Postoje generacije koje ne znaju ništa drugo osim centralizirane kontrole Europe
Dr. Richard Hoe Lawrence Day (New York, 28. III. 1905. – Westbrook, Connecticut, 15. VI. 1989.) rodio se 28. ožujka 1905. u New Yorku u Sjedinjenim Državama Amerike kada je njegov otac William Scofield Day imao 41, a majka Emily Hoe Lawrence 37 godina. Živio je na Summitu, Union, New Jersey, Sjedinjene Države oko 10 godina i The Bronx, New York City, New York, Sjedinjene Države 1940. Umro je 15. lipnja 1989. u Westbrooku, Middlesex, Connecticut, Sjedinjene Države, u dobi od 84 godine, i pokopan je u Bronxu, Bronx, New York, Sjedinjene Države.
“Sve ima dvije svrhe. Jedna je tobožnja svrha koja će je učiniti prihvatljivom za ljude; i drugo, stvarna je svrha koja će unaprijediti ciljeve uspostavljanja novog sustava i njegovog postojanja.” Tijekom posljednjih nekoliko desetljeća dogodilo se mnogo promjena na globalnoj i lokalnoj razini koje bi, na prvi pogled, mogle izgledati kao da imaju neke koristi. Međutim, kako vrijeme prolazi, postaje sve očitije da promjena ima puno dublje implikacije ili dovodi do drugih značajnih promjena, koje u to vrijeme nisu bile očite.
Primjer je Europska unija. Između 1952. i 1973. Europsku ekonomsku zajednicu (kako je postala poznata, a naziva se i “zajedničko tržište”) sastojale su se od zemalja “Unutarnje šestorke”, Belgije, Francuske, Zapadne Njemačke, Italije, Luksemburga i Nizozemske. ‘Unutarnja šestorka’ stvorila je savez s imenom ‘Europska zajednica za ugljen i čelik’ (EZUČ) čiji je cilj bio objediniti resurse čelika i ugljena u zemlji kako bi ‘Unutarnja šestorka’ mogla učinkovitije konkurirati na svjetskom tržištu. . U prvih pet godina EZUČ-a bilo je različitih pokušaja proširenja i centraliziranja nadzora država članica (prvenstveno u područjima politike i vojske), oko kojih države članice nisu mogle postići dogovor. To je dovelo do Rimskog sporazuma 1957. godine.
Potpisan je Ugovor iz Rima 25. ožujka 1957. godine od strane „Inner šestorke” koja je dovela do osnivanja Europske ekonomske zajednice (EEZ) 1. siječnja 1958. Cilj Ugovora je bio stvoriti zajedničko tržište u kojem države članice slobodno mogao trguju robom i uslugama i tamo gdje su se glavni grad i radnici mogli slobodno kretati. Također je predložio smanjenje carine između država i uspostavio Europsku komisiju. Ostali prijedlozi bili su stvaranje zajedničke politike prometa i poljoprivrede te uspostava Europskog socijalnog fonda. Poticanje stvaranja europske države bilo je u tijeku, a kroz razne ugovore i sporazume moć i resursi postali su centraliziraniji.
Godine 1973. tri druge države trebale su postati članice EEZ-a. To su bile Danska (uključujući Grenland), Irska i Velika Britanija. Iako se Norveška prijavila za pridruživanje EEZ-u, plan je napušten nakon referenduma na kojem je 53,5 % stanovništva glasalo protiv pridruživanja. Grenland je kasnije napustio EEZ 1985. U Irskoj je referendum održan 1972. godine pokazao da 83 % ljudi podržava Irsku da se pridruži EEZ-u.
U Ujedinjenom Kraljevstvu nije bilo referenduma kad se zemlja pridružila EEZ-u 1973. Referendumi su se usprotivili u prošlosti i smatralo se da krše pravo vlade na promjenu i ukidanje zakona. Međutim, vlada je 1975. godine uvela Referendumski zakon koji je britanskom narodu omogućio odluku hoće li Ujedinjeno Kraljevstvo ostati dio EEZ-a. Pitanje je bilo “Mislite li da bi Ujedinjeno Kraljevstvo trebalo ostati dio Europske zajednice (zajedničko tržište)?”
Od početka je naglasak bio na trgovini i slobodnom kretanju, te kako će to poboljšati globalno poslovanje i trgovinu, u vrijeme kada se prerađivačka industrija Ujedinjenog Kraljevstva suočavala s ozbiljnim poteškoćama natječući se na međunarodnom tržištu, i u vrijeme kada je svijet imao vidio recesiju na kraju procvata nakon Drugog svjetskog rata. Postojala je kampanja „Da“ i „Ne“.
Kampanju ‘Da’ dobro su financirale i podržale velike poslovne organizacije i neki sindikati, kao i veći dio tiska (koji su bili saveznici mnogih koji su bili uključeni u tabor ‘Da’), dok se kampanja ‘Ne’ borila kako bi dobili financiranje i izloženost. Pobornici ‘Da’ koristili su svaki alat kojim su raspolagali kako bi bombardirali javnost porukom da je pristupanje EEZ-u dobro za gospodarstvo – dobro za radna mjesta. U vrijeme referenduma vrlo je malo šire javnosti bilo svjesno implikacija koje bi ostanak u EEZ-u imao na Ujedinjeno Kraljevstvo. Malo je tko znao da bi EEZ imao centraliziranu vlast nad zakonima i vladom u Velikoj Britaniji. Naglasak je bio na trgovini i ekonomiji, što se činilo pozitivnim potezom u vrijeme kada je bila velika nezaposlenost, a ljudi su nedavno imali nestašice električne energije, nametnuli trodnevne radne tjedne (kao izvanredno stanje), bila je dvoznamenkasta inflacija , štrajkovi rudara, naftna ‘kriza’ i državni dug rastao je brzinom koja nije viđena prije. Rezultat je bio taj da je 67,2 % britanskog stanovništva glasalo za ostanak u EEZ-u.
Povijest je dokazala da članstvo u EEZ-u znači mnogo više od ekonomske suradnje. 1975. godine, kada se održao referendum, Britanci nisu ni slutili da će uzastopne vlade uvesti Ujedinjeno Kraljevstvo sve dublje i dublje u centraliziranu kontrolnu mrežu EEZ-a. Malo bi tko pomislio da će postojati jedinstvena europska valuta (Euro) koja je bila planirana još 1969. Iako se Velika Britanija nije pridružila Euru, to još uvijek utječe na britansko gospodarstvo.
Javnost bi imala malo pojma o tome kako bi centralizacija europskog pravnog sustava utjecala na to kako se donose i provode zakoni u Velikoj Britaniji, ili o ograničenjima koja se postavljaju u trgovinu kroz razne sporazume i ugovore koje su slijedeće vlade u Velikoj Britaniji počinile Ujedinjeno Kraljevstvo na malo ili nimalo poziva na javno mišljenje.
Ono što je započelo kao Europska ekonomska zajednica, sada se pretvorilo u Europsku uniju – posve drugačiju zvijer od one koju su predviđali glasači 1975. godine. Europska unija vrlo je dobar primjer kako se ideja javnosti prezentira na način koji izgleda rješava ili olakšava probleme tijekom vremena kada su ljudi iskusili poteškoće ili nesuglasice. Pravi razlog i ciljevi maskirani su kontrolom, isticanjem prednosti koje ljudi žele čuti u to vrijeme i manipulacijom medijima.
Postoje generacije koje ne znaju ništa drugo osim centralizirane kontrole Europe. Te su generacije postale i postaju donositelji odluka, radnici, majke i očevi, koji nikada nisu znali kako je to što je zemlja uistinu neovisna. Pravi razlog Europske zajednice je stvoriti zonu u kojoj je kontrola centralizirana. Kontrola zakona, vlade, financija, trgovine, obrane itd. Zona je stvorena tako da se ljudi naviknu na ideju da se nacionalni identiteti razvodnjuju i naviknu da ih kontrolira centralizirana sila. Zapravo je Europska unija model za ono što dolazi.
Sljedeći je primjer predložena ekonomska i monetarna unija Kanade, Sjedinjenih Država i Meksika. Pojavljuje se sličan obrazac kako se to prezentira široj javnosti. U vrijeme ekonomske krize, u prijedlozima se tvrdi da nude rješenje zabrinutosti građana, rješenje suradnje sa susjednim zemljama u zajedničkom nastojanju da se ponovno stabilizira gospodarstvo, stvore nova radna mjesta i postane konkurentna na međunarodnom tržištu, i tako dalje. Dio prijedloga je uvođenje zajedničke valute – koja se naziva Amero – kako bi trgovina između država članica bila lakša i korisnija. Isti obrazac kao i uspostava Europske unije, vjerojatno s istim motivima povećane centralizacije nadzora.
Vjerojatno ćemo otkriti da ove ‘zone’ i valute ne smiju trajati. Oni su alat kojim se oni koji imaju dugoročne planove navikavaju na ideju centralizirane kontrole. Na kraju će doći do situacije da zone i zajedničke valute dokazano ne rade, a ponudit će se još jedno rješenje – svjetska centralizacija resursa. Korak po korak do globalizacije.
U Europi se već sadi sjeme javnosti u svijesti da unija ne djeluje onako kako bi trebala. Sjeme će se njegovati do trenutka kada je poraslo, a kao rješenje mogu se ponuditi i drugi resursi. Taktika globalista ponovila se mnogo puta, a stvaranje Europske unije je (možda) klasičan primjer. Prvo, postoji problem koji obično stvaraju globalisti (poput recesije i previranja stvorenih početkom 70-ih), a zatim se nudi rješenje koje čini da problem olakšava ili rješava (pridruživanje Europskoj ekonomskoj zajednici radi poboljšanja gospodarstva) , zatim slijedi provedba rješenja u svrhu postizanja globalističkih ciljeva (postupno uvođenje dodatne kontrole članova i javnosti). Ovu taktiku ćemo vidjeti iznova i iznova.
Da vas podsjetim na riječi dr. Dana „Sve ima dvije svrhe. Jedna je tobožnja svrha koja će je učiniti prihvatljivom za ljude; i drugo, stvarna je svrha koja će unaprijediti ciljeve uspostavljanja novog sustava i njegovog postojanja. “
