Kojoti na mostu

Kojoti se razbježaše, jedni na lijevu, drugi na desnu stranu

 

 

O  Neretvo draga.

Koliko  puta u smiraj dana,

S velebnoga mosta ispraćah tihe žubore tvoje,

Dok se spokojno ljuljuškaju na žarkim zrakama sunca,

Prije nego se s plavetnilom mora spoje.

Prošlo je puno vremena od naših romantičnih druženja.

Noćas me obuze sjeta i usnuh tvoj velebni most.

Oh, groznog li sna.

Kao da ispod njega krdo trojanskih konja rže.

Htio bih krenuti naprijed

A oni me grizu i noge mi sputavaju i drže.

 

I taman kad pomislih da sam se oteo zlu,

Začuh nekakav čudan žamor i imam što vidjeti,

Odnekuda dotetura čopor kojota na most.

Bijesno reže i otimaju se za već napola oglodanu kost.

 

Odjednom sijevnuše munje, zagrmješe gromovi.

Kojoti se razbježaše. Jedni na lijevu, drugi na desnu stranu.

S  'velebnoga mosta' počeše padati trule i rasklimane daske.

A uzburkanom rijekom zaplutaše prljave i odbačene maske.

 

Hvala Bogu, probudih se i zavapih:

E moj narode!

Konačno ćemo odahnuti.

Stvarno je bilo dosta.

Gladnih kojota, ćuprije i mosta.

 

Pejo Šimić