Uživa u mrmorenju mora, kupolama, plavetnilu Jadrana, krovovima…
Andrew Archibald Paton (Edinburgh, 19. V. 1811. – Dubrovnik, 5. IV. 1874.), engleski orijentalist i putopisac opis Dubrovnika započinje ističući da je gradska luka bila dobra samo za male srednjovjekovne brodove, dok je luka Gruž povoljna za velike prekooceanske lađe. Gruž nalazi prekrasnim, nema veličanstvene planine u zaleđu kao Boka, ali strma obala ima obilje vila i zelenika, nalik talijanskim Castelamare i Gaeti.
Zalaz sunca i oštrina vidika uslijed bure mogli su Gruž činiti Patonu ljepšim nego je objektivno bio, ali zamislite namjesto današnjega betona maslinike i čemprese i kućice i vile sa vrtovima i vilama – lijepo je bilo.
Atmosferu vidi kao u dimnoj maglici, valjda je poznavao i volio Turnerove slike koje je ovaj radio u Škotskoj. Nakon što ga nosač izvrsnom cestom prati kroz usku dolinu on dospijeva do brežuljka odakle se odlično vidi zidine časnoga Dubrovnika, uzvišene i solidne, visoke 60 do 70 stopa. (0,3048 metara je stopa, dakle 20 do 23 metara) Divi se iznimno okrugloj tvrđavi (valjda Minčeta), i zidinama kao sačuvanoj okamini (reliktu) između priprostoga Srednjega vijeka i modernih fortifikacija.
Ušao je na Stradun, ulicu koja mu se sviđa (meni ne) i kojoj ne nalazi sličnu u Dalmaciji, i upućuje se u hotel “Alla Corona”. (opet korona, op., T.T.) Jedini po autoru hotel u gradu nije mu se svidio zbog skromnog komfora (iako lijepo uređen), pa je prošao u privatnu kuću.
Ulice su uske, ali dobro popločene, ljeti je vrlo vruće, grad je uprkos svoje malenosti lijepa cjelina puna skladnih građevina, ali drugorazrednih u odnosu na talijanske gradove. Nalazi naš jezik mekim i melodičnim.
Na Stradunu i ulicama nalazi aristokratske gospare vrlo ukusno odjevene i lijepa ophođenja, ali zanimljiviji mu je seljački puk na tržnici ispod skala od jezuita (isusovaca, Gundulićeva placa), koji je vrlo živopisan, ali uljuđen. Predmet prodaje je najčešće kupus što po Patonu svjedoči o suvremenoj mizeriji.
Ne nalazi lijepe rive, već u gradskoj luci (portu) promatra nekoliko osrednjih lađa.
Zanimaju ga tereti bakalara sa sjevera i naših (delikatesnih kaže Škot) inćuna, na jednoj trabakuli.(tradicionalni jedrenjak, obično sa dva jarbola)
Posvuda vidi kipove svetoga Vlaha i citira učenoga Appendinija da u Dubrovniku ništa nije shvatljivije od štovanja sv. Vlaha koji je pomogao Republiku i građane u tisućama osobnih i državnih nevolja. Dubrovnik je po Patonu mjesto gdje su se “vjenčali” slavenska životna snaga i talijanska elegancija.
Zbog svoje slavne prošlosti, trgovine i intelektualaca Dubrovnik nosi titulu slavenske Atene. Lijep opis Sponze i Kneževog dvora, te podatke o Mihu Pracatu preskačem, iako preporučam Patonovu erudiciju, slikovitost i maštovitost.
Katedrala mu se nije svidjela i podsjeća ga na stil Luja XIV. neprimjeren malom gradu. Ukusi se mijenjaju, Paton je romantičar sredine XIX. stoljeća, takav je njegov ukus. Ta katedrala koju naziva mediokritetskom privlači mu pažnju zbog priče o tome da je gradnju potpomogao engleski kralj Richard Lavljeg srca koji se na obližnjem otoku Lokrumu spasio od oluje vraćajući se iz križarske vojne.
Austrijski časnik mu dopušta obilaženje zidina i utvrda: zgodno je napomenuti da Austrijanac grije do 25 stupnjeva svoju sobu, dok se u hotelu Paton nasmrzavao.
Ponovno se divi izgledu naših zidina, uspoređujući ih s biblijskim ilustracijama njegova vremena. Uživa u mrmorenju mora, kupolama, plavetnilu Jadrana, krovovima i zelenim persijanama.
Vrlo detaljno opisuje zgradu gdje pribiva momčad, po Patonu garnizon Mađara i smatra da je pametno što imaju dobru hranu i smještaj, a malen novac jer Britanci rade obrnuto, pa vojnici spiskaju novac na piće (valjda i kocku i dr., op., T.T.). Među vojnicima nalazi sjajne vojne glazbenike koji su Romi.
Još se nalaze na Pilama tužne gradske vile opustošene od Rusa i Crnogoraca. Na nagovor domaćina Paton uživa u mjesečini: piše da ovi valjda misle kako je u Engleskoj vječno magla, ili da nije vidio sjajniju mjesečinu u Kairu npr.
Paton zna za razaranje Epidaura (Cavtata) u VII. stoljeću od Avara, ali u tu priču umeće i Hrvate. Hrvatski naziva jednim od dijalekata, a Hrvate smatra narodom koji je došao s Karpata; u natuknici piše kao i Sarmati (je li čuo za iransku teoriju o podrijetlu Hrvata), Syrmiani (Syrmium je antički grad u Srijemu, Srijemska Mitrovica, op., T.T.), Serbiani (tu se malo poigrao s lingvistikom Paton, ako stvari slično zvuče ne moraju biti istog korijena).
Plemić Đivo Kaboga mu tumači situaciju Dubrovnika u vrijeme napoleonskih ratova, lažući da je veći dio plemstva bio za suradnju s Rusijom, ali da su se bojali Napoleona. Podsjećam na dobru studiju o ruskom konzulatu u Dubrovniku dr. Rade Petrovića, Rusi su gostili i častili obilato plemiće i utjecajne građane, pa je i to vjerojatno utjecalo na naknadno Kabogino iskrivljavanje istine. Opisuje se vrlo realno činjenica okrutnog haranja Crnogoraca 1806. godine okolicom Dubrovnika i šteta procjenjuje na pola milijuna sterlinga.
Primjećuje Paton da su neki vlasteoski rodovi ekonomski propali, dok drugi žive na visokoj nozi. Primjećuje i sitne ljubomore između plemstva i bogatih građana.
Piše da u Orašcu (Val di Noce), zapravo Trstenom gleda dvije divovske platane koje naziva osmim čudom Jadrana i obilazi akvedukt, fontanu s Neptunom i nimfama, te vilu Bassegli Gozze. Konte Baldo (Baltazar) Gučetić ga upoznaje sa starom majkom koja je govorila engleski. To je Ana Margareta Kalogan y Fitzgerald koja je po majci (Valois) srodnik francuskoga kralja. Priča o sudbini njene majke je vrlo neugodna, iznosi je Stefan Zweig u priči o Luju XVI.
Postoje i zanimljive anegdote koje možete naći kod autorice Slavice Stojan. Opisi gosparskih kuća sadrže detalje zanimljive i povjesničaru umjetnosti, posebno u slučaju posjeta pl. Giorgi.
U biskupovoj palači uz šampanjac Paton uživa u društvu patera Marka Kalođere, profesora filozofije u Klasičnoj gimnaziji, baveći se temama koje uključuju cijeli svijet, pa i Britaniju, ali i stihotvorstvom nalik na Pistruccija (B. Pistrucci 1783. – 1855. je radio gravure i medaljone, nije mi jasna poanta, valjda slikovitost i točnost opažanja).
Na večeri Paton konzumira Bottarga (ikru, butarag) za koju spominje da je iz Albanije, iako se cipole bataše lovilo i na Pelješcu i drugdje.
Zanimljivo je da na svadbenoj večeri uz nadbiskupa, župnika, jezuita nalazi i bogati Židov Salomon. Glazbu su izvodili Romi iz mađarske regimente (valcere i sl.).
Patonu se sviđa Rijeka Dubrovačka (zove je Val d’ Ombla), uspoređuje ju s Toskanom. Polukružni tijek, zelenilo (kao malahit) rijeke koja izbija iz stijene i odmah zaranja u more, bujna vegetacija dojmili su se Britanca, ali najjači dojam je ostavio ljetnikovac Sorkočević s velikim i zapuštenim vrtom koji je kupio neki stari brodovlasnik. Vraćaju se barkom na vrijeme da izbjegnu orkanski šilok (široko, JI vjetar).
(Svršetak u sljedećem broju)
