kćerkinom prisustvu on se ponašao kao zaljubljeni dječak. Ni traga njegovim silovitim promjenama raspoloženja. Bio je tih, jeo pristojno viljuškom, nije mljackao. Svaki njen dolazak je za njega bio praznik.

Time su se njegova interesovanja završavala. U sobi, gdje je provodio malo vremena ga je zanimao samo krevet. Televizor mu je služio da na njega stavi uredno složen roze prekrivač. «24 sata» koje je dobijao svaki dan nikad nije otvorio. Mahom bi ga na kraju radnog vremena pokupio neko od osoblja.

Jednom je kći došla sama. Rekla da neće ostati na čaju. Molila je da ga brzo spreme jer ga vodi da pogledaju jedan prekrasan dom. Obećala je da će njemu prepustiti izbor. Iako je finansijska situacija sili na to pričekaće dok se neki dom njemu ne svidi.

Kad ga je vratila nazad objasnila je da je on bio prezadovoljan onim što su vidjeli. Da je pristao da se tamo preseli u najskorije vrijeme. On se smiješio najsretnijim osmijehom. Koji je poklanjao samo svojoj kćeri.

Osoblje je bilo revoltirano.

  • Šta ona zna o našem medi? Ona stvarno misli da je on shvatio o čemu se radi? – ljutila se Dani.
  • Kad dijete povedeš u ZOO ono se oduševi. Probaj da ga tamo i ostaviš– rekla je Lucia.
  • On je sretan s nama. Ako dozvolite da ga odvedu, presvisnuće od tuge – dodala je Amina.

Skoro svi prisutni su zahtjevali od šefa da pokuša ubijediti kćer da to ne radi. Da zajednički nađu neko drugo rješenje.

  • Šta ste mi tu zapeli? Zar niste stalno zakerali o njegovoj agresivnosti? – bio je iznenađen šef.
  • S onima koji s njime nisu imali strpljenja je bivao agresivan. Neki nisu razumjevali njegov jezik kao što ni bilo koji drugi jezik ne mogu odgonetnuti. – rekla je Jeanine.

–     Psihošerijatrija nije za one što misle da rješenje za svaku situaciju mogu naći napisano u nekakvim pravilnicima. Povremeno treba pogledati i u svoje srce.

Rješenje nije nađeno. Poslije šest godina provedenih u Domu Edgara su spremali za odlazak na drugo mjesto. Lucia i Amina su pakovale njegove stvari u kufere. Prisjećale se silnih dogodovština vezane s njime.

  • Sala za ručavanje više nikad neće biti kao prije – zaključila je Lucia.

U to su se vrata otvorila. U sobu je upao Edgar. Kad je ugledao kufere pobjesnio je od ljutine. Pritrčao je, pootvarao ih i razbacao stvari po sobi. Lucia i Amina su se sklonile u stranu i gledale žalosno. Pitale se bezglasno hoće li se medino urlanje stišati pošto se izduva na kuferima. Kako je on vikao sve jače i jače u sobu je dotrčao Jean-Marie, Yoones, šef sa injekcijom za smirenje.  Sve četvoro su ga držali dok je šef pokušavao da mu u butinu ubrizga sredstvo za smirenje. Prvi pokušaj mu nije uspio. Medo se toliko opirao, udarao i rukama i nogama da se šefu slomila injekcija. Kad je šef došao s drugom injekcijom, četvoro radnika su bili uspjeli da ga okrenu na leđa. Medo se više nije mogao opirati jednakom silinom. Šef je mogao bez problema ubosti.

Mjesec dana poslije neko od osoblja je pronašao smrtovnicu. Baš u njegovim novinama na koje preplata još nije bila otkazana.

Njegova slika iz mlađih dana. Na spisku ožalošćenih sedam imena. Nijedno osoblja koje ga je voljelo zadnjih šest godina. Četvoro «ožalošćenih» mu nikad nisu došli u posjetu.

(Nastavak slijedi)

Mihrija Feković Kulović (iz romana Starci u zlatnom kafezu, koji je pred tiskanjem)

Povezani članci

PRIJE 23 GODINE – Od godine 2000. bila je vladavina detuđmanizatora (4)

HF

JASENOVAC – Vulinova izjava o ‘vikaru’? (4)

HF

LAŽ NA LAŽ – Povijesne činjenice o ustaškom logoru Jasenovcu (2)

HF

Starci u zlatnom kafezu (3)

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...