LJUDSKA BIĆA U PROSTORU I VREMENU – Iako od mnogih progonjen i zabranjivan, Thompsonu ne mogu ništa, jer ga čuva Kristov križ i lik svetog Benedikta

Bog nas nikada ne će iznevjeriti!

Na jednoj strani Zemljine polutke je noć – na drugoj dan. Na sjevernoj Zemljinoj polutki je ljeto – na južnoj zima. Negdje padaju preobilne kiše, negdje vladaju katastrofalne suše. Sve se kreće i okreće, nema ujednačenosti, mirovanja, vlada živa dinamika. Zemlja se ne može izolirati, nije samodostatna, vremenske prilike i neprilike proistječu iz niza okolnosti izvan Zemlje koje uvjetuju život na Zemlji. Ne treba ponavljati da je Zemlja živa i hiperaktivna, preobražava se kroz mnoge evolucijske cikluse od svoga nastanka do današnjega dana. Čovjek je posve neovlašteno sam sebi dao za pravo da čini Zemlji što god hoće. Nametne joj se za nemilosrdnog gospodara koji prisvaja što mu ne pripada. Umjesto da bude zahvalan, brine o svom staništu, većina nemaju osjećaj zahvalnosti. Ljudi su od pradavnih vremena iz krajnje nužde naučili iskorištavati zemljine resurse. Ne možemo reći ni da su u ta prapovijesna vremena bili odgovorni, znalo se dogoditi da unište cijele šume sijekući drveće za ogrjev, prekomjernim lovom istrijebe životinje koje su im bile hrana – krzno, koža, kosti, služili u razne svrhe. Ne trebamo idealizirati prošlost što mnogi čine, ona je čak u mnogim dijelovima ljudskog života bila puno gora od današnjice. Uzrok je tomu uvijek čovjek.

Velike ljudske potrebe

Ljudi su različiti ne samo po rasi, nego i po karakteru. Po jezicima kojima govore, što je dokaz da je svaka rasa specifična, svaki narod ima izraženu svoju posebnost. Nauče se tuđi jezici pa je komunikacija moguća, jedino kad se ljudi smiju, svi to razumiju, ili kad plaču svi to razumiju, ne treba za to prevoditelj. Neki su vrlo razumni, brižni, uočavaju posljedice ljudske nebrige, nemara i neodgovornosti, teže miru i sveopćem dobru. Drugi su krajnja suprotnost, nisu nimalo plemeniti ni moralni, nemaju uopće emocija ni sućuti, sve bi željeli prisvojiti, opljačkati. Kolike imaju apetite, da se sva svjetska mora sa svim što je u njima uliju u njihovu provaljenu utrobu ne bi se nasitili. Nije uvijek neimaština i potreba da se čovjek prehrani uzimala od Zemljina obilja. Ti opasni svežderi, su zapravo opasnost za Zemlju i čovječanstvo. Zaustavljaju, opstruiraju i ubijaju one koji Zemlju cijene i poštuju, želu je sačuvati od uništenja, preobražavali bi je da bude ljepša, pitomija, svim bićima mjesto za prikladan život. Osjećaju ispravnu dužnost i obvezu da Zemlju ne opustošimo, ostavimo s ljubavlju budućim naraštajima. Ali kad se u ljude uvuče vražja pohlepa i opsjedne ih, kao što se u mnoge uvukla, upitno je kakav će ovaj planet izgledati za koje desetljeće.

Traženje dragocjenosti

Goleme bušotine u ledu, gdje se traga za dragocjenim metalima i dijamantima, koje se dobrim dijelom nastoje skriti od očiju javnosti, nisu samo – kako tvrde, znanstveni projekti, to je opasno narušavanje Zemljine statike. Kao i golemi podzemni rovovi, i do tisuću metara duboki gdje se u tajnim laboratorijima vrže istraživanja i eksperimentira tko zna kakvim sve opasnim stvarima. Zemlja ima svoj živčani, krvni i kapilarni sustav. Tko zna što se dogodi kad joj se dirne u nešto što mi ne zamjećujemo, što zanemarujemo. Jedna majušna kapilara u našem mozgu kad pukne, može uzrokovati smrtne posljedice, a u što mi nismo dirnuli ovaj planet? Kakvom okrutnošću i nasiljem devastirali. Čudim se kako to ljudima ne dolazi do svijesti, koliko je Zemljin organizam osjetljiv. Ima svoje procese kojima se čisti, liječi, iscjeljuje, nismo mi ljudi Zemljini liječnici niti možemo biti, ali joj ne dopuštamo da to sama učini. Ona je po mnogočemu, osobito po inteligenciji daleko iznad nas. Pa sad sakatit je, rovati gdje komu puhne, u nju trpati sav naš smrad, goleme količine otrovnih kemijskih tvari, i nerazgradivog otpada, trebalo bi i tim porobljivačima i pljačkašima biti upozorenje da su pretjerali. Ali kao što rekoh jednom, nismo se mi mučili da bi ovu Zemlju stvorili ni oblikovali. Trebalo je milijarde godina, ustvari i puno više ako se krene od one prve stanice i iskre od koje je počelo stvaranje tvarnog svijeta da Zemlja bude ovo što je sada. Pa sad rušite i uništavajte je ljudi, zagađujte i ubrzajte njenu propast, nismo je mi osmislili, oblikovali, izgradili, ni učinili ovakvom.

Stalna nadmetanja

Koliki su vladari harali i pustošili, namicali sebi blaga, nadmetali se tko ima više bogatstva, tko će više naroda i plemena pokoriti, imati više robova, više žena i tisuće priležnica, veću i moćniju vojsku. I što su oni ostavili Zemlji? Suze, patnju, za njima se do dana današnjega vuče krvavi trag. Sve su uzimali svijetu silom, a ništa nisu davali. Ta svi znamo do kada je trajalo ropstvo, kakve su, blago rečeno, strahote podnosili robovi, koliko su bili okrutni trgovci robljem i oni koji su robove kupovali. Tako je i danas, ljudski gen nije mutirao na bolje u smislu oplemenjivanja ljudskog bića. Sve što se nekoć činilo, čini se i danas ali na malo perfidniji način. I danas postoje oni koji ne štite ni planet Zemlju ni njene stanovnike. Svi ratovi, osim obrambenih, su bezdušno otimanje i nametanje nekih suludih ideja, koje nemaju nikakva uporišta ni u Božjoj ni u ljudskoj logici. Svaki lider trebao bi biti toliko mudar da pronikne u srž problema u svijetu, i očuva svoj narod i njegove posebnosti, svoju kulturu, te nastoji unijeti koliko – toliko reda. Ali sve klizi nizbrdo, kao da je na ledenoj nizbrdici, više je nemoguće zaustaviti to strmoglavo obrušavanje u ponor, spasiti ljudski rod. Ona pogubna klica zla u nama se duboko ukorijenila, urasla u samu srčiku našega bića i nezaustavljivo vuče uništenju.

Suvremene izopačenosti

Komu još možemo vjerovati, koga smatrati vjerodostojnim, tko nam može biti stožina oko koje ćemo se zavrtjeti? Jesu li to likovi glumaca, glamuroznih „zvijezda“, bogataša, nekakvi celebrity koji žele privući pažnju cijeloga svijeta? Što sve ne čine da bi se našli na naslovnicama, uvijek im malo pozornosti, skretanja pažnje na sebe. A što imaju da bi nam zaokupili pažnju? Rijetki među njima su talentirani, vrijedni pažnje, iza njih je uglavnom industrija koja ih plasira da bi zgrtali novac, i što je još opasnije da ih nametnu svijetu kako bi se ljudi vladali poput njih, bili površni, neodgovorni, nemoralni, pod utjecajem droge, alkohola, ogrezli u kriminalu. Ima po svijetu više filmskih festivala nego u godini dana, i tamo hrle novinari u gomilama. To su udarne – top vijesti, to hrani glad onih nemaju vlastiti stav, vlastiti put, onih koji žive kao muha bez glave. Kakva je čija haljina, tko je bolje nabildao tijelo botoksom? I one ružne napumpane usne koje su postale svjetski modni hit. Čak i djevojčice koje nisu punoljetne, idu na popunjavanje usnica. Tako imamo mase mladih koji oponašaju te skorojeviće, svijetom lutaju kao izgubljene ovce, prepušteni onima koji im oduzimaju pravo da sazriju i postanu odgovorni.

Obezglavljeni mladi

Dakle, imamo mladu populaciju posve obezglavljenu. Pričaju mi ljudi koji dolaze sa sjevera Europe, i oni iz Australije, i oni iz Kanade, što je tek tamo, kakav užas, – kažu više te zemlje nisu za život. Nekad se tamo išlo da se zaradi, sad je tamo ostati normalan, posebno odgojiti dijete, nemoguća misija. Danas imamo hrane u izobilju, ali ona je opasna za hranjenje, ona je puna pesticida koji utječu na ljudsko zdravlje, na plodnost, posebno na formiranje fetusa u majčinoj utrobi. Djeca se u velikom postotku rađaju s nekim poremećajem. Primjerice, – autizam. Broj autistične djece u naglom je porastu u svijetu kao i u Hrvatskoj. Znanost kaže da imaju prevelik broj neurona u amigdali (žlijezda smještena u vrhu sljepoočnog režnja), što utječe na biološki razvojni proces koji utječe na mnoge dijelove mozga, što dovodi do disfunkcionalnog ponašanja. Autistična djeca imaju ograničene obrasce ponašanja, slabu ili nikakvu socijalnu interakciju s okolinom. Zašto se to događa kod tolikog broja djece? Mnogi znanstvenici tvrde da su dijelom tomu kriva neka cjepiva koja se djeci ubrizgavaju. Što je sve u cjepivima, ne znamo, ne otkriva se kao da je pod strogim zavjetom šutnje. Neki tvrde da zagađenost zraka i vode, te hrana koju unosimo u organizam, neizbježno utječu na razvoj ploda u majčinoj utrobi.

Poremećaji

Svi danas imamo poremećaj u hranjenju, čak i u vladanju, u međusobnoj komunikaciji. Nemamo kanone vladanja, običnu pristojnost, obzir, što je nužno, da bi u ovom svijetu vladao neki red. Tu je i doslovno bombardiranje onim što nam se prenosi putem tiskovina i preko tv- ekrana. Kad gledate na ekranu razaranja, ljude koji su izgubili obitelji, obezglavljene, u očaju i nepojmljivoj patnji, možete li sjediti za stolom i u miru jesti, birati što ćete skuhati dok oni umiru gladni, i njihova djeca – živi kosturi, s onim beskrajno tužnim, beznadnim očima, podnose patnju koju ne možemo ni zamisliti. Imamo li pravo prosvjedovati i tužiti TV kuće, koje stalno prikazuju filmove pune strave, užasa, nemorala? Imamo li pravo tražiti da u trgovine i na tržnice ne dospijeva hrana koja je puna otrova? Da se i mesnicama ne prodaje meso životinja hranjenih hormonima, gdje kokoš u tri tjedna naraste do težine otprilike dva kilograma? Imamo li pravo tražiti da se lijekovi ne stavljaju u upotrebu ako nisu testirani barem pet godina i ne smiju sadržavati otrovne supstancije. Kod nekih lijekova u uputstvu piše – opasni za srce –  narušavaju funkciju bubrega – mogu dovesti do kolapsa nekih vitalnih organa… Svi bi nam se smijali da se pobunimo, jer tko bi nas uvažavao?  Kaže se, ono smo, što jedemo. Nekad se jelo malo, oskudno, ali hrana je bila zdrava, i pored nedovoljne uhranjenosti, rijedak je bio slučaj da se rodi dijete s deformacijama. Ako bi baš majka rađala svake godine, što je bio čest slučaj i još uz to dojila, rodilo bi se slabašno  djetešce, neki ne bi preživjeli zbog slabosti, ali bili su bez deformacija.

Život bez rada

Možemo li reći da je moguća nekakva osviještenost, da će se dogoditi promjene koje su nužne, svijet preusmjeriti svoju golemu energiju na dobrobit svih živih bića i planete Zemlje? Mogu li se izbjeći zavjere protiv čovječanstva, koje su već odavna uglavljene na papiru da se smanji ljudska populacija? Mogu li se probuditi savjesti građana svijeta? Možemo li se svi skupa pročistiti, preispitati? Ako nastavimo ovim putem, ako nas ova struja bude nosila, nasukat ćemo se na grebene vlastitih pogrješaka. Mirimo li se s tim da nestaje ljudskosti u svijetu? Je li nam svejedno ako poslije nas ne će ni Sunce sjati? Kakva bešćutnost, kakva sramota? Svaki nam je napor postao težak. Mnogi bi da nam pečene guske padaju ravno na tanjur, i to odkoštane i izrezane na zalogaje. Toliko smo postali sitničavi i obijesni da bi se i tada bunili kako nisu po našem ukusu, nedostaje im neki sastojak. Mahom smo se polakomili za životom bez velika naprezanja i velike odgovornosti. Ja to ne razumijem, očito me pregazilo vrijeme. Očito čovjek ne može bez svoje izražene sebičnosti, ne može obuzdati svoju nezajažljivu potrebu za novcem, užicima. Hedonizam je prešao u zonu totalne razmaženosti i opsjednutosti ugađanja svakom hiru, svakoj ludosti.

Kriminal raznih vrsta

Baš sam budalasta, ne povodim se za većinom, a to nije dobro, jer tko strši na odstrelu je, ali volim disciplinu, volim u svemu red, nastojala sam i nastojim uvijek svoje nagone i želje držati na uzdi. Imati nadzor nad sobom. Valjda bi svi trebali biti odgovorni za svoja djela, posebno za nedjela,  ili sam posve u krivu? Nekome dođe nagon da ubije, – i učini to. Da siluje, i učini to. Da razbija i opustošuje tuđu i državnu imovinu, učini to. Da prisili mladiće ići u osvajački rat, i učini to. U Rusiji je na moskovskom aerodromu turist iz Bjelorusije pod utjecajem narkotika i alkohola zgrabio dijete, dok je trudna majka krenula malo sa strane po dječja kolica, i zamlatio dijete o pod. Dijete je u dubokoj komi. Došlo mu da to učini. U Francuskoj je otac išao na posao i poveo dijete u vrtić. Zaboravio na dijete koje je ostalo u automobilu, dehidriralo i umrlo od vrućine. Nije se sjetio djeteta dok ga žena nije nazvala i pitala zašto dijete nije u vrtiću? U Njemačkoj je uhićen 16-godišnjak koji je na smrt pretukao majku i njenu kćer od godinu i sedam mjeseci. U zaseoku Seoci u zaleđu Omiša, 22-godišnjak je brutalno ubio očuha. Psihijatrica ga proglasila neubrojivim, što znači da mu se ne može suditi. Talijan pedofil, minijaturnim kamerama skrivenim u nekoliko kemijskih olovki, snimao djecu na plažama. To nisu izdvojeni, rijetki slučajevi, zlodjela su posvuda, sve su sablažnjivija, imaju bezbroj ružnih lica i naličja.

Požuda

Kad je u pitanju pedofilija, među svim gnusobama koje činimo, to je nešto što je okaljalo cijelo čovječanstvo. Pedofilija je poznato od davnina, međutim mnoga zlodjela i ljudske nastranosti su se zataškavali. Najniže ljudske strasti zadovoljavale su se na najbizarnije, najbesramnije i najsablažnjivije načine. Nismo mi neokaljani biser, ima čovjek porive i nagone koji se teško stavljaju pod kontrolu, ma sve baciti u oskvrnuti, čak i dječicu okaljati i uništiti psihički, fizički, moralno i duhovno, unakaziti ih za cijeli život, nanijeti im nemjerljivu bol? Je li to ljudski čin ili sotonski? Dječja pornografija postala je među najunosnijim biznisom. U nekim zemljama nije zabranjena. Najnoviji sporazum koji promiče UN o dječjoj pornografiji, korak je prema legalizaciji nekih oblika pedofilije. Što rade pravobranitelji za djecu? Nije li im zadaća brinuti o sigurnosti djece i njihovim pravima, pratiti što se događa među tom nezrelom populacijom, zahtijevati da se donosu takvi zakoni koji će bezrezervno štititi djecu? Ma o čemu ja pričam? Tko su ti pravobranitelji i pravobraniteljice, tko ih instalira? Kako djecu pripremiti što im se može dogoditi, kako ih upozoriti, čuvati? Nemoguće kod sve ove tehnologije i tolikih predatora. A tek trgovanje djecom, nelegalna posvajanja. Prodaja dječjih organa? O tomu drugom zgodom da slova ne proplaču krvavim suzama.

I vlast i slast!

Ovo što se događa po svijetu u pojedinim zemljama ni šakali, ni odvratne hijene ne bi činili, takve pokolje i mrcvarenje žrtava. Da barem ljudi umiru dostojanstveno, ali danas je i to povlastica. Vlast! Vlast! Vlast – slast. Slavni ruski pjesnik, dramatičar i prozaist, Aleksandar Sergejevič Puškin (1799. – 1837.), napisao je: „Kud god bacim pogled – svuda bičevi i lanci, provedba zlokobnik zakona, nemoćne suze ropstva; svuda je nepravedna vlast.“ Ispravno je Puškin zaključio. Zar nije tako? U prilog tomu možemo iznijeti bezbroj primjera, no hoće li ljudi uspjeti shvatiti u kakvoj smo opasnosti? Ovo što se događa u našem bliskom susjedstvu, u Srbiji, na što podsjeća? U nas bi rekli: „Ne veseli se tuđemu jadu. Danas u susjedovoj kući, sutra u tvojoj.“ Točno tako, narodu u Srbiji odavno je preko grla svih nevolja. Imali su na početku studentskih prosvjeda tek male, obične ljudske zahtjeve da se razriješi tko je odgovoran za pad nadstrešnice na kolodvoru u Novom Sadu. Naravno odgovor nisu dobili. Ustrajali su na prosvjedima da bi se u međuvremenu puno toga otkrilo, vlast pokazala svu svoju brutalnost kako bi obuzdala prosvjede. Upotrijebila pendreke, sve varke i prijetnje, ali kad ti je ugrožen opstanak, jurišaš na onoga tko ti otima ogrtač i kruh sa stola. Prosvjednici koji su u pravu, nazvani su razbojnicima, a vlast nastavlja progoniti narod. Kriminal je doslovno sve uništio osim kriminalaca, narod se našao u glibu, ne može više disati. Korupcija i kriminal stjerali su građane u slijepu ulicu. I oni više nisu samo prosvjednici, sad su zaista gnjevni. Ulaze u sukobe s policijom. Mnogi su policajci ozlijeđeni, mnogi prosvjednici ranjeni, strpani u zatvore. Zemlja je brod koji tone, ali vlastodršci ne mare. Pa da će pola naroda pregaziti, svoj položaj ne kane izgubiti. I to je otprilike pokazatelj kako funkcionira vlast u većini država.

Koncert spasa!

Koncert Marka Perkovića Thompsona, veliki je događaj za Hrvatsku. Pokazat će kako diše hrvatski narod. Što se tiče osiguranja, mora se priznati kad su u pitanju događanja koja uključuju veliki broj ljudi, gdje treba sve držati pod kontrolom, mi smo bez pramca. Pa u našoj državici svi znamo sve o svima, svatko svakoga špijunira, država ima izvještaj o svakom pojedincu. Neka, nemam ja ništa protiv toga. Naši su ljudi dovitljivi, kad hoće nešto odraditi valjano, nitko nije tako djelotvoran kao naša čovjek. Sve skuži i prokuži, brzo reagira i ukloni problem, u ovom slučaju nepoćudne izgrednike. Osim toga, Marko nosi medaljon na kojem je Kristov križ i lik svetog Benedikta. Nikad to ne skida, i baš je uočljivo da te nadnaravne sile koje ga štite, iako je progonjen i zabranjeni mu nastupi u njegovoj Domovini koju je branio kao dragovoljac, njegovi mrzitelji nisu pobijedili svojim nasrtajima na njega. Ovo je pomalo nalik na krunidbu hrvatskih kraljeva, iako ne u istoj maniri, ali po važnosti ništa manje. Vrlo, vrlo veliko, uzvišeno, rijetko kad negdje viđeno. Ni na ustoličenje papa, nije se slijevalo toliko mnoštvo. Bože, kojega Marko toliko štuje, budi uz njega i sve one koji budu nazočili 5. srpnja 2025. tom koncertu na Hipodromu u Zagrebu. Draga Gospo, Anđeli Čuvari, duše naših mučenika, budete u pomoći svojim molitvama pred licem Božjim, jer ovo je nenadani preporod Hrvatske. Posebna milost, energija koja će otjerati zloduhe koji nas opkoliše, koji nam škode, posebno našoj djeci, preliti se i na zemlje u našem okruženju. Ovo je izvan svih državnih planiranja i protokola, događaj koji se može slobodno nazvati izvanrednim čudom.

Bog nas nikada ne će iznevjeriti!

Zasad nemam nade u čovječanstvo, možda ovaj koncert to promijeni. Eto, neka mi netko pokaže gdje ima dobra, i kako možemo napredovati uz ovakve strahote? Neka mi netko dokaže da smo mi ljudska populacija odgovorni, civilizirani, obdareni vrlinama koje nas čine Božjom djecom? Ne niječem da ima puno dobrih, čestitih i vrijednih ljudi, ali ne mogu oni poništiti ničija zlodjela ni odnijeti prevagu. I naravno, komu se jedino  mogu utjecati? Bogu. Kažu mnogi da Bog odavno ne čuje, da je izgubio sluh. „Ako djeca ne plaču, mater ih se ne spominje“. Rijetko će majka uzeti dijete ako ne čuje da plače. Kad zaplače, onda hita, uzima ga u naručje, presvuče ga ako je pelenica prljava, opere ga, nahrani, pjevuši mu. Mislim da moramo biti glasniji, plakati i zvati Boga Oca u pomoć. Mi se utječemo nekim institucijama, lažnoj pravdi, kojekomu. Treba onoga koji nas je stvorio glasno zvati. Iz dubine srca, iz dubine duše. Ne prestajati plakati dok nas ne čuje. Mora nas čuti. Zvala sam ga ja glasno kad mi je vatra gorjela pod tabanima, kad me tuđa zloba ranjavala i vrijeđala, kad su mi kosti pucale od rada i umora. Nije mi se uvijek odazivao, ali na neki tajnovit, vrlo diskretan način, uvijek je reagirao. Ne voli Bog pokazivati svoju moć, javno se iskazivati, on to sve čini na daleko diskretniji, profinjeniji i ljepši način nego mi. Zvati ga i zvati, ne dati mu mira, i ne će nas odgurnuti, ne će nas iznevjeriti.

Danica Bartulović