Život Gabrijela Cvitana ugasio se kraj Bleiburga u svibnju 1945. godine
Jere Jareb (Šepurine na Prviću, 3. V. 1922. – Charlottesville, SAD, 21. XI. 2017.) hrvatski je i američki sveučilišni povjesničar. Pisao je o Jadranskom pitanju, Branimiru Jeliću, Dinku Šuljku, Eugenu Didi Kvaterniku, Džaferu Kulenoviću… Njegov rad o književniku Gabrijelu Cvitanu, tj. svjedočenju istoga nakon zarobljavanja o kulturnoj politici NDH, tisku i intelektualcima je prvorazredan dokument. Ironija sudbine jest da je isprve zanesen stvaranjem NDH Cvitan napisao Odu Poglavniku. U zarobljeništvu je bio od kolovoza do kraja studenoga 1944., izgleda čak kao borac i kao novinar izvjestitelj.
Vinko Nikolić navodi, da mu je Cvitan poslije povratka u Zagreb pričao, da su ga partizani “pokušali okriviti, da je za svoju pjesmu o Poglavniku (“On je došao”) dobio za nagradu od vlasti kuću, jer nisu mogli zamisliti, da bi onaj iskreni rodoljubni zanos, kada naša zemlja dobiva svog narodnoga vladara, mogao nadahnuti pjesnika rodoljuba – bez ikakva materijalna interesa”.
Citirajmo oznaške (partizanska obavještajna služba) dokumente, tj. odgovore koje im je dao Cvitan.
VLASTORUČNO PISAN ŽIVOTOPIS GABRIJELA CVITANA OD 23. STUDENOGA 1944. – Gabrijel Cvitan Rođen sam 11. XII. 1904. u Zatonu kod Šibenika kao zadnje dijete siromašnih težačkih roditelja. Do dvadesete godine krčio sam, kopao vinograde i nadničario sa starijom braćom. Onda položih ispit za malu maturu i upisah se u 1. razred preparandije u Šibeniku, koju sam završio 1928. god. s odličnim uspjehom. Poslije odsluženja vojnog roka (Škole rez. Peš (pješačkih, op., T.T.) i art.(iljerijskih) oficira) u Sarajevu počeo sam učiteljevati po raznim selima, najprije u Imotskom kotaru, onda u Bosni, pa opet u Dalmaciji. Premještavan sam više puta po potrebi, jer sam ondašnjim režimima bio politički nepoćudan, iako sam kao učitelj uvijek odlično ocjenjivan. God. 1935. i 1938. glasovao sam za listu Dra Mačeka, dok sam do 1928. bio pristaša zemljoradničke stranke. Kao takav, još kao seljak, osnovao sam u rodnom selu “Jugoslavensku seljačku čitaonicu”. Stvaranjem banovine Hrvatske postavljen sam početkom 1940. za školskog nadzornika u Splitu, za kotar II., gdje sam razvio veliku akciju za gradnju škola i pobijanje nepismenosti. Bio sam i povjerenik „Seljačke sloge“.
Od 1928. politički sam pripadao H.S.S. i bio poštovalac Ante Radića, o komu sam u nekoliko navrata i pisao. Inače kao učitelj bavio sam se prvenstveno školom i proširivanjem stručno pedagoškog znanja. Ali to sam radio i u staleškim učiteljskim društvima. Naravno, da sam svaku akciju, osobito zadrugarstvo, pomagao po selima. Bavio sam se i literarnim radom i pisao po raznim listovima. Moji članci uvršteni su u školske čitanke u zagrebačka i beogradska izdanja. U stručnim časopisima napisao sam nekoliko pedagoških članaka. Radi svega toga bio sam poznat među učiteljstvom. Rat 1941. zatekao me u Splitu na dužnosti školskog nadzornika. U Split su došli Talijani i ja sam bio “prebačen” preko granice. Tako sam dospio u Omiš, odakle sam koncem 1941. preselio u Zagreb i bio premješten na Ministarstvo prosvjete, kao školski izvjestitelj (referent) za Dalmaciju. Na toj dužnosti pomagao sam svima učiteljima bez razlike. Učitelje pravoslavce sam štitio i nisam dao [da] ih se premješta. Za jednu grupu učitelja Srba kninskog kotara izradio sam prijedlog da se povrate u službu i da im se isplate zaostale novčane prinadležnosti. Učitelje partizane pomogao sam također koliko sam mogao nastojeći da im obitelj prima platu, s motivacijom, da su “prisilno odvedeni”. Kako sam od prije bio u glavnom odboru staleške organizacije Saveza hrvatskih učiteljskih društava, tako sam na želju učitelja preuzeo vođenje Saveza, da 18 Isto. Rodno selo Gabrijela Cvitana, Zaton kod Šibenika, odužilo se svome sinu 1990-ih godina nazvavši središnji seoski trg njegovim imenom, Trgom Gabrijela Cvitana. J. JAREB, Svjedočanstvo Gabrijela Cvitana iz 1944. god. God. 35., br. 3., 973.-994. (2003) 979 sačuvam imovinu učiteljstva.
Izdavao sam „Smilje“ najstariji dječji časopis za djecu, komu sam neko vrijeme bio i urednik. Ovaj list je rado priman od djece i učiteljstva, jer kad su imali njega nisu morali primati naturavani list «Ustaška uzdanica». Kao nadzornika kod ministarstva često su me slali po inspekcijama jer stariji nisu htjeli ići. Tu sam mojim izvještajima zaštitio mnoge naše učitelje, koji su bili optuživani kao partizani. Početkom ove godine organizirao sam skupljanje hrane po školama u Slavoniji za djecu iz Dalmacije. I tu mi je bilo prebačeno, da skupljam za partizane, jer je sva hrana otišla na otoke i primorje. Za N.D.H. sam vidio, da je tvorevina Njemačke, ali sam kao činovnik nastojao da u svom djelokrugu pomognem narodu i učiteljstvu koliko mogu. Narodni oslobodilački pokret simpatizirao sam odavna, jer sam došao do zaključka, da jedino u federativnoj Jugoslaviji mogu doći naši narodi do smirenja, sreće i napretka. Nisam se mogao odlučiti, da idem u partizane, jer sam osim svoje obitelji (žene i dvoje djece) pomagao roditelje i braću, koji su neko vrijeme svi bili u talijanskom logoru na Molatu, a kuće im spaljene. U partizane sam došao 14. IX. 44. kada je samoborski partizanski odred ustavio civilni kamion, u kome sam se vozio, kod Rakovog Potoka, na putu Karlovac Zagreb. Pitali, tko će ostati s njima i ja sam izjavio, da ostajem. 23. XI. 1944. Gabrijel Cvitan.”
Naravno, kada te već zarobe i kada si pisao Odu Poglavniku, a što ćeš nego kazati da si “simpatizer” komunjara.
Slijedi zapisnik OZNA -e od 28. XI. 1944. godine.
“NDH naslijedila je prilično sredjene prosvjetne ustanove i veliki prosvjetni aparat od Banovine Hrvatske, odnosno bivše Jugoslavije. Prosvjetni rad u NDH po mom mišljenju uglavnom je produženje prosvjetnog rada iz Banovine, uz napomenu, da su sav konstruktivni rad obavljali stari prosvjetni organi, uglavnom politički nezainteresirani za ustaški pokret, dok su ustaše sa svoje strane postavljanjem povjerljivih ljudi na visoke položaje za ministre i odjelne pročelnike uglavnom unosili ustaški duh u prosvjetne ustanove i koliko su to mogli i kontrolirali rad starih prosvjetnih organa.
Prvi ministar u NDH bogoštovlja i nastave bio je Mile Budak, za koga su napisane školske knjige za pučke škole i dat prvi program pučkih škola. Promjene koje su onda unesene u novi školski program najviše se tiču tumačenja (h)istorije, jer su pojedine metodičke jedinice izmjenjene i dodate nove u duhu NDH. Još su velike promjene učinjene u jeziku, uzet je korijenski pravopis, a mnoge su riječi, do tada upotrebljavane u službenoj prepisci, proskribirane. Za njegovo vrijeme bio je i državni tajnik, profesor Marko Veršić, klerikalno-ustaški orjentiran. Državni tajnik je uglavnom pomoćnik ministra, i nadgleda administrativne poslove. Poslije Marka Veršića došao je za državnog tajnika u ministarstvu prosvjete profesor Stjepan Ratković, poznati školski stručnjak koji je od pučkog učitelja došao do rektora visoke pedagoške škole. Kad je Budak bio smijenjen s ministarstva i otišao kao poslanik u Berlin, Ratković je postao ministar. Od njega se kao stručnjaka mnogo očekivalo, ali ništa nije dao. On je smijenjen i naslijedio ga je Dr. Mile Starčević. Starčević je prigodom dolaska Mandićeve vlade takodjer otišao, jer je radio na suradnji sa HSS, a to se nije ostvarilo. Njega je naslijedio današnji ministar Dr. Julije Makanec. Dr. Julije Makanec. Za vrijeme Jugoslavije bio je gimnazijski profesor i poznat kao pisac, nacionalistički orjentiran. Za vrijeme prevrata našao se u Bjelovaru, gdje je organizirao razoružanje jugoslavenske vojske i preuzimanje vlasti. O tome se sam u štampi hvalio. Za vrijeme NDH u početku je bio pročelnik za odgoj ustaške mladeži, a kratko vrijeme prije nego je postao ministar postavljen je za sveučilišnog profesora na Filozofskom fakultetu…
1./ Prof. Izidor Škorjač bio je odjelni predstojnik Banovine Hrvatske. HSSovac – radićevac po uvjerenju. Vodi Ured za hrvatski jezik u duhu datih mu smjernica, a koje se poklapa s njegovim uvjerenjem kao radićevcem. S njime u istom uredu radi Rudolf Herceg. Bivši predsjednik “Seljačke Sloge” i ideolog HSSa pomirio se s time da bude obični činovnik kod svog sumišljenika Škorjača, a u službi ustaške Hrvatske. Ne znam da li je pristupio nominalno ustaškom pokretu, vidjao sam ga uvijek pristojno obučenog, kako ide u gostione. Da se s nekim od HSSovaca sastajao nije mi poznato.
2./ Prof. Pavao Tijan. Na mjesto pročelnika za visoko školstvo došao je pred kratko vrijeme poslije odlaska Murgića. Murgić se istakao kao ustaški propagator i pisac članaka u “Hrvatskom narodu”, “Novoj Hrvatskoj” i “Spremnosti”, nastojeći pomiriti nauk Ante Radića i ustaštvo, te dokazati da je poglavnik nasljednik politike Braće Radića. On je došao u sukob sa velikim brojem profesora na sveučilištu zbog smjenjivanja koja su u njegovo vrijeme vršena, te je zbog nepopularnosti i nekih ličnih incidenata smjenjen i namjšten u muzeju u Zagrebu. Njegov nasljednik prof. Tijan, mlad čovjek, klerofašistički orjentiran, piše članke uglavnom literarne sadržine u “Spremnosti”. Suradjivao je u Hrvatskoj enciklopediji i u “Hrvatskom narodu”.
3./ Prof. Djuro Subotić – pročelnik za srednje školstvo. Ranije je bio upravitelj gimnazije u Srijemu, a doveo ga je Makanec kao svog čovjeka. na mjesto prof. Vukelića Milana /?/, koji je bio prije njega, koji je surov, bezobrazan i antisocijalan čovjek i zbog svog ponašanja bio nemoguć na tom položaju.
4./ Prof. Jozo Pavelić20 – pročelnik za opći odjel. Brat poglavnikov, nježna i plašljiva pojava, bio ranije pisar, a na to je mjesto postavljen samo zato da mu se dade neki položaj, jer ovaj odjel nema naročito odgovoran i veliki posao, te vodi samo računa o činovništvu u zgradi Ministarstva prosvjete. Kad poglavnik hoće da kaže za nekoga da je ni za što, kaže “taj je kao moj brat Jozo”.
5./ Mate Orešković – pročelnik odjela za pučku nastavu. On je jedini od svih pročelnika na ovom položaju od prvog dana NDH. Po zanimanju je učitelj, ali je za vrijeme Jugoslavije bio radi svog ustaškog rada otpušten iz službe i proveo je nekoliko godina kao činovnik kod šumske industrije. S osobljem u ministarstvu, koje je u njegovom odjelu, vrlo je prijazan i dopušta im slobodu rada. Učitelji ga prilično vole, jer nastoji svakom ugoditi u pitanju mjesta, ako može. Ne boji se da ću mu se što predbaciti, jer kao starom ustaši njemu se vjeruje. Desna mu ruka u pučkoškolskim poslovima je njegov zamjenik i tajnik – učitelj Luka Milinković. Milinković je takodjer Ličanin. Kako je Milinković bio za vrijeme Jugoslavije neprestano u službi, i pozna dosta učitelja, to se Orešković u svemu s njim savjetuje. i obično je onako kako njih dva zaključe.
6./ Prof. Hühn – pročelnika za njemačko školstvo uopće ne poznam. Ovaj odjel radi u posebnoj zgradi, ima svoj posebni budget i nema nikakvog doticaja s nama, jedino kad se radilo kada o podjeli školskog područja škola i namještaja u mjestima gdje su izmješana hrvatska i njemačka djeca. Kod toga bi obično bili samo pročelnici.
7./ Odjel za narodno prosvjećivanje nije imao u zadnje doba pročelnika, a ranije je bio Mihovil Katanec. Za njega znam da je rodom iz Bačke i bio je aktivan za vrijeme Banovine Hrvatske kao HSSovac. Skupljao je etnografsko blago bačkih Hrvata. Dužnost pročelnika vrši Čedomil Jo, profesor. O ovom odjelu, kao i ljudima ne znam mnogo, jer rade u posebnoj zgradi u Donjem gradu, dok smo mi u gornjem gradu. Uz ostale poslove, ovaj odjel izdaje časopis “Prosvjetni život”, u kojem se nalazi bibliografija svega što je kroz mjesec dana štampano…”
Preskačem izvješća o nadstojnicima i izvjestiteljima, uglavnom ne naročito atraktivne osobe, ali bitno je zanimanje partizanskih obavještajaca za HSS – ovce.
“izgleda da je rad HSS-ovaca u Ministarstvu prosvjete bio organiziran, no sama organizacija nije mi poznata, niti mi je poznato odakle su im dolazile direktive, ali mi se čini, da su dolazile izvana. Što se Rudice (Rudolf , 1887. – 1951., pritvoren od komunista 1949.,bio u logoru i sudjelovao u radovima na tzv. Omladinskom jezeru. Jako se borio za iskorjenjivanje nepismenosti među pukom) Hercega tiče, njegov je ugled postao minimalan, može se reći, da danas nitko ne drži do njega i do njegovih riječi. Koliko znam, od svih HSS ovaca najživlji i najaktivniji bio je Dr. Pernar (čovjek velike snage i male promišljenosti, poslužio Srbima kao povod za zločin nad HSS – ovcima u Skupštini 20. lipnja 1928. kada je smrtno ranjen Stjepan Radić) , koga sam više puta sreo na ulici u pratnji dva mladića iz njegove tjelesne straže.
Čuo sam da se govori po Zagrebu, da se kod Košutića često održavaju sastanci vidjenijih HSS ovaca, koje ustaše toleriraju, jer se govorilo, da će HSS ovci svaki čas ući u vladu i na tim sastancima se tražilo soluciju u ustaško-HSS ovskim odnosima. Imao sam priliku svega u dva navrata čitati HSS ovačke letke i to koncem 1943. i početkom 1944. godine. Letci su bili nejasnog sadržaja, vidjelo se da HSS nema još jasne orjentacije, pozivalo se u njima na Mačeka kao autoritet u zemlji, citiralo pojedine vanjske listove, koji su pisali o Mačeku i hvalilo Dr. Krnjevića kao predstavnika Hrvatske u inozemstvu. Takodjer sam čitao jedan broj “Pravice” i jedan broj “Doma”, HSS-ovačkih listova, koji izlaze ilegalno umnoženi na šapirografu. U listovima se spominje Jugoslavija, zatim Hrvatska država u slobodnoj Jugoslaviji i o HSS kao jedinoj koja može dovesti do sreće i blagostanja i reda u Hrvatskoj. Spominje se Saveznike, no izbjegava pisanje o Rusiji. Jedan od ovih letaka našao sam na stolu u Učiteljskom domu ispod spisa, a drugi mi je dao svećenik [dr. Ante Krešo] Zorić u društvu svećenika [Grge] Roglića i [dr. Ive] Guberine.
Mnogi govore u Zagrebu, da HSS ima čvrste veze sa Kaptolom, koji ga financijski potpomaže i daje zaštitu nekim ljudima, HSS ovački orijentiranim. Koliko sam čuo i letci koje HSS izdaje, štampaju se Kaptol: na Kaptolu na šapirografu „Katoličke akcije“. U vezi s jednim letkom, koji je objavljen, ustaše su pozvali na odgovornost neke ličnosti sa Kaptola, jer je ustanovljeno, da je letak umnožen na šapirografu svećenika [dr. Pavla] Jesiha, koji je vodio «Katoličku akciju». Svećenstvo nema jedinstvenog stava, ali koliko je meni poznato u vrhovima, t.j. u samom Kaptolu nisu za ustaše. Mnogo se po Zagrebu govori, da je Kaptol anglofilski raspoložen, da pomaže i suradjuje sa HSS ovcima. Sam Stjepinec [!] u nekoliko navrata eksponirao se protiv ustaša, te znam da je povodom njegove propovijedi poslije pokorničke procesije za mir, u kojoj je Dr. Stjepinec indirektno osudio ustaška nasilja, bilo polemike u javnosti u štampi o tome, te da mu je Dr. Julije Makanec oštro odgovorio.
Kasnije su se izmirili. Govori se da Kaptol teži stvaranju katoličkih podunavskih država /Savezne države/ i da u tom smislu preko Rima /Vatikana/ Dr. Stjepinec i njegov krug održavaju vezu i vode razgovore s Englezima. Znam da je veći broj svećenika izbjeglica ustaški raspoloženih vrlo nezadovoljno [nezadovoljan] na Kaptol, jer ih zapostavlja, a sva bolja mjesta daje Slovencima, koji su jugoslavenski, a neki i partizanski orjentirani. Pod vodstvom Kaptola organizacija Križara kao i druge ustanove katoličke akcije koliko mi je poznato u opozicionom su stavu prema ustaškom pokretu. Poslije odlaska dr. Ive Protulipca koji je prvo vodio „Hrvatski junak“, križarska organizacija je znatno oslabila. Anglofili: Filip Lukas, predsjednik Matice Hrvatske, koliko sam čuo spada u predstavnike uglednije anglofilske struje u Zagrebu. U ovaj krug spada i profesor Vinko Krišković (stručnjak za ustavno pravo, nastojao poboljšati položaj Srba u NDH), poznati šekspirolog, koji često putuje iz Zagreba u Švicarsku. U ovo društvo spadaju po mom mišljenju Ivan Meštrović, dr. Marko Tarle, inž. [dr. Mirko] Lamer.
„Puč“
Koliko sam ja čuo u pripremi puča učestvovali su Babić, Stepinac, Lorković, Vokić i krugovi vodstva HSS. Veli se da su spomenuti tražili preko Vatikana od Engleza da ih saveznici priznaju kao ratujuću silu pod uslovom da stupe u oružanu borbu protiv Nijemaca na strani saveznika. Hrvatska je po njihovom mišljenju trebala ostati samostalnom državom, makar u smanjenom obliku /bez Bosne i Hercegovine/ demokratski uredjena, dok bi se o granicama poveli pregovori sa Srbima. Pošto saveznici nisu na ovo pristali, jer pored narodno-oslobodilačkog pokreta ne bi bilo zgodno da priznaju još jedan pokret u našoj zemlji, namjere pučista bile su onemogućene i kolovodje pohapšene. O svemu ovome obavješten sam slučajno na putu.”
Prenesimo i dio Cvitanovih ocjena o književnicima i novinarima.
MIROSLAV KRLEŽA živi u Zagrebu povučeno i ne vidja se vani. Za NDH ništa nije štampao, niti mu se djela nalaze u knjižarskim izlozima.
MILE BUDAK izdao velik broj knjiga i najavio još nekoliko. Sadržaj je uglavnom iz ličkog života, pa se u nekim djelima ponavlja. Najjači je u “Ognjištu”.
LJUBO VIZNER [WIESNER] naš poznati artista, matoševac, vrlo malo piše. Urednik je revije Zagreb-Berlin, koja povremeno izlazi i propagira tako zvanu “Novu Evropu”. Tamo se gotovo u svakom broju nalazi njegovo “pismo iz Berlina”.
ZLATKO MILKOVIĆ I VINKO NIKOLIĆ su ustaški dužnostnici i osrednji književnici. Izdali su svaki po nekoliko knjiga. Kao nacionalističko ustaško štivo smatra se Milkovićeva “Tamnica”, dosta slab roman o tamnovanju Hrvata nacionalista za vrijeme Jugoslavije, i Nikolićeva knjiga “Nacionalno u književnosti”. Tu su skupljeni svi njegovi članci što je po časopisima pisao o tom problemu.
MILAN BEGOVIĆ stari maestro je tip kozmopolitskog književnika, koji takve probleme rješava u svojim dramama i romanima, kao što je nekada isto radio u lirici. Njegove drame se mnogo daju vani. Za politiku se, mislim, ne interesira.
TIN UJEVIĆ je osebujna pojava u našoj književnosti koji je najbolje uhvatio naš tvrdi i opori jezik i postao majstor rime i izraza. Javlja se po nekad svojim zagonetnim pjesmama. i esejima. U mladosti bohem sada se smirio kao činovnik. Politikom se, veli, ne bavi.
GUSTAV KRKLEC iz Beograda za NDH prešao u Zemun, gdje je postao urednik lista “Graničar”. U Zagrebu mu je ove godine izašla knjiga soneta /33/ “Darovi za Bezimenu”, artistički savršena a kritičari vele i “književno vrlo uspjela”. Krklec je stari majstor stiha.
DOBRIŠA CESARIĆ, FRANO ALFIREVIĆ, NIKOLA ŠOP, DRAGUTIN TADIJANOVIĆ I OLINKO DELORKO važe kao odlični pjesnici. I to Cesarić kao pjesnik filosof koji je povučen u sebe, Alfirević pjesnik mora i Primorja, Šop čisti lirik s kršćanskim nazorom kao dvojnik francuskog pjesnika Francisa Jamesa, Tadijanović pjesnik zemlje /za NDH vrlo malo piše/ Delorko njeguje klasičnu formu po ugledu na romanske književnike… Za njihovu političku orjentiranost ne znam. Jedino znam da su svi u državnoj službi. Delorko je na ministarstvu vanjskih poslova i skupa s dr. Brankom Livadićem urednik «Hrvatske Revije». Cesarić i Tadijanović važe više kao liberalci od ostale trojice.
VLADIMIR KOVAČIĆ, MARIJAN MATIJAŠEVIĆ I VLADISLAV KUŠAN pjesnici su i pisci s drugih područja, Tko [Tako] je Kovačević [Kovačić] kazališni kritičar «Nove Hrvatske». Matijašević koji je bio kulturni ataše u Slovačkoj dobio je za dramu ovogodišnju Demetrovu nagradu, dok je Kušan dobar likovni kritičar i esejista. O tom je štampao jednu knjigu. On takodjer živi samo za svoju umjetnost. Sva trojica važe kao dobri Hrvati. Da li je koji od njih upisan u ustaški pokret nije mi poznato.
IVAN LENDIĆ[,] Jeronim Korner[,] BRANKO KLARIĆ I SIDA KOŠUTIĆ važe kao katolički književnici. Ivo Lendić koji je dugo vremena bio kod veleposlanstva u Rimu u zadnje doba ništa ne štampa, dok je iz Rima povremeno slao po koji prilog za kulturnu rubriku u Hrvatskom narodu. Ostala trojica dosta rade. Naročito se cijene djela Side Košutić. U ovu grupu spadaju i književnici oko “Društva Sv. Jeronima”, koje štampa knjige za puk, pod uredništvom JOSIPA ANDRIĆA književnika i dobrog poznavaoca slovačkog kulturnog života. Tu možemo ubrojiti i dva pisca kritičara LJUBU MARAKOVIĆA I PETRA GRGECA. Prvi je poznati kritičar koji prati svu evropsku štampu i književnost sa svog katoličkog smjera a drugog smatraju najboljim poznavateljem narodne pjesme i o čemu je u zadnje doba napisao tri knjige. Njihovo političko gledanje ravna se prema ostalim katoličkim krugovima, naročito kaptolu.
ANTE NIZITEO I VINKO KOS su pjesnici svog smjera. Prvi južnjak mediteranac, a takva mu je i poezija, drugi mekani Medjumurac, koji u poeziju svoju unosi mnogo snova i svježih slika. Niziteo je do kapitulacije Italije bio u Rimu /kao i Lendić/ dok je Kos dugo vremena bio zapovjednik „ustaške uzdanice“ ustaške organizacije za djecu osnovnih škola, i urednik istoimenog lista. U zadnje doba vodi “dječji grad” njegova tvorevina za djecu i mnogo piše o Medjumurju. Kos je ustaša dok za Nizitea ne znam.
VJEKOSLAV MAJER, STEPKO TRONTL I ANTE DEAN pisci su iz zagrebačkog života u zadnje doba ne baš osobito plodni. Majer je od njih najjači ne piše više svoje humorističke stvari, koje su se rado čitale. Rekli su mi da vodi dobru trgovinu. Za njega ne znam kako politički osjeća, dok Trontl i Dean su skloni ustašama.
ZVONIMIR REMETA, MARA ŠVEL I MILA MIHOLJEVIĆ pišu samo prazne stvari /romane i novele/. Remeta je oživio J. JAREB, Svjedočanstvo Gabrijela Cvitana iz 1944. god. God. 35., br. 3., 973.-994. (2003) 991 psihološki roman na svoj osebujan način. To je mlad pisac i za oba svoja romana dobio je nagrade. Izašao je iz katoličkih redova, ali ide svojim putem. Švelova opisuje slavonske prilike površno, dok Miholjevićeva je dobar pisac realista, koja izvrsno zapaža sve pojave i mnogo obećava.
SLAVKO KOLAR jedan od prvaka hrvatske proze, za NDH koliko znam nije ništa pisao već su mu stara djela ponovno štampali, čujem da je prešao na oslobodjeni teritorij.
LJUBO BABIĆ je ne samo vrstan slikar već i vrlo dobar pisac eseja o slikarstvu. Štampao je nekoliko knjiga. Smatraju ga liberalcem.
DR. ANTE BARAC, ALBERT HALER I STANKO GAŠPAROVIĆ su kritičari više liberalnog smjera. Barac i Haler su sveučilišni profesori. Prvi se bavi više historijskom kritikom, a drugi estetskim problemima po ugledu [na] Talijana Crocea. Gašparović je mlad čovjek koji mnogo piše, ali se njegovi zaključci ne cijene previše. Njemu je sličan TON SMERDEL koji registrira svaku knjigu, s tom razlikom, da pisce kršćanskog karaktera povoljnije ocjenjuje. Politički sva četvorica važe kao ispravni Hrvati, premda je Barac bio neko vrijeme u logoru, u početku NDH. NOVINARI: Novinara mnogo manje poznam nego književnika, jer književnost više pratim. Drugo što novinari pišu pod šifrom ili uopće ne potpisuju članaka. Vodeća su u Zagrebu tri lista dnevnici “Hrvatski narod” i “Nova Hrvatska” i tjednik “Spremnost”. Nedjeljom mjesto dnevnika izlaze u malom formatu “nedjeljnje vijesti” s nadnevkom od ponedjeljka. Još izlazi šaljivi tjednik “Šilo”, dnevnik “Gospodarstvo” koji obradjuje gospodarska pitanja i “Hrvatski radnik”. Ravnatelj “Hrvatskog naroda” je MARKO ČOVIĆ, ustaša, koji više puta piše i uvodne članke. U nedjeljnjim brojevima uvodne članke piše IVO BOGDAN, šef Pavelićeve “promičbe”, za koga vele da je sposoban novinar. Još piše političke članke MATIJA KOVAČIĆ, koji je bio šef “promičbe” prije Bogdana. Ravnatelj “Nove Hrvatske” je VILIM PEROŠ, ustaša. I on piše uvodne članke u svom listu, samo se njegovi članci ne cijene mnogo. U Novoj Hrvatskoj piše političke članke i neki “Šaravanja”. /Dr. Božo Šarkanj/ Do pisanja N. H. politički se ne drži mnogo. To je više list za gradske i pokrajinske vijesti. I nju čitaju najviše neustaše i protivnici ustaša. Smatra se nekako kao nastavak “Novosti” nekadanjih. Hrvatski narod je više politički ustaški list. Tjednik “SPREMNOST” što uredjuje TIJAS MORTIDŽIJA [MORTIGJIJA] poznati ustaša, mnogo se čita jer donosi revijalno gradivo i nastoji sa svog stanovišta dati odgovor na sva pitanja.
U Spremnosti osim Tijasa Mortidjije često piše političke članke MILIVOJ MAGDIĆ, SAVO ŠTEDIMLIJA i ANTE CILIGA. Magdić polemizira sa marksizmom, Štedimlija /Crnogorac/ neke vrste je stručnjak za balkanska pitanja, osobito četnička, dok Ciliga piše o Rusiji gdje je boravio 10 godina. /Štampao je mislim neku brošuru “10 godina u Rusiji”/. U “Spremnosti” kao i u drugim novinama javlja se niz književnika i publicista, ne samo iz Zagreba već niz pokrajinskih pisaca. Nova Hrvatska donosi često u pomanjkanju gradiva i političke radio vijesti i prikaze famoznog DANIJELA CRLJENA ustaškog “promičbenjaka” /jer je Bogdan državni/ do kojih malo tko drži i kod ustaša samih, “NEDJELJNE VIJESTI” uredjuje IVO MRAKOVČIĆ koji pod svojim imenom vrlo malo piše. A same novine donose samo službene vijesti i bilo kakove članke, samo da se ispuni prostor. “Šilo” uredjuje i izdaje poznati humorist JOŽČENKO /Josip Blažina/ po zvanju pop. On nastoji na svoj način humorom poslužiti naziranju NDH. I drugi satirik Humorist “SATIRICUS” /MILIVOJ KERNMAČKOVIĆ[/] izdaje povremeno u svojoj režiji “Satiricus” u malim sveskama, gdje donaša svoje i strane humoristične crtice. “Hrvatski radnik” bavi se radničkim pitanjima u NDH. Tu političke članke piše više puta povjerenik Radničke komore – Vjekoslav Blaškov, poznati ustaša. “Gospodarstvo” se bavi samo gospodarskim problemima kod nas, u Evropi i u svijetu. Politički pregled prenaša samo kratko iz drugih novina. U zadnje doba dosta se čita u Zagrebu. Još izlazi “Šport” ili športske novine, koje ja malo čitam, jer se športom ne bavim. Ovo bi bilo uglavnom sve što znam o tome.”
Život Gabrijela Cvitana ugasio se kraj Bleiburga u svibnju 1945. godine.
