Lisabonski sporazum 2009. (19)

Pakt o financijskoj odgovornosti iz prosinca 2011. godine

Europska unija i dalje traži pravnu osnovu daljnjeg stabilnijeg razvitka, ali su osnovna pitanja i dalje otvorena. Temeljne akte Europske unije nakon ugovornog i ustavnog značaja čini Ugovor iz Lisabona iz 2009. godine, koji obuhvaća Ugovor o Europskoj uniji i Ugovor o funkcioniranju Europske Unije, te Povelja temeljnih prava Europske unije. Već 2010. godine, uslijed djelovanja krize koja je zaprijetila ekonomskim temeljima Europske unije, iniciran je proces izmjena i dopuna ovog ugovora. Taj je složeni pravni sustav od velike važnosti za Hrvatsku, te ga izučavamo u sklopu posebne znanstvene discipline pravnog studija.

Ključno i najteže pitanje ostaje je li Europska unija spremna za radikalniju primjenu federalnog načela u osmišljavanju svoje organizacije i djelovanja, uz istodobno osiguranje poštivanja nacionalnog identiteta država članica? Kojim institucionalnim rješenjima je moguće zadovoljiti oba proturječna zahtjeva? U kojoj mjeri uopće, europske države dijele zajedničke (ustavne) vrjednote, kako bi mogle prihvatiti odluke donesene na Konvenciji? Ova pitanja važnija su od svih ostalih, jer otvaraju pitanje podijeljenog suvereniteta, koje je pažljivo zaobilaženo tijekom desetljeća europskog integriranja.

Prihvatljivom nam izgleda ocjena i opomena koju je europskim političarima unaprijed dao američki pisac Larry Siedentop: “Privlačnost ispravno shvaćenog federalizma za Europu je u tome, što on može omogućiti preživljavanje različitih političkih kultura i oblika građanskog duha. Ali to je moguće samo ako se federalizam postigne postupno. Jer, jedna od pretpostavki uspješnog federalizma je konsenzus o tome koja područja političkog odlučivanja pripadaju središtu, a koja trebaju biti pridržana periferiji. U današnjoj Europi nema takvog konsenzusa. Uspostavljanje europskog Senata, ovlaštenog da nadzire i ocjenjuje rad Europskog suda u stvaranju zajedničke jurisprudencije, moglo bi postupno pridonijeti stvaranju takvog konsenzusa. Ali on ne može nastati preko noći. Niti može iznenada izrasti europska politička klasa, sposobna da brani takav konsenzus i učini obavljanje upravljačkih dužnosti odgovornim.

Opasnost ishitrenog federalizma u Europi – žurbe prema političkoj integraciji, koja bi federalizam iskrenula u jedva nešto više od maske za unitarnu super – državu, je u tome što bi ugrozila složeno tkivo europskih društava. To nisu pitanja za slijedećih nekoliko godina. To su pitanja za desetljeća, možda za naraštaje. Federalizam je pravi cilj za Europu. Ali Europa još nije spremna za federalizam.”

Pakt o financijskoj odgovornosti iz prosinca 2011. godine, sa zahtjevom da se u ustave zemalja članica unesu odredbe o ograničavanju zaduživanja i obvezi poštivanja „uravnoteženog državnog proračuna“, ponovno su otvorili ustavnu raspravu. Temeljno je pitanje koliko elemenata primjene federalnog načela Europska Unija treba i može primijeniti u suočavanju sa vlastitim bitnim razlikama u razumijevanju funkcioniranja države i gospodarstva. Britanski profesor Vernon Bogdanor uspoređuje aktualni europski trenutak sa situacijom u američkoj Konfederaciji 80-ih godina 18. stoljeća kada je bitno pitanje daljeg razvoja državne zajednice bilo preuzimanje ogromnih dugova koje su države članice preuzele u ratu za nezavisnost od strane federalne države.

(Svršetak u sljedećem broju)

https://www.google.hr/?gws_rd=ssl#q=Funkcije+ustava+u+demokratskom+dru%C5%A1tvu