Hrvatski Fokus
Bosna i Hercegovina

Bošnjačka kontinuirana agresija na hrvatska znakovlja i hrvatski identitet

Umjesto križeva nad njihovim vječnim počivalištima počinju se uzdizati minareti

 

Iako još uvijek samo na mrvice izlazi istina stradanja hrvatskog naroda u beha zajednici od strane muslimanske armije i njenih pripadnika mudžahedina i vehabija u vjerskom beha ratu, ona će morati biti osvijetljena u cijelosti, jer previše je bilo strašnih zločina da bi mogli biti trajno neotkriveni. Bez cjelovitosti istine stradanja Hrvata u muslimanskoj agresiji svaki razgovor o federalnom zajedništvu, koji je preduvjet izgradnje neke održive i koliko toliko funkcionalne beha zajednice, osuđen je u početku na neuspjeh.

Stradanje hrvatskog naroda u muslimanskoj agresiji, nakon muslimansko-srpskih tajnih pregovora diobe BiH  je tim veće i tragičnije zbog činjenice da su Hrvati, sve do tog podmuklo izdajničkog muslimanskog sastanka u Beogradu, bili, sa svoje strane, uvjereni saveznici Muslimana, i politički i vojni, potvrđeni i izlaskom na referendum, na kojem je upravo hrvatski glas bio odlučujući za međunarodno priznanje BiH. Koliko su bili vjerni i odani saveznici, ali i politički naivci koji su i po drugi put u svojoj stradalničkoj prošlosti postali žrtve islama, vidljivo je u činjenici da ni u kom momentu nisu sumnjali u muslimanske namjere sve dok nisu bili napadnuti, i u stotinama tisuća prognanih i tisućama stradalih. Dimenzije i brutalnosti stradanja Hrvata tijekom muslimanske agresije osvajanja teritorija, kada su im

udarili nož u leđa nakon što ih se stotine tisuća smjestilo u Lašvanskoj dolini tijekom bježanja ispred Srba, i time promijenili nacionalnu strukturu naroda tih prostora, svjesni su, samo ne žele javno priznati, i Bošnjaci zbog čega i kriju masovne grobnice hrvatskih žrtava. U strahu da se ta strašna istina, koja je razlog i neodrživosti beha federacije Hrvata i Muslimana a zatim Bošnjaka, ne otkrije nad kostima masakriranih Hrvata počinju graditi džamije. Umjesto križeva nad njihovim vječnim počivalištima počinju se uzdizati minareti. Muslimansko-bošnjački zločin nad katolicima ravan je turskom iz vremena Osmanlijske okupacije i prisilne islamizacije.

To je još jedno bošnjačko samopriznanje da su, kako su sami sebe identificirali, potomci Osmanlija, da im je “Turska mati tako je bilo i tako će ostati”. U federalnom (ne)zajedništvu ožujskih dana, 19. 2021. godine, nakon 27 godina muslimansko-bošnjačkog zločinačkog skrivanja mjesta ubijenih i bačenih Hrvata, u Bugojnu su sahranjena trojica pripadnika 104. brigade Hrvatskog Vijeća Obrane, čija tijela su, sa još jednom žrtvom pokopanom istog dana u Mostaru, pronađena na Rostovu. Trebalo je 27 godina proći da bi se pronašlo samo četiri hrvatske žrtve velikog, u dimenzijama genocida, muslimanskog zločina nad 35 bugojanskih Hrvata, čije masovne grobnice i dalje skrivaju.

Skrivanje masovnih grobnica muslimanski je zločin ravan onom kada su ih mučki i na isilovski način poubijali. Zločin je tim veći što ubojica tolikog broja ljudi, i progonitelj oko 15 tisuća bugojanskih Hrvata, Mlaćo, danas slobodno i prkosno,  preživjelim članovima masakriranih Hrvata, kao počasni građanin tog etnički čistog muslimanskog grada i učitelj budućih bošnjačkih ubojica, šeta tim gradom i po, za Hrvate nepoznatim a za tog zlikovca i bošnjačko čelništvo, Izetbegović-Komšić-Džaferović, poznatim mu grobnicama. No i dalje muslimanskim ubojicama i su-ubojicama smetaju i ti pokopani bugojanski Hrvati, ne zbog toga da se stide za tako strašne zločine, već činjenica da su im kosti pronađene u bosansko hercegovačkim bespućima. Smeta zlikovcima dostojanstven način sahrane pod zastavom Hrvatske Republike Herceg Bosna.

Agresorski udarili po Hrvatskoj Republici Herceg Bosni, kako svi istočni okupatori udaraju po hrvatskom narodu i njegovim znakovljima. I u bošnjačkim reakcijama mržnje prema svemu hrvatskom a koje je dio njegova nacionalnog i obrambenog identiteta, kojeg zasigurno čine i Hrvatska Republika Herceg Bosna i Hrvatsko Vijeće Obrane, ništa novo.

Kontinuitet napada se nastavlja, što je za hrvatski narod znak opravdanog postojanja, i ponovnog uspostavljanja,  tih dviju, republičko vojni, komponenti iz perioda vjerskog beha rata. Uvijek kada muslimansko-bošnjački ratnici agresorsko okupatorskih težnji i ciljeva, hrvatsku obranu, i znakovlje pod kojima se branili, nazivaju uvrjedljivim, i pogrdnim imenima, to je znak hrvatske organizacijske i vojne snage toga vremena.

Bošnjački govor danas da su hrvatske žrtve muslimanske agresije “u Bugojnu ukopani pod zastavama zločinačke paratvorevine Herceg Bosne”, znači isto i kazati da su svi muslimanski zlikovci i ubojice ukopani pod zelenom zastavom zločinačke armije BiH. Zastava Hrvatske Republike Herceg Bosna onoliko je zločinačka koliko je zločinačka zastava tadašnje BiH, pod kojom su ratovali mudžahedini i vehabije. Zastava Hrvatske Republike Herceg Bosna bila je, i jest, obrambenog karaktera, dok je ona bosansko hercegovačka iz vremena vjerskog beha sukoba bila agresorsko okupatorska. Reći da je zastava pod kojom se pokopali hrvatski branitelji, stradalnici i mučenici muslimanskih zločina da je “zločinačka” nije samo govor da su i žrtve zločinci, već ponovno bošnjačko ubijanje ubijenih i preživjelih Hrvata. 

Iz tih i takvih bošnjačkih govora o hrvatskim žrtvama isčitava se, skrivana, činjenica da vjerski rat u beha zajednici traje i danas, i da Bošnjaci takvom medijskom agresijom nastavljaju sa etničkim čišćenjima. Nije samo Bugojno ratni, pa dijelom i poratni, muslimanski i bošnjački konclogor za hrvatski narod. Bila je to i cijela Lašvanska dolina, zajedno sa konclogorom u Gluhoj Bukovici, prostori koji i danas kriju masovne grobnice u Maljinama.

Nije teško zamisliti koliko bi još veće stradanje Hrvata bilo da nisu imali svoju Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu sa svojom zastavom, i da nije bilo Hrvatskog Vijeća Obrane. Zasigurno sudbina hrvatskog naroda u cijeloj beha zajednici bila bi kao ona bugojanskih, maljinskih Hrvata, ili onih iz sela Miletići i zločinački ubijene osmero hrvatske djece u Vitezu. 

Pozivati se na „pravdu“ koja izlazi iz Haaškog sudišta, koje još nije osudilo, gotovo, niti jednog poznatog muslimanskog zločinca, Mlaćo, Dudaković, Delić, Halilović, Mahmuljin, Izetbegović stariji, Genjac, i, i, i, uistinu je uvrijeda pravde. Teško je naći na kraju Dvadesetog stoljeća tako jednu nepravednu međunarodnu instituciju kao što je Haški tribunal nepravedan u suđenju zaraćenih strana u vjerskom beha ratu. Svojom nepravdom, kojom nagrađuje muslimanske poznate i nepoznate ratne zločince Haaški sud je unio mržnju među beha narode daleko veću negoli sâm rat. Koliko je velika ta mržnja proizvedena u Haaškom sudištu vidljivo je i u nestajanju beha zajednice, upravo  u toj mržnji koja joj ne da krene naprijed. Nepravda iz Haaga oružje je u rukama Bošnjaka kojim nastoje u potpunosti ovladati, porobiti, i obespraviti Hrvate, i dovesti ih u razinu  naroda desetog reda. Zahvaljujući haaškoj nepravdi zbog toga i pljuju po svemu hrvatskom, pa i po zastavi HRHB koja je starija od sadašnje zastave beha zajednice.

Nepravdu Haaškog suda vidio je cijeli svijet kada je prisilila generala Hrvatskog Vijeća Obrane na suicid. Nezabilježen primjer u povijesti čovječanstva da sud omogući suicid okrivljeniku. Eto, i takav sud je vodilja Bošnjacima u politici prema Hrvatima, čije grobnice skrivaju i po čijoj zastavi pljuju. Po „pravdi“ Haaškog suda na kostima hrvatskih žrtava razasutih diljem prostora kroz koje je prošla zločinačka muslimanska armija, Bošnjaci pokušavaju graditi “građansku” beha zajednicu. “Građanska” znači doslovno muslimanska, ne ni bošnjačka, ne ni bosanska, već baš muslimanska Bosna i Hercegovina. Kada u ratu nisu uspjeli sa mudžahedinima i vehabijama sa tako strašnim zločinima utemeljiti muslimansku Bosnu i Hercegovinu sada pokušavaju sa Haaškim sudom i “građanima” graditi tu istu Bosnu i Hercegovinu. A to nije ništa drugo nego dekroatiziranje i dekatoliciziranje, zapravo, islamiziranje Hrvata katolika.

Zločin kojim su se Turci koristili u vrijeme danka u krvi u porobljenoj Bosni i Hercegovini. I stoga što je bošnjačka kontinuirana agresija na hrvatska znakovlja, hrvatski identitet, u Bosni i Hercegovini, na njihovu zastavu, na njihovu Herceg Bosnu, na njihovo Hrvatsko Vijeće Obrane, na njihove heroje branitelje, brutalnija, drskija, uvrijedljivija, prema tim svetinjama raste sve veća ljubav hrvatskog natoda. Samo one mu jamče opstanak na svom tisućljetnom, autohtonom ognjištu.

Vinko Đotlo

Povezani članci

HIIK – Područje stalne napetosti

HF

Kršćanofobija – krvava ideologija islamista

HF

Današnji Bošnjaci i njihova nemjerljiva uloga u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj

hrvatski-fokus

Od džume do islamske države

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...