Kopiniča, koji mu je bio izrazito antipatičan, opisuje kao glupana, teškog psihopata i neodgovornoga čovjeka
Hvala Veri Šuvar (1937.-2025.) na zanimljivim razgovorima (izdano Zagreb 2001.) s vrlo inteligentnim i kulturnim Vladimirom Velebitom. (1907.-2004.)
Po ničemu ovaj aristokratski uglađeni poliglot Austro Ugar Vladimir Velebit ne naliči na komunista osim anacionalnosti i ateizma. Njegovi korijeni upućuju na Banovinu, Boku, Dubrovnik, Sloveniju (je li Franc Šeme njemačkog podrijetla?), češke Nijemce. Treći je general po muškoj liniji, u obitelji bilo je plemića, kapetana, trgovaca. Ne ćemo ovdje ulaziti u etnogeneze hrvatskih pravoslavaca /uglavnom Srba/, niti ćemo se zanimati što je za časnika lojalnost Austriji i koji politički razdori zahvaćaju tu skupinu od 1848. do 1991. Zgodno je napomenuti da su Pribićevići i Velebiti rođaci, po prabakama koje su sestre. Nije neobičan taj osjećaj da si građanin svijeta i Europejac kada u ranom djetinjstvu prođeš put od Trsta i Beča do Zagreba, gdje ponovno mora učiti hrvatski jezik.
Godine 1915. majka čini grješku i upisuje ga u bečki institut Liszt, obrazovni zavod za djevojčice. Vladimir sam kaže da je postao plašljiv i mlitav, te da se nikad nije “potukao” što je po njemu bitno za razvoj borbenog instinkta.
Godine 1916. upisuje se u prvu državnu gimnaziju u Beču gdje se osjeća kao djevojčica u hlačama konsterniran živahnim, agresivnim dječacima spremnim za tučnjavu.
U Čakovcu kao jedini pravoslavac u razredu ide na židovski vjeronauk radi društva, npr. prijatelja Andrije Kohna.
Službovanja kao pripravnika suca u Nišu, na Kosovu, Makedoniji su zanimljiva, tamo upoznaje bijedu, primitivizam i doživljava prekomande u zabiti jer je obilježen (kaže nepravedno) kao komunist.
Zanimljivo je da je morao vraćati godinu dana 1.000 dinara mjesečno jer je supotpisao nekom sucu mjenice. To je visina lijepe činovničke plaće, je li se radilo o ucjeni. Zašto ne spomene ime toga suca?
Puno nejasnoća
Puno je tu petljavine, pa našega Vladimira doživljavam kao Mihaela Karvajalka (osebujni lik Mike Waltarija finskoga pisca), smijem se i kada govori istinu. Ne “cum grano salis”, nego s lopatom soli ga uzimam.
Druži se s intelektualnom elitom, posebno u Zagrebu gdje prevladavaju liječnici, odvjetnici, poduzetnici, sinovi bogataša. Dosta često salonski ljevičari i liberali, statistički značajno Židovi, ali i pravoslavci.
Avangarda radničke klase. Mladi odvjetnik Velebit uortačen s rođakom geometrom Vojom Kopačem radi zakonita mešetarenja sa zemljištima koja parcelizira i pretvara u građevinska, na čemu zarađuje dovoljno da izgradi kuću na Srebrnjaku. Upoznaje i intimnu prijateljicu J.B.T.-a (tzv. Tito) Hertu Haas koja ga angažira da iz Francuske pošalje novac baš na ime J.B.T.-a.
Zašto je morao ići u Francusku da mu pošalje novac?
S Titom je nekoliko dana u Carigradu 1939. godine, gdje Tito čeka da ga Kominterna imenuje za ‘sekretara’ KPJ. Spominje da je tamo sreo Josipa Kopiniča (1911.-1997., poznat kao drug Vazduh/hr.zrak/, agenta Kominterne. O malo kome izražava Velebit loše mišljenje, Kopinič mu je izrazito antipatičan. Opisuje ga kao glupana, teškog psihopata i neodgovornoga čovjeka, ali koji je kao agent morao učiniti ogromne usluge J.B.T.-u. Isto kazuje i za Ivana Krajačića Stevu (1906.-1986.), također prosječnoga čovjeka, ali s ogromnim utjecajem na J.B.T-a.
Kada je uzimao lekcije engleskoga u konzulatu od atašea Clissolda (Stephen, 1913.-1982.), kojega sam kao englesku crnu guju u Hrvatskoj opisao u Hrvatskom Fokusu. Tu je i izrada radio postaje za vezu sa Sovjetima koja je tobož neotkrivena radila cijeli rat (mirakul!).
Ive Mihovilović i tršćanska kriza
Je li poznavao Velebit urednika “Novosti” Istranina Ivu Mihovilovića (1905.-1988.), s kojim je kasnije surađivao u doba tršćanske krize.
U “Novostima” koje je podržavao kralj Aleksandar pisali su budući partizani Vladimir Nazor, Ivan Goran Kovačić, Ranko Marinković, Franjo Mate Fuis, strip crtač Andrija Maurović, športski urednik Hrvoje Macanović i dr.
Pandan “Novostima” je beogradska “Politika” urednika Ribnikara u kojoj su pred rat pisali masoni, rojalisti, komunisti, anglofili.
Zanimljivi su ljudi koje spominje Velebit poput Vede Zagorac, Teodora Toše Stanivukovića, Luizita Gazzarija (koji je odigrao jednu utakmicu za Hajduk i dao jedan gol, kupio tvornicu keksa Pischinger u Austriji i bio kao partizan na Visu). Kod Velebita su noćili 1942. Ivo Lola Ribar (1916.-1943.) i Kopinič.
Rat provodio i u – slastičarnicama
Velebit je bio nezadovoljan što ga zadržavaju u Zagrebu; s budućom suprugom Verom Becić posjećivao je slastičarnice.
I Edvard Kardelj (1910.-1979.) je boravio blizu Vrapča 1942. godine.
Kardelj je bio birokrat bez karizme, vrlo krut i discipliniran i zato ga je Tito volio. Dolanca (Stane, 1925.-1999.) je volio kao svoga mini Ja. A Slovenci su zgodno rješenje, radi rivalstva Srba i Hrvata pripadnici makedonskog, crnogorskog i slovenskog naroda su bili dobra solucija.
Zlatnici
Židovka Žuža Šarić dala je tijekom rata Velebitu na čuvanje svoje zlatnike. Kopinič ga je nagovorio da kupe za taj novac sigurnu kuću, a da će partija nakon rata obeštetiti Žužu. Naknadu za Žužu Kopinič nije nikada tražio od partije jer je kupio kuću na ime svoje kćerke. Velebit je prijateljici morao dati neko kakvo takvo obeštećenje iz svojega špaga (džepa).
Odlazeći u partizane1942. kod Trebevića biva zarobljen od seljaka koji na šajkačama nose srpsku trobojnicu. To je tzv. dobrovoljačka vojska koja se podredila partizanima, ali nije ratovala protiv Nijemaca i Talijana nego samo protiv vlasti NDH, tj. hrvatskih i bošnjačkih sela i gradova.
Čudna je ta partizanija. Šumadijac Boško cijeli je rat čuvao J.B.T-a da bi se na kraju opredijelio za Staljina kod rezolucije IB-a.
U Crnoj Gori i istočnoj Hercegovini Talijani su pridobili uz pomoć četnika lokalne seljake šporkim makaronima. Kada jedeš od gladi koru sa stabala velike ideje nemaju toliku privlačnost kao topli makaroni. Velebit se jedva spasio, ne od makarona, nego od partizana koji su prešli u četnike.
Ivo Lola Ribar, Velebit pa čak i Koča Popović nastojali su razviti dobre odnose s lokalnim fratrima i time glumiti da nisu protiv Crkve.
Dolaskom W. F. Deakina (1913.-2005.) poboljšava se odnos Velike Britanije prema partizanima, ali Tito se ljutio što mu nisu javili ranije da će Italija kapitulirati. Primajući nove vojnike, hranu i oružje partizanija sad postaje ozbiljna snaga.
O Nijemcima jako malo
Nažalost o pregovorima sa Nijemcima ostavio nam je malo korisnih podataka Velebit koji je na pregovore u Zagreb išao s Kočom Popovićem (1908.-1992.) i Milovanom Đilasom (1911.-1995.).
Je li Churchillov plan (za koji kaže da britanski časnici nisu bili) imao temelja, gdje bi se oko Dubrovnika i Boke povezali Britanci sa četnicima što je Nijemcima smetalo. Postoji pretpostavka da je Sutjeska bila lov na Dražu Mihailovića (1893.-1946.). Jesu li se Nijemci dogovorili sa partizanima da neće dopustiti ni jedni ni drugi iskrcavanje saveznika? Riječ je bila i o priznanju partizana kao legitimne zaraćene strane što uključuje i određena prava po konvencijama. To je Velebit već bio započeo kroz razmjenu zarobljenika na ideju geologa Hansa Otta zarobljenoga u Livnu; tako se došlo i do Herte Haas i Andrije Hebranga.
Da se preko Crne Gore Churchill povezao sa četnicima u Srbiji bi li to smanjilo moć Crvene Armije na istoku Europe? Je li to bilo realno s obzirom na prirodne prepreke i udaljenost JI Europe?
Partizanima dolaze misije kanadskih komunista “jugoslavenskoga” podrijetla, u Aleksandriji Velebita vozi sin jednog od stvaratelja Jugoslavije Škota Roberta Setton Watsona (1879.-1951.), kapetan Hugh, koji je poliglot.
Churchill šalje kralja Petra i vladu u Kairo da mu ne smetaju. Velebit se u Aleksandriji sastaje s generalom Wilsonom te u ime megalomana J.B.T.-a traži za partizane tenkove, zrakoplove i ostatke jugoslavenske kraljevske mornarice. Obavio je i važne poslove u Bariju.
Tito daje Velebitu čin general bojnika da može kao vojni izaslanik (de facto i politički) biti osoba dovoljno visokoga ranga. Toj misiji se protivio Anthony Eden (1897.-1977.), kao i Foreign Office, ali Churchill je ostao tvrd i svoj.
U Alžiru 1944. Velebit je bio jako iznenađen što SAD dopušta da partizani budu kod UNNRA-e (agencija UN-a za pomoć i razvoj), čime su zapravo priznati u statusu službene vlade. Amerikanci su dugo kroz 1944. godinu držali prijateljski kurs prema četnicima, posebno Donovan (William Jay “Wild Bill” 1883.-1959.) i Musulin (George, 1914.-1987.).
(Svršetak u sljedećem broju)
