Onom koji odgaja
Govoreći često samoj sebi kakva trebam biti prema djetetu, rodili su se stihovi kojima sam izražavala svoje stavove, htijenja i namjere. Zato ih predajem onome koji učestvuje u podizanju novih generacija: mamama, očevima, nanama, djedovima, daidžama, tetkama, strinkama, sekama, ustvari, svim učiteljima, jer svako od nas je to pomalo.
Onom koji odgaja
Prije nego se odlučiš
Da budeš neko ko će djetetu biti uzor,
Dobro razmisli šta mu imaš ponuditi.
Pogledaj se u ogledalo,
Proviri u svoj lik.
Tvoje oči će nad njim bdjeti,
Pa očisti pogled od samodopadljivosti
I svijet posmatraj očima djeteta.
Prije nego što dotakneš dijete,
Operi ruke od gramzivosti,
Jer u njima će počivati neko
Ko zaslužuje nevin dodir.
I poduči ga da su ruke Bogom date dugim
Da bi zaglio druga u tuzi.
Posljednje „UH“ iz usta isperi
I miomirisom svaku riječ zaodjeni.
Ti si neko ko oblikuje čovjeka po svojoj mjeri!
Zato pazi na svaku riječ,
Nakon dugih godina čut će se njihov eho.
Ako ne zbog sebe
A ono zbog njih,
Učini sebe boljim,
Jer njihove su oči uprte u sve što radiš i voliš.
I znaj,
Odgajaš budući narod
I siješ po njivi svetoj koja će ploda dati
Kad za tebe niko neće znati.
I ne mora znati,
Ako će njihova duša nakon mnogo godina
jednako da se zlati!
Čuda postoje
Svaki dan započni ljubavlju –
Prema rađanju novog dana,
Prema djetetu,
Ptici, cvijetu,
Jer,
Ljubav svaki dan čini čuda.
Svaki posao započni zahvalnošću –
Pripala ti je čast da ga baš ti obavljaš!
Slijedi svoju misiju ispunjen hvalom,
Jer,
Zahvala svaki dan čini čuda.
Svaki razgovor započni blagošću –
I lavu pokaži gdje treba da pođe, kuda!
Samo blage riječi tkaj i kroji,
Jer,
Blagost svaki dan čini čuda.
Dijete želi
Dijete želi
Biti ptica,
Okeane krilima
oploviti.
Dijete želi
Biti oblak,
Kišnim kapima
Njive napojiti.
Dijete želi
Pahulja biti,
Koja, kada se umori
Ima dlan na kojem
se odmori.
Dijete želi
Ljubavi više od hljeba,
Od nje da poraste
I dotakne parče neba.
Dijete želi
Zvijezde na zemlji
Da ima,
Pa tek onda po nebu
da šeta sa njima.
Dijete želi
…
Dječija suza
Šta je teže:
Oblak i njene kapi kiše,
Ili tuga što uzdahe piše?
Šta bi se više čulo
O zemlju kad bi palo:
Da li sva stabla
U jednom trenu da se obore,
Il planine da se zdrobe?
Od svega što lije
A kiša nije,
Od svega što pada,
A nije kad se obaraju stabla,
Il planine sive,
Najteža je,
I do neba se čuje,
Dječija suza kad kane
I druga kad krene
I treća ne može stati
pa se u malo dječije srce,
umjesto sna i igre,
nastane neke mračne brige.
Eto, to je najteže,
Ako niste znali,
Od sada znajte!
Zajedno
Neko je rođen bez vida,
Al unutrašnjim okom bdi
I njime budi osjećaje
Koje nijedan pogled probuditi
Voljan nije!
Za one koji žive u tišini, bez sluha,
Iako do njih ne dopire šapat plača,
Oni ipak čuju smisao ljudskih nedaća.
Nečija stopala nikad ne upoznaju
Ritam koraka,
Al njihove misli i ideje
Prelaze granice i razmjere.
Nismo li svi pomalo zarobljeni u djetinjstvu,
U ljepoti te šale i zbilje?
To što poneko u razvoju daleko ne stigne
već ostane vječiti stanovnik dječije igre,
znači da treba prijatelja za razbibrige!
Takav prijatelj postat će njegovo oko, uho, stopalo
I tek Zajedno ličit će na Jedno!
(Nastavak slijedi)
