Hrvatski Fokus
Znanost

Znanost preuzima ‘funkciju’ teoloških bića pozicionirajući se na vrh piramide

Povijesno mišljenje ima genezu metafizike, ali i neponovljivost, nenadmašnost i izvornost događaja kao susreta metafizike i neposrednosti

 

Znanost polazi u istraživanje, tj. podudaranje zadanih ciljeva i težnji istraživanja uvijek od utvrđenih, danih i definiranih predmeta. Dakle, polazeći od već zadanih predmeta mora induktivnom metodom i analizom doći do rezultata kojima će se potvrditi ili ne namjera i svrha istraživanja. I ukoliko je usvojena od većine konzumenata svrha je opravdana meritumu na bazi kvantuma.

U ovom kontekstu znanost počiva na automatizmu i usvojenom putu znanja, a znanje jest ta generalizacija i prihvat rezultata većine, u ambiciji da svi prihvate provedene zaključke. Neupitnost znanosti dovodi je u položaj subjekta, moć je. Neupitna, neprestano računa (a računanje je uvijek raspolaganje i manipulacija drugim) sa njom tu i sada i njenom potrebom za planom, a time i kontrole svijeta unutar svoga obrasca. Znanost uvjetovana predmetom sebe ispunjava i jedino putem predmeta, jer je u sebi neupitna, a izvjesna i evidentna, ispražnjena, pusta, nepokretna. Jasno da teži neprestano novim predmetima, novim sadržajima za nadmašivanje ispraznosti i jalovosti. Ta nužnost za novim a masovnim njen princip dovodi do golog mehanizma, beskonačnog ponavljanja, do vječnog vraćanja jednakog kako je to Friedrich Nietzsche odredio. Ali i ta kategorija eterniteta karakteristična svim teologijama, ali i generaliziranja, jer je Bog vječan nasuprot konačnog i prolaznog svijeta iz same sebe otvara put za introspekciju.

Znanost iznikla iz filozofije apsoluta (jer to Hegelovo početno ništa, neodređeno i bezodnosno je reduciralo „čistinu“ bitka), a konstituirajući se na svojoj evidenciji negira sve što nije predručno, korisno i preparirano za promjenu, ali ne po sebi već na osnovi postojećeg drugoga, kao uvjeta i razloga. Znanost preuzima „funkciju“ teoloških bića pozicionirajući se na vrh piramide, kao osnovnog regulatora i bastiona ispravnog življenja. Znanost kao dominacija je postala maska (što me može ništa drugo jer je prazna po sebi) za prosperitet iako ističe da je humanost temeljna ambicija. U toj iluzornoj orijentaciji na bolje sutra proizvodnjom novoga i futurističkoga ne uspijeva sagledati svoju monotonu beskonačnost i transcendentalnost, idealnost upućujući se imanentnom sagledavanju  istrošenosti.

U reprodukciju i bezgranično ponavljanje jednakog ne će znanost dovoditi u sumnju. Samo odmakom i distancom od uniformiranosti što nam je nudi znanost i tehnika, tehnologija, to može, nazovimo to, revolucionarno mišljenje, povijesno mišljenje. Povijesno mišljenje nije jedno pored drugoga, jer bi na takav način idealiziralo i bilo tek neki zamišljeni korektiv loše brođenog društva. To je mišljenje metafizike i njene potrebe za cjelovitošću, generalnim i prihvatu većine, kvantifikacija, mišljenje trasirano u doba Helenizma i najvidljivije kroz demokraciju vidljivo i danas. Povijesno mišljenje ima genezu metafizike, ali i neponovljivost, nenadmašnost, neprevladivost i izvornost događaja kao susreta metafizike i neposrednosti.

I sama umjetnost ne može sagledati svoju involviranost u znanstvenu hiperprodukciju novoga. U vrtlogu je tih nametnutih operacija. Stoga će se morati potruditi da vlastitim promišljanjem znanosti sebe izvede iz začaranog kruga samodostatnosti i osposobi se za punoću egzistencije.

Neven Tudić

Povezani članci

Mladi robotičari u HAZU-u

HF

Podatci su vrjedniji kriminalcima

HF

O pravnoj zaštiti prostora

HF

Znanje je bogatstvo i moć

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...