Vrijedi ponuditi opće ili generičko objašnjenje ove neobične opuštenosti, koja duboko u sebi vuče korijene iz seksističke seksualne kulture Latinske Amerike
Ovi slučajevi pokazuju obrazac moralnog cinizma i klerikalnog kronizma koji je Bergoglio pokazao iza kulisa, dok je u javnosti predstavljao sliku reformatora. Najeklatantniji primjeri odnose se na njegovu povijest kao zaštitnika seksualno zlostavljanih svećenika. Jedan je slučaj Rubéna Parda, svećenika iz Buenos Airesa, koji je prijavljen zbog seksualnog zlostavljanja petnaestogodišnjeg tinejdžera. Dječakova majka je imala velike poteškoće da nadbiskupija prizna slučaj; Požalila se da je kardinal Bergoglio štitio svećenika krivca, da joj je dao smještaj u biskupijsku rezidenciju i da ju je osiguranje istjeralo kada je pokušala razgovarati s kardinalom u nadbiskupskoj rezidenciji. Svećenika je na kraju građansko pravosuđe osudilo i vrlo kratko nakon toga je umro od AIDS-a, a sud u Buenos Airesu prisilio je Katoličku crkvu da obitelji nadoknadi štetu za ono što su pretrpjeli. Majčino mišljenje o Bergogliovoj tvrdnji da poduzmu snažne mjere protiv ovih zločina bilo je: “Bergogliovo opredjeljenje je samo priča.”
Još jedan dobro poznat slučaj bio je onaj oca Julia Grassija, koji je upravljao dječjim domovima koje je koristio kako bi iskoristio ambiciju dječaka da pobjegnu od siromaštva kroz profesionalni nogomet. Godine 2009. otac Grassi je osuđen za seksualno zlostavljanje tinejdžerice, ali dok je slučaj bio u tijeku, Argentinska biskupska konferencija, na čelu s kardinalom Bergogliom, potrošila je mnogo novca naručivši dokument od 2600 stranica kako bi potvrdila njegovu nevinost. Izvještaj je argentinski sud osudio kao grubi pokušaj miješanja u pravdu i prejudiciranja sudske rasprave. U međuvremenu, sam otac Grassi izjavio je da je tijekom svih saslušanja imao osobnu potporu samog kardinala Bergoglija. Kao što znamo, ima mnogo biskupa u svijetu čije su karijere završile zbog lakših optužbi od ove, a ipak je Bergoglio iz njih uspio izaći neokrznut. Nadalje, kao papa pokazao je u mnogim slučajevima da nema dvojbe oko zaštite seksualnih prijestupnika svećenika, bez obzira na navodnu politiku nulte tolerancije koju on tvrdi da provodi.
Mislim da vrijedi ponuditi opće ili generičko objašnjenje ove neobične opuštenosti, koja duboko u sebi vuče korijene iz seksističke seksualne kulture Latinske Amerike. Nigdje to nije očitije nego u Argentini, gdje se tradicionalno kaže da se “peder” definira kao muškarac koji spava samo sa svojom ženom. Ova kultura kontaminira samo svećenstvo. Vrlo često među tim Latinoamerikancima, i doista među Talijanima i drugima, postoji sklonost tretiranju manje tolerantnog pogleda na seksualne nedjela kao manifestacije anglosaksonskog puritanizma. S ovakvim stavom, neobuzdana seksualna korupcija u Crkvi i Vatikanu ima malo nade da će se reformirati i, zapravo, postala je mnogo gora pod trenutnim Papom.
Činjenice koje sam upravo spomenuo objavljene su u raznim člancima, ili sam ih u nekim slučajevima otkrio ja, u posljednjih pet ili šest godina, a moj komentar na njih je sljedeći: kada sam napisao < a i=1>Papa diktator stanje mojih informacija navelo me da dam sliku Bergoglia kao čovjeka s određenim karakternim manama koje su trebale biti poznate kardinalima kada su ga izabrali u 2013 ; ali zapravo je stvarnost mnogo gora. Ono što smo otkrili da postoji 2013. bila je situacija užasne klerikalne korupcije u argentinskoj Crkvi, a vidimo Bergoglia kako sjedi izravno u središtu toga. Ne optužujem ga da je i sam financijski ili seksualno korumpiran poput svećenika koje je štitio. Govorim o opisu novinara De la Cigoñe o njemu kao o tome da “pažljivo radi na tome da sve impresionira izgledom sveca s kipićem.” Mora se priznati da je Bergoglio osobno oduvijek bio strog, dapače razmetljivo, ali to je kombinirao s politikom okruživanja moralno slabih i pokvarenih ljudi, upravo kako bi ih mogao kontrolirati i graditi vlastitu moć preko njih, a tu je politiku nastavio tijekom svog pontifikata.
Konklava iz 2013.
Moramo se osvrnuti na situaciju koja je postojala na Konklavi 2013. godine, koja se održala nakon iznenadne abdikacije pape Benedikta XVI. Općenito je priznato da se Crkva suočava s krizom, a kardinal Bergoglio izričito je izabran da provede reforme, osobito na tri područja: prvo, globalni skandal seksualnog zlostavljanja svećenika, koji je ozbiljno potkopao moralni autoritet Crkve; drugo, močvara vatikanskih financija; i treće, moralna i politička korupcija unutar Rimske kurije, o čemu je Benedikt XVI. dobio nevjerojatne dokaze u izvješću predstavljenom u prosincu 2012. U ova tri područja, pontifikat pape Franje, daleko od provođenja reformi, učinio je stvari beskrajno gore. U svakom slučaju, vidjeli smo svećeničke seksualne prijestupnike zaštićene drskošću koja zasjenjuje sve u prošlosti. Na području vatikanskih financija isprva se činilo da papa Franjo zagovara istinsku reformu. Imenovao je kardinala Georgea Pella sa širokim ovlastima da reformira financije raznih vatikanskih odjela, ali u roku od dvije godine postalo je jasno da je to prazno obećanje. Revizija vatikanskih odjela koju je Pell pokrenuo je otkazana, a otkazala su je dvojica ljudi koje je sam Franjo postavio na vlast: kardinal Pietro Parolin, kao državni tajnik, i kardinal Angelo Becciu, njegova zamjena u to vrijeme. Kardinal Becciu, nakon četiri godine sve veće moći, pao je u nemilost pape Franje 2020. godine, zapravo mu je oduzet kardinalat, a trenutno mu se sudi za financijski kriminal. Već 2017. Parolin i Becciu zajedno su naredili zaustavljanje financijske reforme kardinala Pella, u nizu incidenata koji ilustriraju bezakoni diktatorski režim koji sada prevladava u Vatikanu. Jedan od njih bio je tretman laika Libera Milonea, koji je dvije godine ranije imenovan glavnim revizorom Vatikana da provede financijsku reformu. Godine 2017. dobio je otkaz u okolnostima koje upućuju na fašističku državu, vatikanska policija mu je provalila u urede i zaplijenila računala, dok mu je na licu mjesta dan ultimatum da podnese ostavku ili da bude uhićen. Kao dio objašnjenja ovog posla, kardinal Becciu se požalio da je gospodin Milone špijunirao svoje nadređene, drugim riječima, da je radio posao za koji je bio imenovan.
Najistaknutiji aspekt ove represije bio je način na koji su se riješili kardinala Pella. Godine 2017. morao se vratiti u Australiju kako bi se suočio s povijesnim optužbama za seksualno zlostavljanje, zbog čega je osuđen na zatvorsku kaznu, sve dok njegova presuda nije poništena u žalbenom postupku tri godine kasnije. Tada je već bilo prekasno da ponovno preuzme svoju dužnost u Vatikanu. Postoje svi razlozi za vjerovanje da je australsko tužiteljstvo potaknuto i potpomognuto od strane vatikanskih ličnosti kao sredstvo za zaustavljanje njegove reforme, a kardinal Becciu je posebno imenovan kao agent ove politike.
Burke, Sarah, Müller, Pell…
Kad se osvrnemo na reformu kurije u cjelini, iskustvo posljednjih jedanaest godina bilo je jednako katastrofalno kao i financijska povijest. A razlog je taj što papi Franji nije u interesu reforma kurije, nego njezina kontrola. Kao što sam već spomenuo, uvijek je svoju kontrolu provodio postavljanjem moralno slabih i kompromitiranih likova na položaje, koji su postali njezino bezuvjetno oruđe. Tako smo u prvoj polovici njegova pontifikata vidjeli kako je nekoliko pojedinaca istinskog integriteta u Kuriji uklonjeno jedan po jedan – Burke, Sarah, Müller, Pell – i kako je neusporediva zbirka klerikalnih zlikovaca zauzela njihovo mjesto. Na primjer, Uprava za baštinu Svete Stolice, koja je kontrolirala vatikanski novac, ostala je pod predsjedanjem kardinala Calcagna, talijanskog klerikalnog prevaranta stare škole, iako je bio pod istragom zbog trgovanja nekretninama u svojoj bivšoj biskupiji. da su oštetili financije biskupije; Također je bio poznati zaštitnik vjerskih seksualnih prijestupnika. Ostao je na svom moćnom položaju i imao je privilegiju večerati s papom Franjom svaku večer sve dok nije otišao u starosnu mirovinu 2018.
Još skandaloznije imenovanje iz različitih razloga bilo je ono južnoameričkog nadbiskupa Edgara Peňa Parre, koji je 2018. preuzeo mjesto kardinala Becciua kao zamjena državnog tajnika. Peňa je čovjek koji je kao student izbačen iz svoje prve bogoslovije jer su ga smatrali moralno sumnjivim, a navodno je karijeru napravio pod zaštitom kruga homoseksualnih klerika koji su ga štitili i poticali da napreduje. Priča se da je pobjegao iz rodne Venezuele i sklonio se u Rim nakon ozbiljnog incidenta zbog kojeg je intervenirala venezuelanska policija. Ti prethodnici nisu bili prepreka da Peňa postane drugi najmoćniji čovjek u Državnom tajništvu, a tu funkciju još uvijek obnaša. On je samo jedan primjer iz kruga nepoželjnih Latinoamerikanaca koji su pod sadašnjim papom promaknuti u vrh Crkve. I tako se nastavlja, s jednim skandaloznim imenovanjima za drugim koja moralnu reformu Kurije sve više tonu u područje nemogućeg.
Međutim, svjetski mediji, koji su tako divljački napadali Benedikta XVI. u svakoj prilici, ostali su nijemi pred skandalima koji bi uništili svako drugo papinstvo. Razlog je jednostavan, da im papa Franjo daje upravo ono što žele. Oni traže papu koji će oslabiti Crkvu i prikloniti je vlastitoj sekularizirajućoj agendi, a to je upravo ono što im papa Franjo daje. To je, dakle, ključ pitanja: što je u biti i točno Franjin pontifikat? Od prvog trenutka, galerija u kojoj svira bila je svjetovni medij, zajedno s establišmentom intelektualnim i političkim a> , i stoga se pridržava svih pomodnih svjetovnih razloga, na štetu pravog katoličkog učenja. Njegove riječi i djela sračunati su isključivo na to da zasluže odobravanje svijeta, i on je u tome potpuno uspio. Toliko potpuno da si može priuštiti ignoriranje bilo kojeg drugog biračkog tijela i izvući se sa klerikalnim kronizmom i korupcijom, za koje bi ga mediji osudili da dolaze od konzervativnog pape.
Posljedica toga je njegova ofenziva protiv Tradicije. Papa Franjo savršeno je svjestan da jedina stvarna prepreka njegovoj revoluciji dolaze od tradicionalista Katoličke crkve, jedinog elementa s nekom okosnicom spremnom priznati da je car gol. Otud i kampanja koju tijekom svog pontifikata vodi protiv takozvanih “rigidnih” i “retrogradnih” katolika, kojima se ruga u svakoj prilici. Tu je temu ponovio tek prije nekoliko tjedana, kada je rekao da je skandal da mladi svećenici odlaze kod crkvenih krojača naručivati sutane i narodno ruho. Svi znamo koji su pravi skandali suvremene Crkve, ali jedini koji smetaju papi Franji su svećenici koji slijede Tradiciju. Otuda i njegovo unapređenje kardinala Arthura Rochea u prefekta Bogoštovlja umjesto kardinala Sare, te Motu Proprio Traditionis Custodes kako bi se poništilo Benediktovo djelo XVI. Usput, istaknuto je da je mogući prijevod Traditionis Custodes “tamničari tradicije” (što je svakako posao koji kardinal Roche (a papa Franjo bi to želio činiti.) Poput pape Franje, kardinal Roche također voli držati predavanja tradicionalnim katolicima o tome koliko su staromodni.. Komentirano je da je Katolička crkva jedina institucija u kojoj muškarci od sedamdeset i osamdeset godina starci stalno govore dvadesetogodišnjacima i tridesetogodišnjacima da ih moraju nadoknaditi Papi Franji odgovara da se pretvara da je katolički tradicionalizam stvar toga što svećenici vole nositi sutane i kaditi se u crkvi, ali dobro zna da je to pitanje o doktrini, o pologu vjere, o vječnoj filozofiji Crkve, o blagu duhovnosti; i zato je nesalomiva zapreka Papi koji nastoji voditi Crkvu putovima suvremenog sekularizma.
(Svršetak u sljedećem broju)
