Hrvatski Fokus
Hrvatska

Srpska pravoslavna crkva i četništvo

Srbi su se, zahvaljujući Osmanlijama, proširili na područja na kojima nikada ranije nisu živjeli

 

Veliku, gotovo presudnu ulogu u njegovanju velikosrpske ideologije ima SPC. Osnova ideološkog programa SPC-a sadržana je u tezi da  snažna pravoslavna crkva  čini snažnu srpsku državu. Nauk SPC-a temelji se na kosovskom mitu i svetosavskom nacionalizmu. Srpska pravoslavna crkva zanemaruje univerzalne poruke Evanđelja, a „Svetosavlje“ nije vjera nego ideologija i to velikosrpska ideologija.

Pravoslavna zajednica je u najvećem dijelu turske vladavine bila izravni saveznik osmanlijske države u njenim pohodima protiv kršćanskih sila. Na primjer, u bici kod Nikopolja, 1396. godine (dakle samo sedam godina nakon Kosovske bitke), srpski vladar, Stefan Lazarević, sin kneza Lazara, kao vazal, i njegova vojska pridonijeli su porazu koji je osmanska vojska nanijela kršćanskim silama. To je, definitivno, otvorilo Balkan osmanlijskim osvajanjima.

Srbi su se, zahvaljujući Osmanlijama, proširili na područja  na kojima nikada ranije nisu živjeli. Poznato je da su osmalijske vlasti kao  pomoćne jedinice u svojim pohodima vodile Vlahe, pripadnike nomadske etničke skupine, kao i Grke i Albance. Mireći se sa Turskom vlašću prilikom njenog širenja preko Bosne i Hrvatske, stočari iz planina služe kao redovne čete u turskoj vojsci i koloniziraju ratom opustošene zemlje srednjeg Podunavlja na sjever sve do Budima, a na sjeverozapad sve do pod Zagreb. S njima se kreću i miješaju i ratarske mase iz starih župa, ili kao vojnici ili kao kolonisti kmetovi na spahijskim posjedima. Oni nose sobom kneževske i seoske isprave, što im Turci priznaju, ali isto tako i svoja vjerovanja i svoju crkvenu organizaciju. Od Banata i Bačke preko Srijema, Slavonije na Bosansku krajinu, Liku i Dalmaciju s novim kolonistima iz starih srpskih zemalja širi se i Srpska crkva… U drugoj polovini 15. i prvoj polovini 16.stoljeća, Srpska crkva stvara nove eparhije u Ugarskoj, Hrvatskoj i Bosni ,gdje ih nije bilo prije dolaska Turaka. Vlasi i pripadnici drugih etničkih grupa pravoslavne vjere koji su se na taj način naselili na raznim područjima Balkana kasnije su, u 19 stoljeću, u vrijeme nacionalne identifikacije, a zbog pripadanja ortodoksnom kršćanstvu, proglašavani etničkim Srbima. Tako je Srpska pravoslavna crkva imala mnoge feudalne privilegije. Ova Crkva je bila jedan od najvećih kršćanskih feudalaca i zemljoposjednika i, jedan od najvećih zemljoposjednika Balkana u Osmansko, carstvu. U drugoj polovini 16. stoljeća, točnije 1557. godine Srpskoj crkvi je vraćena autonomija i odlukom turskog sultana uspostavljena je Pećka patrijaršija. Povlastice, što ih je  od turskih sultana od 1557. godine dobivala Pećka patrijaršija, bile su slične povlasticama Carigradske patrijaršije i Ohridske arhiepiskopije. Sve su one, manje više prijepis povlastica što ih je Mehmed II Osvajač dao Vaseljenskoj patrijaršiji poslije osvajanja Carigrada 1453. godine… Po ovim povlasticama Pećki patrijarh je duhovni i svjetovni poglavar srpskog pravoslavnog naroda. Njega bira Sabor, zbor visokog i nižeg svećenstva i narodnih predstavnika, a potvrđuje ga sultan.

Pećki patrijarh ima veliku vlast i duhovnu i političku. Nakon osmanlijskog osvajanja Balkanskog poluotoka zabilježeno je i širenje jurisdikcije Srpske pravoslavne crkve, posebno nakon obnove Pećke patrijaršije. “Od starih oblasti nekadašnje Pećke patrijaršije prije turske najezde, nova Pećka patrijaršija dobila je sjevernu Makedoniju sa Skopljem, od zapadne Bugarske oblasti Ćustendila i Samokova, oblasti srednjevjekovne Srbije i Zete između Dunava i Jadranskog mora, zatim nove dijeceze u Bosni i Hercegovini, Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji sa Srijemom i u Ugarskoj, čak tamo do Budima. Prema tome, Pećka patrijaršija je poslije 1557. godine proširila svoju jurisdikciju nad pravoslavnima u ovim zemljama, gdje se srpski narod naselio u 15. i 16.stoljeću. Ovako proširena Pećka patrijaršija daleko je prelazila pod Turcima granice patrijaršije iz doba Nemanjića. U vrijeme svog najvećeg opsega, druga polovina 16. i 17. stoljeća, imala je četrdeset eparhija, od toga 16 mitropolija i 24 vladičanstva. Ona je prostorom i svojom organizacijom obuhvatila sva naselja srpskog naroda bez obzira gdje je živio. Na osnovu ovih informacija možemo razumjeti iz kojeg okrilja potječe parola “gdje je Srbin tu je i srpska zemlja”.

U Drugom svjetskom ratu Srpska pravoslavna crkva stavila se na stranu genocida, nacizma i fašizma. Najpoznatiji crkveni dužnosnik iz ovog perioda svakako je četnički vojvoda pop Momčilo Đujić. U strahu zbog mogućeg suđenja za sudjelovanje u ubojstvu deset tisuća muslimana Đujić je nakon rata pobjegao u Ameriku. Međutim, početkom posljednje agresije na Bosnu i Hercegovinu vidio je mogućnost ostvarenja svojih ideja za koje se borio: „Pred nama je borba za slobodu i obnovu srpske države na Balkanu u kojoj će biti ujedinjeno sve srpsko, sve srpske zemlje… To je naš nacionalni program… Granice srpskih zemalja dopiru dokle su naši hramovi, domovi, grobovi… Na jugoistoku to je naša srpska Krajina, tu smo na straži i predstraži srpstva. Srbija, naša matica, treba da zna da su joj najbolji sinovi na straži u Krajini…“ Momčilo Đujić nije neki poseban izuzetak, ali Srpska pravoslavna crkva  nikada nije bacila anatemu na njega, nikada se nije ogradila od njegovih zločina. SPC se u većini stavio na stranu snaga koje su prepoznate kao fašističke i destruktivne. Iako su četnici ubili izvjestan broj srpskih pravoslavnih svećenika koji su im se suprotstavili, vrijedi spomenuti da je otprilike tri četvrtine jugoslavenskih srpsko pravoslavnih svećenika podržavalo četnike u toku cijelog Drugoga svjetskog rata.

Kako se ponašala tijekom Drugog svjetskog rata? Nikad se od nje nije čula ni riječ osude genocida, žutih vrpci (za Židove), logora, rasizma. Predstavnici Svetog sinoda su odmah po dolasku Nijemaca otišli se  pokloniti  njemačkom vojnom zapovjedniku i izjavili, prvo pismeno u tisku, zatim usmeno u posjetu, i ovo: ‘Sveti Arhijerejski Sinod će lojalno izvršavati zakone i naredbe okupatorskih i zemaljskih vlasti i uticati će preko svojih organa na potpuno održanje reda, mira i pokornosti.“ Arhijereji su do kraja ostali vjerni tom svom obećanju, kao što nikad nisu prekršili ni riječ danu „ocu Srbije “generalu Milanu Nediću da će „Srpska pravoslavna crkva u duhu tradicija svetosavskog pravoslavlja nastaviti da se bori na njegovoj strani“ ‘Nije uopće poznato da je itko od pravoslavnih svećenika u Srbiji spasio ma i jednog Židova ili bar to pokušao, ali su neki od njih nerijetko u svojim propovijedima otvoreno izražavali antisemitske stavove, huškajući tako svoju pastvu protiv Židova. A mitropolit Josif, kao poglavar srpske crkve, u ratno vrijeme mirno je stavio svoj potpis ispod naredbe da je Židovima zabranjen prijelaz u pravoslavnu vjeru, iako bi to za njih bila slamka spasa. Tri episkopa prvi su stavili svoje potpise na „Apel srpskom narodu“ kojim intelektualna elita Srbije, njih preko 500, kolovoza 1941. godine javno izražava podršku okupatorima i kvislinzima, što je jedinstveni slučaj u Europi u tom ratnom vihoru. Od Drugog svjetskog rata do početka osamdesetih godina prošlog stoljeća Srpska pravoslavna crkva se, kao i ostale vjerske zajednice, nalazila na marginama jugoslavenskog društva. Aktivirala se nakon pet decenija ,zajedno s pojavom Slobodana Miloševića, da pomogne u provođenju velikosrpskog nacionalnog programa. Jačanjem vjerskih i nacionalnih osjećaja ona je, s jedne strane, jačala ideju o „Velikoj Srbiji“ i, s druge strane, direktno je pomagala režim Slobodana Miloševića. Milošević je na početku svoje vladavine kod većine Srba smatran herojem, jer je Srbiji ponovo vraćao izgubljenu „vladavinu“, a srpskom narodu, „čija su prava bila pogažena“, ponos i dostojanstvo. To je dalje omogućavalo ostvarivanje vjekovnog sna o stvaranju države u kojoj će živjeti svi Srbi. A od dehumanizacije do prijetnje likvidacijom i likvidacije samo je jedan korak. Tako je Atanasije Jeftić, kada je postavljen za episkopa banatske eparhije, 7. srpnja 1991., obraćajući se okupljenima u katedralnom hramu u Vršcu, rekao: “Ponovo je srpski narod na krstu i na Kosovu i Metohiji, i u Dalmaciji, i Krajini, i Slavoniji, i Baniji, Lici, Kordunu, Sremu, Bosni i Hercegovini. To je narod koji je navikao krst nositi, jer krst nositi nama je suđeno. Ovog časa molim se da Bog da(dne) da taj krst nosimo dostojno kako smo ga nosili i do sada. I da možemo reći drukčije nego što je rekla mudra Jevrejka  (Golda  Meir op.a.) muslimanima: „Praštamo vam što ste nas ubijali, ali ne možemo da vam oprostimo ako nas prisilite da vas ubijamo.“

Svečanost svog rukopoloženja vladika Atanasije je iskoristio da Hrvatima i muslimanima pošalje sasvim jasno upozorenje: „To je danas opasnost pred mojim raspetim narodom, manje ovdje u Banatu, ali i ovdje je raspet svaki pravoslavni Srbin sa raspetim narodom od Kosova do Jadovana, naročito od Krajine do Borova. Neka bi Bog dao da to raspeće dovede u vaskrsenje nas, nego i onih koji, navodno, u ime Hrista ustadoše protiv krsta s tri prsta. To su radili i, nažalost, vekovima surađivali sa polumesecom protiv srpskog krsta sa tri prsta. Al’ ne reče Ture, ako Bog da ,govorili smo pet vekova. To isto danas kažemo i poručujemo da smo ’kadri stići i uteći i na strašnom mestu postojati’.“

Usporedo s demonizacijom, i dalje se razvija ideja o „posebnosti“ i „superiornosti“ Srba. Amfilohije Radović je jedan od glavnih autoriteta takve retorike. On je opisao opasnost koja prijeti Srbima skoro kao opasnost kozmičkih razmjera. Po njemu cilj je bio uništenje pravoslavlja na Balkanu, koje je „zadnje ostrvo svetosti koje je sačuvano. Zato su sve demonske sile usmjerene na zadnje uporište neokaljane svetosti i čiste istine.“ Naravno, Srbi koji su jedini uspjeli sačuvati svetost sada su u opasnosti. Ostali episkopi ga podržavaju sa svog Sinoda u siječnju  1992, izjavljujući „Srbi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini žive pod prijetnjom da će se nad njima ponovo desiti genocid“. „Srbi su majstori psiholoških operacija, jer su velike laži pretvorili u znanost”. To su metode huškanja na rat, proglasiti se ugroženim i onda preventivno krenuti u „ obranu“  agresijom.

Jedan od ključnih mitova vezan uz velikosrpsku ideologiju je Nebeska Srbija. Nastao je radi objašnjenja srpskog vojnog poraza u Bitci na Kosovu polju 1389. godine i gubitka srpske državnosti (Srbi sve poraze pretvaraju u mitske pobjede).

SPC podupirući velikosrpsku ideologiju, aktivno je podupirala i velikosrpsku agresiju:

– za SPC Srbija je tamo gdje god žive Srbi „Srbi svi i svuda“;

– Hrvati za SPC nisu narod, jer nemaju vlastiti jezik, nego se služe srpskim jezikom;

– srpski patrijarh nikada nije izgovorio Hrvatska, već Dalmacija, Slavonija…

Upravo zato što je aktivno podupirala velikosrpsku agresiju SPC je u Parizu osuđen da podržava etničko čišćenje. Međutim to se po internetu pomno sakriva, da što manje ljudi zna za to. Sramota za SPC i državu Srbiju, samo što oni nemaju srama, ni osjećaja odgovornosti za počinjene masovne zločine i genocid u Srebrenici, čak ga i negiraju. U sklopu takve propagande, SPC Srbe prikazuje uvijek i svugdje u ulozi žrtava, a nikada u ulozi zločinaca.

Lili Benčik

Povezane objave

AFORIZMI – Fizičko i jezično nasilje

HF

Hrvatska će biti nacija, il’ je biti ne će!

HF

Povjerenstvo za sukob u sukobu interesa

HF

Od bijega iz Dalja do Bandićeva koljiva

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više