Saveznici su već 1919. godine u svojim računicama priznali da je hrvatski Jadran talijanski
U slijedećim nastavcima ću iznijeti neke podatke o “prodaji Dalmacije” iz knjige DR. ANTE TRUMBIĆ, “PROBLEMI SRPSKO-HRVATSKIH ODNOSA” koju je napisao dr. Ante Smith Pavelić, sin zubara dra. Ante Pavelića koji je bio s dr. Trumbićem, Franjom Supilo i Ivanom Meštrovićem u stvaranju Jugoslavenskog Odbora koji je zagovarao stvaranje jugoslavenske države.
U relativno kratko vrijeme austrijska se je fronta slomila i u Italiji je nastalo radovanje. Radovanje s negodovanjem da je austrijska flota prešla u ruke Hrvata. Ali na vijest da je glavna oklopnjača, ViribusUnitis, potopljena u luci Pulje, nastao je urnebesni poklik: “I posljednja jedinica mora pasti u talijanske ruke, a ne smije biti ni jednog čamca u Jadranu s hrvatskom zastavom”. Trumbić i ostali članovi Jugoslavenskog Odbora morali su na vrat na nos napustiti Rim, da ne bi nakon ljubeznog dočeka bili i osobno vrijeđani.
Tako je propao pokušaj talijansko-jugoslavenskog sporazumijevanja, a Londonski Pakt je ostao i dalje na snazi. Posljednja nada Trumbića i Odbora bila je u tom času, da ostatci austrijske flote ne će dopustiti da Talijani uđu u Dalmaciju, a nada sve u Šibenik i Split. Međutim, ta nada se izjalovila, kada smo primili dugački telegram od dra. Ante Tresića-Pavičića kao “komandanta flote”, u kojem nam javlja da je “do posljednjeg čamca spasio” i da se nalazi na Krfu. Dan dva iza toga, na savezničkoj konferenciji u Versalju, gdje se je pretresalo o nastaloj situaciji, srpski poslanik Milenko Vesnić, (Ja sam koncem pedesetih godina prošlog stoljeća u Parizu u nekom antikvaru pronašao pedesetak slika u obliku razglednica ovog srpskog poslanika Vesnića i još druga trojica Srba u vojničkoj odori sa tipičnim srpskim šajkačama na glavi, kako izlaze iz Dvorca Vertaillesa sa konferencije. Te slike-razglednice su na poleđini pisale na francuskom jeziku veličinu i glorificiranje srpske vojske kao dio savezničkih snaga u rušenju austro-ugarske Monarhije i stvaranju države SHS. Ja sam sve te slike/razglednice kupio samo zato da nitko drugi ne može doći do njih i s njima se hvaliti a na uštrb hrvatskog naroda.) ni od koga ovlašten, izjavio je: “Mes compatriotes Jougoslaves se soumettront aux decisions des Allies”. Prevedeno na hrvatski: “Moji zemljaci Jugoslaveni će pristati na Savezničke odluke”.
Ovo je značilo u stvari Talijanima, jer je po međusavezničkom sporazumu Jadran bio smatran talijanskom zonom. (Da se ne zaboravi ili još bolje, da podsjetim današnje hrvatsko pokoljenje koje nije krivo za rimske ugovore ali je pogrješno informirano, da je Poglavnik NDH dr. Ante Pavelić “prodao” Dalmaciju Talijanima, dok ovdje kristalno jasno sudionik stvaranja Jugoslavije kipar Ivan Meštrović govori da su Saveznici već 1919. godine u svojim računicama priznali da je hrvatski Jadran talijanski. Meni se je prije par dana jedan javio na moj e-mail adresu koji prati i čita moje opise, doslovno ovako: A šta tu ustaša hoćeš. “…Moj nano je otišao u šumo k partizanima da se bori protiv fašista koji su okupirali moju zemlju…” Žalostno da on tako danas misli poslije skoro jednog stoljeća od tog slučaja kada su Saveznici “darovali” Dalmaciju Talijanima koji tada, 1919. godine nisu bili fašisti, jer je Mussolini sa svojim fašistima došao na vlast tek 1923.) Sa ovim se je prešlo preko činjenice da je u Zagrebu bila proglašena Država Slovenaca, Hrvata i Srba, a flota je bila uzeta kao zaplijenjeno oružje pobijeđene strane.
Drugi težak udarac i znak da će stvari kod kuće poći krivim putem bio je postupak Narodnog Vijeća u Zagrebu i način, na koji je provedeno ujedinjenje sa Srbijom, 1. prosinca 1918. godine.
Postavši Ministrom Vanjskih Djela u prvoj zajedničkoj vladi Države Srba, Hrvata i Slovenaca, (Za Srbe nije trebalo dugo vremena da oni preinače originalni naziv zajedničke države SLOVENACA, HRVATA I SRBA u zajedničku državu SRBA, HRVATA I SLOVENACA. Dakle, Srbi su odmah i smišljeno htijeli biti prvi i na kormilu zajedničke države. Zato se nije ni čuditi da je dr. Ante Pavelić deset godina kasnije, dakle u siječnju 1929. godine osnovao HRVATSKU REVOLUCIONARNU ORGANIZACIJU “USTAŠA” da ruši i sruši Versaillesku i svaku Jugoslaviju.) i vidjevši, kojim su putem pošle stvari u domovini, Trumbić je raspustio Jugoslavenski Odbor (ali kasno) i sav se skoncentrirao na to da se dalmaciju spasi od Talijana.
Na pregovorima s Talijanima u Rapallu, 1920. godine, dobio je jasnu sliku da ga njegovi srpski drugovi, Ministar Predsjednik Vesnić i drugi ne podupiru, nego da očijukaju s talijanskim Ministrom Vanjskih Djela, grofom Sforzom. Trumbić je pohitio s konferencije u Beograd, da traži potporu Regenta Aleksandra, koji mu je obećao, što vjerojatno nije imalo velika odjeka kod Vesnića i Pašića. Rapalski je ugovor bio potpisan i u njemu priznata je cijela Istra Italiji, kao i Zadar, što Talijani, po izjavama samoga Sforze, nisu očekivali. Trumbićeva je misija tim bila završena, što je odmah i osjetio i zatim dao ostavku.(Netko bi sada mogao pomisliti da je i Poglavnik dr. Ante Pavelić trebao dati ostavku i mirna Bosna. To bi najviše talijani priželjkivali, jer im Poglavnik i Ustaše ne bi bili na putu za okupirati cijeli Hrvatsku, tim više da u dru. Mačeku nisu imali konkurenta niti protivnika.)
(Svršetak u sljedećem broju)
