Nedopustivo je djelovanjem Vojislava Šešelja 29 godina kasnije od progona Hrvata iz istočnoga Srijema
Demokratski savez Hrvata u Vojvodini u svojemu djelovanju uporno ustrajava gajiti živo sjećanje na tragična događanja u Vojvodini s konca 20. stoljeća. Riječ je o organiziranom progonu vojvođanskih Hrvata iz njihova zavičaja – jednom od najtragičnijih razdoblja u novijoj povijesti Vojvodine, napose kada je riječ o stradanju Hrvata u Srijemu te jugozapadnoj i zapadnoj Bačkoj. Bilo je to ne samo vrijeme straha, nego i etnički motiviranog nasilja i ubojstava koje se organizirano provodilo spram lojalnih građana hrvatske nacionalnosti i to samo zato što su Hrvati. Tih se tragičnih događaja prisjećamo početkom svakog svibnja budući da je 6. svibnja u Hrtkovcima 1992. godine održan miting na kojemu je sudjelovao Vojislav Šešelj i pročitao imena sedamnaestero Hrvata kojima je javno poručeno da se sele. Istina, protjerivanje
srijemskih Hrvata započelo bez ikakvih povoda prije točno 30 godina – polovinom 1991. etničkim nasiljem u Novom Slankamenu, ali je događaj u Hrtkovcima u javnosti prepoznat kao najeklatantniji i najočigledniji primjer.
Podsjetit ćemo javnost i ovoga puta da su Hrvati 1990-ih protjerivani i iz drugih srijemskih mjesta: Golubinaca, Sota, Morovića, Erdevika, Kukujevaca, Gibarca, Šida, Vašice, Rume, Iriga, Beške, Maradika, Inđije, Zemuna, Novih Banovaca, Surčina, Srijemske Kamenice, Beočina, Čerevića, Petrovaradina, Srijemskih Karlovaca, Srijemske Mitrovice, Nikinaca, Platičeva, Martinaca, te iz Bačke iz Bača, Plavne, Sonte, Stanišića… Nevladine udruge govore o tomu kako je u Vojvodini 1990-ih ubijeno 25 osoba te da ju je moralo napustiti između 35 i 40 tisuća Hrvata. Od izbjeglih se do danas gotovo nitko nije vratio u rodni kraj. Zadaća je svih političkih i društveno relevantnih hrvatskih institucija i organizacija koje djeluju u Vojvodini i Republici Srbiji otrgnuti zaboravu strahote koje su 1990-ih godina vojvođanski Hrvati preživjeli. Jer, zajednica koja ne pamti i ne memorira vlastito stradanje, koja primjereno ne njeguje sjećanje na vlastite žrtve, jest zajednica koja nema budućnost. Tim prije nam to mora biti zadaća, jer u politikama suočavanja s prošlošću u Srbiji još uvijek izostaje tematiziranje i sukladno rješavanje pitanja protjerivanja Hrvata iz Vojvodine – pravosudna tijela nisu pokretala sudske postupke za učinjene zločine, ne postoji niti jedno javno obilježje, a nema ni prigodnog memoriranja. Ovi se zločini različitim strategijama nijekanja prešućuju, na što ne pristajemo.
Također, opet ćemo istaknuti da je za zločine nad Hrvatima u Vojvodini (Srijem, Bačka i Banat) pravomoćno osuđen, pred Mehanizmom za Međunarodne kaznene sudove u Den Haagu, Vojislav Šešelj. Isti onaj koji je nakon toga, mimo svih demokratskih načela i standarda međunarodnoga prava, nastavio svoje političko djelovanje, koje je dijelom usmjereno ne samo na nijekanje činjenica zbog kojih je osuđen – zločina nad Hrvatima u istočnom Srijemu, nego i na aktivno djelovanje u mjestu u kojemu su se zločini i događali, kao što su Hrtkovci, gdje njegova stranka ima prostor u kojima se odvijaju aktivnosti nijekanja zločina – što držimo za njihovu banalizaciju. Tako što smatramo i nedopustivim djelovanjem za svaku demokratski legitimiranu državu, koje bi onda i mjerodavna tijela Republike Srbije morala zabraniti. To, kao pripadnici ranjene zajednice, s razlogom očekujemo, jer se isto može tumačiti i kao ruganje nevinim žrtvama i kao nespremnost srbijanskih vlasti da se primijene neke od temeljnih preporuka Europske unije kada je riječ o politikama suočavanju s prošlošću. Nadamo se kako nedjelovanje glede toga ne znači i odobravanje.
