Vrlo siromašni starac im je ponudio prenoćište riječima: Kruh, sol i naša srca su sve što Vam možemo ponuditi, ali ste dobrodošli ostati kolikogod želite
Divna Mary Edith Durham opisuje Dinaride: “Sive divljine golih stijena poznate kao Krš koji zasljepljuje svojom blještavom površinom na ljetnom suncu i suzbija toplinu s nemilosrdnom snagom, poprimajući čudesne plave i ljubičaste sjene u zoru i sumrak, a kad je mokar teška je ljubičastocrna poput olujnog oblaka. Vrlo malo toga je pogodno za uzgoj. Velika područja su bez vode oslanjajući se isključivo na kišnicu – bolne divljine, gole kosti napola stvorenoga svijeta.”
Osnova albanskoga etnosa je rid (fis) i pleme. U tome je njihova snaga i slabost. Svako pleme ima priču o svojem podrijetlu, koje se prati isključivo po muškoj liniji. Navodi primjer da srodnici po muškoj liniji u 12 koljenu se ne žene, dočim se ženska linija gotovo i ne računa. Iako katolička crkva odbija tako računanje ono je čvrsto i neporecivo pravilo plemena.
Kršteni kumovi, šišani kumovi i vjenčani kumovi se računaju kao braća; njihova djeca ne smiju ulaziti u brakove sa kumovima. (slično je u Crnoj Gori) Pobratimstvo (zapečaćeno krvlju) može biti i sa muslimanom, slični su običaji čak i do Dalmacije. Srednjovjekovni zakon Leke Dukagjina jači je od Deset zapovijedi, tj. crkvenoga zakona za kršćane i šerijata za muslimane.
Krvna osveta
U krvnim osvetama ubijano je i preko 15 posto muškog stanovništva (osobito kod Šalja s kojima nema šal(j)e i Nikaja). Razlozi za krvnu osvetu mogu biti uvrjeda, povrijeđena čast i ponos, otmica djevojke, preljub, neispunjeno obećanje pa i banalna svađa oko ničega važnog.
Čast (često pogrješno shvaćena) i ponos su iznad života i blagostanja.
Ono što je osobito tragično jest da su ginuli nevini i ničim krivi ljudi zbog postupaka nezrelih mladića, osobenjaka i zlih ljudi.
Pleme ne priznaje pojedinca i pojedinačnu savjest. Lekin zakon ne poznaje zatvor; samo novčanu kaznu i(ili) spaljivanje imovine. Krvna osveta je imala jednu pozitivnu stranu, miješanje gena kada bi pojedine obitelji ili čak i bratstva emigrirale iz Albanije u Crnu Goru ili šire. Žene imaju nikakva prava, ali ih se ne smatra niti pravno odgovornim. Objesiti neku zlu ženu je Albancima nezamislivo. Brakovi se dogovaraju; ako se neko dvoje “ludo” voli inscenira se otmica, ali to je opasno jer može prerasti u masovnu krvnu osvetu zbog povrjede časti obitelji ili ženika kojem je obećana.
Gospođica Durham simpatizira instituciju virdžina, žena koje odbiju udaje pod uvjetom da se odjene i živi kao muškarci, ili koje preuzmu ulogu sina ako ga domaćin nema.
Han (tursko prenoćište i gostionica) obično je trošna koliba koja u Engleskoj ne bi bila smatrana prikladnom ni za kravu iz dobre obitelji. Prozor je okovan željeznim rešetkama, a drveni poklopac koji ga noću zatvara danju se spušta i tvori policu na kojoj ljudi sjede prekriženih nogu.
Iznutra se kroz tamu naziru redovi boca i bačva ili dvije. Namještaja nema, a pod je zemljan.
Ljudi miješane krvi
Durham djelomično točno zaključuje da je većina čelnika sjeverne Albanije i Crne Gore izgleda bila miješane srpsko-albanske krvi. Za nju su svi slavofoni Srbi. Ona zaboravlja da su vlastela svugdje u svijetu miješane krvi; engleski vladari i ruski su obilato njemačke krvi.
Upoznala je čovjeka iz plemena Kastrati koji je došao na hodočašće (katoličko) svetom Nikoli. Iz osvete ubio je nekolicinu ljudi (i muslimana i kršćana) i pobjegao u Crnu Goru. Sin mu se školovao za crnogorskoga časnika i na sav glas hvalio kralja Nikolu. “Njegovi unuci će vjerojatno biti pravoslavni i srbofoni, a praunuci će tvrditi da su Srbi od pamtivijeka. I tako se stoljećima oblikuju balkanski narodi.”
Dolazak nadbiskupa u Shkrele pratilo je pucanje iz pušaka i dovikivanje iz petnih žila. Pri pjevanju Durham uviđa da je albanska ljestvica posebna, sastavljena od polutonova i frakcijskih tonova. Glazba nema regularni ritam. Domaćini ne nose svoju najljepšu odjeću; gosti su dužni biti “pauni”.
Muškarci nose oružje
Mnogi su nosili sjajno srebreno oružje, i iako su nosili revolvere za pojas su zataknuli velike srebrene nabijače od pušaka, zbog razmetanja. Snježnobijeli prekrivači glave blistali su na suncu – grimizni i zlatni džemadani (prsluk s preklopom, osobito lijep na Brgatu i Osojniku u okolici Dubrovnika) i jeleci (jelek, gornji prsluk), kratke crne ghurdi (ogrtač, ako je pastirski zove se shiak) i predivno urešeni crni vezovi na tijesno priljubljenim čakšir hlačama, te teški srebreni sat i lančići za pištolje ukrašeni lažnim rubinima i tirkizima… (ovdje je za sjetiti se ribe knez “Coris Julis koju su Dubrovčani zvali arbaneški vladika, op. T.T.) – isticali su vitke i gipke figure. Većina je pripadala tipu dugog lica, orlovskoga nosa, s dugom čeljusnom kosti… i (ili) očima boje lješnjaka i smeđom kosom, ili sivoplavim očima i svjetlom kosom. Svi su imali obrijane glave, raznih “dizajna”.”
Slikovni materijal prikazuje muške frizure, grob s urezanim konjem nalik stećku između Shkrela i Baica, ženske tetovaže Hrvata katolika u Bosni, interijere, ljude u nošnjama…
Dojmio me drveni križ na Vuklima sa izrezbarenim ratnikom u nošnji. Tu je naišla Durham na konjske lubanje, križeve i petrolejke kao zaštitu usjeva od uroka (prije će biti od vrana, šojki i sl., op. T.T.).
Pleme Kelmendi (Klimenti) mrze tursku vlast jer je podmitljiva, nema cesta, nije u stanju braniti ih od slavofonih Crnogoraca. Austrija ih je izdala, ali spremni su prihvatiti bilo koju vlast koja bi ih štitila. (To je bilo općenito raspoloženje među Albancima, osim među muslimanima na Kosovu, op. T.T.)
Albansko srce je veliko (iako zatvoreno u pleme i običaj, op. T.T.); vrlo siromašni starac im je ponudio krov nad glavom, tj. prenoćište.
“Kruh, sol i naša srca su sve što Vam možemo ponuditi, ali ste dobrodošli ostati kolikogod želite.”
Opis jedne kuće: “pod je bio od debelih kratkih dasaka tesanih sjekirom, moćni zidovi, protiv kojih ništa manje od artiljerije ne bi bilo korisno, bili su od golih, grubo obrađenih kamenja. Sušeno meso visilo je iznad, zajedno s vijencima samih sušenih riba za dane posta.” (vjerojatno se radi o skadarskojezerskim ribama koje Crnogorac zove ukljeve, Hrvat iz Konavala skurin, Albanac je zove gjuhca, gjumca, pllashica, korobacja. Plašica je slavenske etimologije, korobacja je nejasna.)
Kuća je izgledala više kao pećina nego kao dom. U njenim dimenzijama, tami i kaosu bilo je nešto veličanstveno i iskonsko.
Odšteta za mladu bila je oko dvadeset “napoleona” (novčić od 90 posto zlata, težine preko 6 grama), dobra puška je vrijedila oko 12 napoleona. Puno se trošilo i na municiju, te ukrase.
Domaćin je hvalio snagu planinskih žena, koje mogu odnijeti drva na prodaju u Skadar, poroditi se putem i odnijeti drva do odredišta, te se vratiti; sve potpuno samostalno. (ipak bila je jeziva smrtnost žena, op. T.T.)
Osim domaćinstva i djecogojstva žene stalno pletu, predu, nose vodu, malo spavaju. Često idu na pazar jer se na njih ne odnosi krvna osveta.
Kukuruzni kruh osnovna je namirnica u planinama, ljudi ga više vole nego pšenični, čak i kad je skuplji.
(Nastavak slijedi)
