Hrvatski Fokus
Aktualno

Božo Dugeč – pedeset godina kasnije

Pozdrav na osnivačkoj skupštini Ogranka Matice hrvatske u Virovitici trajno obilježio brojne živote

 

Nije profesor Božo Dugeč (Sedramić kod Drniša, 5. siječnja 1932. – Stuttgart, 17. ožujka 1990.) ni slutio da će stari povijesni grad Virovitica s wasserburgom grofova Pejačevića biti razdjelnica njegova života. Među brojnim gostima i uzvanicima na osnivačkoj skupštini Ogranka Matice hrvatske u Virovitici 9. svibnja 1971. zapažen je njegov pozdrav kako tonom i sadržajem slušateljima nenaviklim  na slobodu i hrabrost. Evo, što je prema tajno snimljeno magnetofonskom zapisu, rekao:

»Drage Hrvatice i Hrvati! (pljesak)

Želio bih s nekoliko riječi, dostojnih ovako odabranog skupa, izraziti svoje zadovoljstvo i pozdraviti vas u ime članova Matice hrvatske iz Donjeg Miholjca i u svoje lično ime, ali će biti bolje da vidite kako to nastojim kazati, nego da slušate kako to nepovezano i nevješto činim. Uostalom, hrvatski narod nekako s pravom zazire i od govornika i od skupova, jer su rijetki bili sastanci na kojima im retori, odnosno govornici, nisu tumačili stare i pokušali nametnuti nove obveze, ako im se već nisu otvoreno nudili za vođe. A hrvatski narod je i bez toga imao dovoljno neprilika u svojoj povijesti, jer su Hrvati uvijek branili tuđe krune i tuđe granice, a za sebe sačuvali jaram – ropski, prigrljavali iz tuđine svakog prognanika da bi skoro postali prognanicima iz vlastite zemlje. Nudili velikodušno svoj kruh svakome, a danas ga opet mnogi Hrvati nađu, odnosno traže u tuđini. (pljesak)

I danas ukoliko golišavi Hrvat jaukne od radosti ili zapjeva u očaju u polupustoj domovini, razni rodoljubi i pravi panduri budno paze da to grcanje ne bi dobilo možda neki nacionalni prizvuk. (pljesak)

Kažu da svakomu narodu pripada osim domovine i vlastiti dio neba i njegov Bog. Ako je to zaista tako, onda o goli hrvatski Bože, ne daj ni u paklu hlada u sjeni hrvatske zastave – onima nedostojnima iz naših redova koji interese svoga naroda izdadoše za unosne položaje, ili za volju lagodnog života, (pljesak) – kao što ni mi ne ćemo dati mira onima koji nam u ime jugoslavenstva pokušavaju zatrti i oduzeti i najosnovnija ljudska prava, a u ime bratstva pokušavaju postati gospodari u našoj vlastitoj kući, a u ime neke Jugoslavije traže od Hrvata da se odreknu i posljednjeg obilježja nacionalnog, tj. narodnih običaja, jezika materinskog i svih svojih svetih simbola. (pljesak) Hrvati nikada nisu bili bolesni šovinisti. Nikada nisu bili ni egoisti. Naša povijest to najbolje pokazuje. Neka se i danas u našoj domovini kao i uvijek, svi okupljaju i neka žive slobodno, mirno s nama, ali neka ne zaborave da su naši stari ovo priskrbili za svoje unuke i da su samo Hrvati u Hrvatskoj i mačem stekli pravo da tu i ostanu, a da su svi drugi došli ili političkim smicalicama ili našom dobrotom. (pljesak)

Ne bi trebalo ni mene ovdje ni ostale govornike shvatiti kao neke političare koji žele Maticu hrvatsku zloupotrijebiti ili formirati neku nacionalističku ili šovinističku organizaciju, jer ni Matica hrvatska ni oni koji često misle i rade ne traži ništa drugo nego onoliko prava i poštovanja za hrvatski narod, koliko ga taj isti narod u svojoj zemlji i svagdje u zemlji i svijetu daje i ukazuje drugim narodnostima i narodima. I ništa više, ali ni  manje. (pljesak)

Jer gledajući svoja pogažena prava, hrvatskom narodu i ne preostaje drugo nego da se okupi – oko svoje Matice kao jedinog kulturno-prosvjetnog i znanstvenog društva koje je vjekovima bilo i radilo u interesu hrvatskog naroda i stajalo na braniku hrvatskih narodnih interesa. I vama prisutnima ne ostaje drugo, jer jedino ujedinjeni i povezani možete se nadati boljoj sutrašnjici, a ona će vam pokazati put u bolju budućnost i na tom putu neka vas prate uspjesi sreća i najbolje želje članstva Matice hrvatske Donjeg Miholjca! (pljesak)«

Ni hrvatsko ni proljeće

Je li, dragi Božo mogao znati misli „organizatora“? Nije, jer nismo ni mi domaći  Dudeki kojima su razvijene trobojke i hrvatski grbovi napunili grudi a suze u očima promijenile dioptriju. Zaboravili smo narav totalitarizma. Jer među tri stotine u kazalištu i među onima za koje nije bilo mjesta, bilo je dosta onih koji su prošli kroz rešeto organizatora nisu bili samo članovi i simpatizeri. Iz naknadnih Izvještaja vidljivo je da je Služba imala sve konce u rukama.

»U članstvu MH nalaze se: 4 člana općinske konferencije SK, 4 člana OK SK (općinski komitet), 8 članova komisija OK SK, 12 odbornika SO (skupštine općine), 1 poslanik Savezni, 1 zastupnik Sabora, 24 člana skupštinskih tijela SO, 13 radnika organa općinske uprave, 2 radnika SJS (služba javne sigurnosti), 8 sudaca i radnika suda, 12 funkcionera društveno-političkih organizacija i 3 katolička svećenika.«

Ukupno bez tri katolička svećenika rad i članstvo MH u Virovitici bio je pod organiziranom prismotrom 89 drugova! Ovdje nisu uračunati stalni doušnici i birtaški provokatori.

Snimljena je svaka izgovorena riječ pa i govor generala Ivana Šibla, rođenog Virovitičana koji je obnašao visoke vojne i političke dužnosti a u vrijeme posjeta rodnom gradu bio je predsjednik Glavni odbora SUBNOR-a Hrvatske. Zbog riječi izrečenih u Viroviticu podnio je ostavku na sve dužnosti koje je obnašao što nije bilo dovoljno. Godine 1972. isključen je iz Saveza komunista i umirovljen u pedeset petoj godini. I zato radost Bože Dugeča nije bila duga vijeka. Čemu se je mogao nadati nacionalno poneseni Božo Dugeč? Jednoj trudnoći neželjena djeteta. I kada se dijete trebalo osoviti na noge, kada je trebalo progovoriti  iz života je abortirano, dobilo je druge roditelje.

Virovitička je grana Matice hrvatske usahla. Zar je vjerovao da će pozdrav  dragi Hrvati i Hrvatice proći nekažnjeno? Uostalom kao i danas Hrvatice i Hrvati su samo kokoši. Ili možda da strijela „onda, o goli hrvatski bože ne daj ni u paklu hlada u sjeni hrvatske zastave – onima nedostojnima iz naših redova koji interese svoga naroda izdadoše za unosne položaje“ ne će biti vraćena?

Kada je saznao da mu prijeti uhićenje, pobjegao je u Zapadnu Njemačku.

Božo će Dugeč zbog izgovorene riječi umrijeti u tuđini. Nama, njegovim istomišljenicima i kolegama po profesiji, službenicima, Sulimančevim sudrugovima i TVIN-ovim i drugim radnicima, koje nije štitila crvena knjižica, nametnut je osjećaj krivice: Kuš! glava dolje, ruke na leđa!

Upriličeni domjenak u Hotelu Šulentić više je nalikovao karminama nego slavlju. Kružoci i grupiranja. Iako je prošlo pedeset godina pamtim da nije bilo pjesme i sâm prijedlog dočekan je na nož, a o zajedničkom  fotografiranju da se i ne govori.

Sapient sat!

Ne sjećam se je li se vraćao ili je odlazio u Zagreb poznati intelektualac bačkih korijena, prof. dr. sc. Ante Sekulić, pronašao nas je Milanovcu i srdačno ozarena srca pozdravio. Kao profesor virovitičke gimnazije osjećao se kao kolega, među svojima. I on je svoju odanost jednoj nadi platio dvogodišnjom robijom. Kao i članovi-radnici koji su se u radnim kolektivima posipati pepelom i nestajati s odgovornih mjesta i novootvorena knjižara nakon Karađorđeva je zatvorena. Da slučajno ne podsjeća. Petnaest godina kasnije tiskan je pod pokroviteljstvom i suradnjom JAZU-a voluminozni Virovitički zbornik u povodu 750. godišnjice spomena i 40. godišnjice oslobođenja Virovitice. Neki kažu da je začet sedamdeset prve. Lako je saznati istinu zapisanu u imenima, ali i u sadržaju.

Josip Erpačić

Povezani članci

Neprimjereni sadržaji u lektiri (2)

HF

NOVA KNJIGA – Mediji i medijske manipulacije

HF

Novinari na Banovini

HF

Nogometačke aktualije u Vinkovcima

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...