Hrvatski Fokus
Povijest

Martin Benetović autor drame ‘Hvarkinje’

Benetovićevo djelo sačuvano nam je u tri prijepisa u Zadru i Trogiru, gdje je svećenici (!) prikazuju još 1731.

 

Martin Benetović (Hvar, oko 1550. – Venecija, 1607.) je hrvatski renesansni komediograf, orguljaš (1589. – 1601. u hvarskoj katedrali) i slikar. Bavio se trgovinom, te je često dolazio i u Dubrovnik. Godine 1603. na brodu, koji je pratio iz Mletaka u Hvar, prišao mu je trgovac iz Marseillesa Julio (Jules) de Coreis i ponudio mu da na čelu čete Hrvata provali iz Dalmacije u Bosnu. Čudan prijedlog čovjeku od 53 godine (tada je to bila starost), i zašto se baš njemu obratio koji je bio zastupnik hvarske pučke kongregacije (rekli bi danas udruge) u Veneciji pred Duždem i Vijećem (divide et impera). Osim Hvarkinje pripisuje mu se i djelo Komediju od Raskota. S obzirom da su živopisni seljački likovi u “Hvarkinji” iz Plama na Hvaru, bilo bi logično djelo pripisati Benetoviću. Zgodno je da kao i Hvarkinja postoji Dubrovkinja, čudno sklanjanje imenica u starini! Benetovićevo djelo sačuvano nam je u tri prijepisa u Zadru i Trogiru, gdje je svećenici (!) prikazuju još 1731.

Laka kasnorenesansna (ili ranobarokna) drama “Hvarkinja” zanimljiva nam je i danas. Prvo radi svoga šarmantnoga i slatkoga zvučnoga i sočnoga čakavskoga jezika kojega duhovito kvari ijekavac Dubrovčanin trgovac Mikleta, čak i njegov talijanski zvuči drugačije od forskog (hvarskog).Tu je i puljiški oružnik koji se šepavo i traljavo snalazi u hvarskoj hrvaštini, te nepismeni sluga Radoj sa Cetine i Bogdan iz Plama koji apsolutno ne razumije romanizme i talijanštine u govoru hvarskih građana. Grezi Bogdan na pitanje je li konsumo (konzumirao) brak (spavao sa sluškinjom) odgovara da je kostumao (običavao). Drugo radi plastičnosti i realnosti likova za koje bih se mogao zakleti da su stvarno postojali. Kolikogod je jezik živ i originalan po uzoru na Marina Držića, toliko je radnja malo usporena, naivna i ne teče glatko. Šteta, jer bi uz male preinake bila nešto više od puke zabave, potencijala u likovima i jeziku ima! Treće su povijesni podaci i stvari bitne za svakodnevni život i mentalitet Hvarana konca 16 stoljeća. Četvrto je jedna sočna i pučka duhovitost koje ću poslije navesti primjere.

Benetović je pod utjecajem Držića, Hanibala Lucića i Petra Hektorovića, ali i talijanskih autora. Iako je Dubrovčanin Mikleta, koji je “namuran” u lijepu i mladu udovicu Poloniju, prikazan kao smiješan (doduše i dobar) čovjek nalik Shakespearovom Falstaffu (Cervantes, Shakespeare i Benetović su suvremenici, što je na štetu Benetovića). Likovi su pučani koji su obuhvaćeni ljubavnom strašću, a važna im je hrana i novac. Ipak, pazi se na čast, osobito djevojačku i mogu nastati životne pogibelji i javna sramota zbog erotskih ispada.

Veze Hvara i Dubrovnika su jako dobre; u vrijeme ustanka pučana Dubrovnik je hvarskoj vlasteli dao materijalnu pomoć, a dubrovački su pjesnici bili osobito razdragani s Petrom Hektorovićem; prve oleandre na Hvaru je Hektorović dobio od dum Vetranovića. Hvar je dovoljno blizu da se prijateljska pisma pišu i razmjenjuju književna djela, a dovoljno daleko da nema konkurencije i zemljišnih sporova kao između Kotora i Dubrovnika ili Splita i Trogira. Nikola, stari odvjetnik kaže: Gosparu Mikle, ovi naš gradak nije toliko lip koliko je ugodan gostu, jer je ovdi prijat, a navlastito vi druzi Dubrovčani, zašto i vi nam činite, i vidila se je većkrat ljubav vaša skupno govoreći.

Mikleta veli da mu je Hvar omilio i dodaje: “Da rečeš signor, Hvarani su dobro vijeni u našem gradu.” Bogdan pri ulasku u mjesto sam sobom govori: “Otac me je poslal da ponesu a(d)vokatu kozleta… ovo jur devetoga od nas ji sega (svakoga) godišća, devet ga kug(a) utisk(a)lo, a onomadne smo mu dvisca poslali (dvogodišnja stoka sitnog zuba). Rekli smo da sluga Bogdan ne razumije latinštinu, legat (čitat) shvaća kao ležat.

Stari Mikleta: Ja hoću da idemo učiniti jednu serenatu (serenadu) pod fonistru (prozor) udovici.

Bogdan: Nemoj gosparu, sramota je tooooo!

Mikleta: …da ovo mi reci, bi l’ bolje pod leut (vrsta žičanog instrumenta), ali pod što drugo?

Bogdan: …kad to misliš učiniti, bolje pojt (poći) pod leut (vrsta barke) na škver neg njoj pod ponistru.

Na Mikletin upit što bi išao pod škver Bogdan odgovara da “u nas sramotnije stvari nije neg se komu usrat pod ponistru.”

Kaže sluškinja Goja: “Na moju veru, kako zlo čine ovi oci i matere ki ovako silom hćeri o(u)daju. Sagrišuju smrtno nahodeći zete napamet, ne gljedajući je li zal ni dobar, samo da ni hćere u kući.”

Gospodarica Izabela se tuži: “Gdi ćeš draga da dice može (j)imat)? Ima sedamdeset godišć, stra, nunav (drhtav), gdi mi kašlje, hreče, sipa kako da bi pilom trl. A još je jušiljuz (ljubomoran, đelozan) toliko u me; kad se probudi obnoć ter me najde studenu, govori mi: “Jeda si kamo hodila?” A ako sam vruća: “Ča s’ rabila?”. Ako se smiju komgod: “Ki su dobri glasi?” Ako sam zlovoljna: “O komu misliš?” Ako se uresim: “Komu išteš lipa biti?” Ako sam zlorušna: “Ja t’ nisam drag?” Da sve bi to ništa bilo, da bi zač drugo dobar bil.” Dobre i loše žene, pokorne i mile i one koje se igraju sa ljudima kako mačka s mišem, isposnici i proždrljivci, kockari i poslovni ljudi, vračare i znanstvenici, dobri i loši sluge, glupani i ignoranti, uspaljenice i stari škrci, mediokriteti, časti i ponosi, igre riječima sve to čini lijepom nedorađenu tvorbu Benetovićevu kojoj vrijeme nije oduzelo draž.

Za kraj jedno žensko maškaravanje: “da moja gospodarica pokrije sve mače (mrlje), zač stavi prst debelu mast bi(je)lu, ku stavi u ružatu (ružinu) vodu močit, pak jednom pečom (peča je mjera za sukno, ovdje znači krpica) maže se svud, nego ča joj se samo žutilo pod vlasi vidi, i ne smi ni k ognju, ni na buru, zač ostane lustrana kako riba (eto ti lustracije, T.T.). Ne smi se useknut, da joj nos crn ne ostane! Kuha pak surčila u lušiji (arsenovo bjelilo u pepelu) i moći skrlatnih pećic, ter učini crljenila (crvenila) s malo aluma (stipse), ter daj u čem ležaje najpri po licih, pak po bradi, malo ušiju, pak usta da ne smi jih oblizat.” Od ove Indijanke još je smješniji Mikleta kojega sluga nosi u vreći, ili se prerušuje ugljenom u Ciganina (Jejupka!) da se potajno uvuče u udovice. Egipatski se govorilo jejubaški!

Teo Trostmann

Povezani članci

Tristo godina zajedništva puka i njegove zaštitnice Blažene Djevice Marije – Majke od Milosti

HF

Začetak danas opjevane Splitske Rive

HF

Akif Šeremet – žrtva Josipa Broza

HF

Jugokomunistički Titini zatvori (13)

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...