Iz poruke generala Drinjanina Hrvatima Toronta za deseti travnja 1966. godine
(Mnogi Hrvati hrvatske političke emigracije su znali tko je dr. Miljenko Dabo Peranić. Ja ću ovdje iznijeti i ono što se nije znalo o dru. Dabi Peraniću. Zahvaljujući Boži Vukušiću koji je u svojoj knjizi “TAJNI RAT UDBE PROTIV HRVATSKOGA ISELJENIŠTVA”, dopunjeno izdanje br. 3, donio na strani 258-262. Prije nego prijeđem na Udbin opis iz spomenute knjige, želim nešto ukratko reći, da se zna i da se ne zaboravi.
Po pismima dra. Peranića i Štefa Crničkog bi se moglo zaključiti da su se ona dvojica odmah prvi tjedan, poslije pogibije generala Luburića, tu, na licu mjesta, u Carcagente, pokockali, posvadjali i razišli. Dr. Peranić u svojoj knjigi “POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA” New York 1984. spominje da je dao pismenu ostavku na članstvu i na svim dužnostima u organizaciju Hrvatskog Narodnog Odpora, HNO. Poslije te ostavke mnogi članovi organizacije HNO su posumnjali u dra. Miljenka Dabu Peranića i u njegove dobre nakane, tako da se je sumnja širila i izvan organizacije HNO.
Kada sam za wikend 19 i 20 kolovoza 1978. godine bio kod kuma Peranića u New Yorku, on mi je dao rukopis te knjiga (kojeg i danas imadem) da ga pročitam i po potrebi unesem neke nadopune i da dadnem uvod ili predgovor knjigi. Kada sam knjigu pročitao i vidio da tu ima mnogo osobnoga i klevetanja bivših prijatelja i suradnika, nazvao sam kuma Peranića i otvoreno mu rekao da tu ima mnogo fikcija i da mnoge stvari treba dokazima podkrijepiti. Ljutito se je branio da je to sve istina i da se neće niti jedno slovo izbaciti. Doslovno mi je rekao: “ILI SVE ILI NIŠTA” . Knjigu dr. Peranić je kasnije izdao u vlastitoj nakladi u New Yorku 1984. godine.
Pogibija generala Luburića
Ni Bog čovjeka ne sudi dok čovjek ne umre. Tako ni mi ne možemo čovjeka suditi dok ne znamo sve podatke: Da li je tko kome uistinu radio o glavi? Sada prepisujem iz spomenute knjige Bože Vukušića. Tekst je pisan slovima “italique”, tj. kurzivom, Mile Boban, Otporaš.)
Planiranje ubojstva Miljenka Dabe Peranića
Miljenko Dabo-Peranić nakon emigriranja u Francusku postao je bliski suradnik Vjekoslava Luburića. Peranića je obrađivala riječka Udba, u čijoj se arhivi nalazi zabilježeno:
“Miljenko Dabo – Peranić, sin Ante i majke Tonice, rođene Škunca, r. 5. XI. 1923. u Novalji, kotar Rijeka, Hrvat, drž. SFRJ, profesor glazbe, oženjen s Marijom Šonje, otac jednog ženskog djeteta, (rođena u lipnju 1962. godine, ime joj je Hanita, ili Anita, mo. Mile.) nastanjen u Parizu na adresi: 30 Rue Jacob VI-eme.
Gimnaziju je pohađao u samostanu Babija na otoku Korčuli. Koncem 1944. godine mobiliziran je u NOV. Poslije oslobođenja kao vojnik JNA povezuje se s dužnosnicima klera u Samoboru. Preko ovih organizacija želi ostvariti bijeg preko granice, ali u tom ne uspijeva. Uhićen je i suđen na 4 godine strogog zatvora. nakon izdržane kazne, završio je gimnaziju a zatim se upisao na fakultet. Kao student istupao je neprijateljski. Ponovno je uhićen zbog širenja neprijateljske propagande. Za ovo djelo nije suđen, pa je nakon provedene istrage pušten na slobodu.
1957. godine redovnim putem odlazi u Francusku kao turist, gdje je zatražio politički azil. U Parizu se povezuje s dužnosnicima Hrvatske političke emigracije i ubrzo se eksponira kao aktivni neprijatelj SFRJ. Postaje rukovoditelj “Kluba hrvatskih sveučilištaraca” u parizu. Bio je jedno vrijeme urednik lista “Hrvatski radnik”, koji je pripadao organizaciji HOP-a. (To nije istina. List “HRVATSKI RADNIK” je bio isključivo glasilo HRVATSKOG RADNIČKOG SAVEZA, koji po statutima francuskih vlasti se nije smio baviti nikakovom i ničijom politikom. Mo. Otporaš.) Bio je sklon da surađuje sa svim organizacijama koje neprijateljski djeluju protiv SFRJ. U posljednje vrijeme povezao se s Maksom Luburićem u Madridu i postao njegov glavni suradnik. Po sugestiji Luburića, Miljenko je organizirao tiskanje lista “La Croatie”. Urednik lista je sam Miljenko, a namijenjen je svjetskoj javnosti, posebno francuskoj. U njemu objavljuje razne članke iz hrvatske povijesti i druge koji su upereni protiv našeg poretka i druga Tita posebno. U broju od svibnja 1963. godine piše “X travnja 1941. godine”, (Kolika se mržnja Udbe ovdje iskazuje protiv hrvatstva, vidi se i po tome da nisu htjeli spomenuti broj 10, nego su stavili rimski broj “X”, kako bi izbjegli spomenuti 10 travnja, mo. Otporaš.), “Napoleon i Hrvati”, “Bleiburg-Hrvatski super Katyn” – 150.000 hrvatskih vojnika i civila poubijao Tito u svibnju 1945. godine: “Da bi se bolje upoznao Titoizam”, Komedija sa sindikalizmom u Titoslaviji”, “U Titovim marševima smrti i logorima za uništenje”, Osnivanje Nezavisne Države Hrvatske” itd. neke od ovih članaka piše sam, a mnoge tiska iz drugih publikacija emigrantskog tiska.
Peranić je autor “Memoranduma” upućenog De Gaulleu u kojem prikazuje položaj Hrvatske. Pored vršenja pismene propagande sračunate na podrivanju nacionalističkog jedinstva Jugoslavije, Peranić aktivno radi na organiziranju i učvršćivanju emigrantskih organizacija u cilju borbe protiv postojećeg društvenog poretka u zemlji. Sudjeluje na kongresima emigrantskih organizacija na kojima javno istupa protiv SFRJ.
Nakon ukratko iznesenih podataka navodimo dokumenata koja ukazuju na njegovu neprijateljsku aktivnost.
Na prvoj stranici “Osobni podaci” obrazac br. 4 nalaze se njegovi osobni podaci iz kojih se vidi da je uhićen po vojnom sudu, osuđen na 4 godine zatvora i dvije godine gubitka građanskih prava – Divizijski vojni sud u Zagrebu, broj spisa 1499 od 1946. godine. Iz podataka na strani 4. proizlazi da je još po završenoj osnovnoj školi bio član križarske klerikalne organizacije. Kao osnovac odlazi u samostan na Korčuli gdje uči za svećenika. Godine 1944. mobiliziran u NOV.
Pokušava bijeg, ali bude uhićen, zbog čega je i osuđen po vojnom sudu. Od 5. – 17. stranice dosjea nalaze se dokumenti o njegovom uhićenju nakon dolaska u rodno mjesto Novalju, a pušten je rješenjem javnog tužitelja radi pomanjkanja dokaza na slobodu.
Iz suradničkog izvješća s fakulteta na stranici 18. vidi se da Peranić uglavnom kontaktira sa studentima ustaški orijentiranima. Na 24. stranici nalaz se upitnik o emigrantu. Iz njega se vidi da je Peranić 1957. godine otišao s putovnicom u Francusku, zatražio azil i postao emigrant. Prvi podaci koji govore o njegovom uključivanju u redove neprijateljskog dijela emigracije nalaze se na strani 26. Ilegalka Vida Jakaša – Pavliček izjavljuje da je Peranić pristaša Pavelića i da se bori za veliku Hrvatsku. Slične podatke o njemu dao je i Ivo Jakša, ilegalac iz Francuske – str. 27.
U opširnom izvješću koje je podnio suradnik “Branimir” po povratku iz Francuske, strana 28 – 39, detaljno je ocrtan lik i aktivnost Peranića. Povezan je s Ivicom Masnovom, Slavkom Dubravicom, Tomom Jurašinovićem i drugima. U stanu kod Peranića vodili su se razgovori o stvaranju nove Hrvatske, pjevale ustaške pjesme, vrijeđali naši državni rukovoditelji itd. Glavnu riječ je u svemu imao Peranić. U izvješću se dalje govori da je on organizirao proslavu u povodu godišnjice NDH 1961. god. (Prilažem sliku s te proslave na kojoj je bio glavni govornik dr. Miljenko Dabo Peranić. Koliko me pamćenje još drži poslije 62 i pol godine, jer je danas četvrtak 26 listopada 2023., ja sam bio službeni redarstvenik, pratio gibanja u dvorani, tu je bilo i francusko redarstvo, dr. Peranić čita svoj govor, pozdai njega su 4 hrvatska mladića, sva od Livna u hrvatskoj vojničkoj odori, s lijeva u stavu pozor je Branko Bandov, do njega Ivan Tečić, jedan mali hrvatski dečkić, drugih dvojice se više ne sjećam imena. Mo. Mile Boban.)
Na toj proslavi bili su prisutni, pored Peranića, Slavko Dubravica, Ivica Masnov, Tomo Jurašinović, Dujan Galić, Ante Boban, (Pogrješno. To bi trebao biti Mile Boban. Istina, bio je tu u Parizu jedan Ante Boban, ali on je došao u Pariz negdje 1963/64 godine. Mo.) ustaški satnik Lovrić (Ante, mo.) i drugi emigranti. Također su bili prisutni predstavnici Mađarske, Bugarske, Poljske i Ukrajine. prisustovali su i predstavnici policije. Tom prilikom prisutne je pozdravio Peranić na francuskom jeziku. Cilj ovog skupa bio je da se prisutni gosti upoznaju sa ciljevima i zadacima hrvatske emigracije, te borbom hrvatskog naroda u prošlosti. Pozdravne govore su održali i predstavnici emigracije iz naprijed navedenih zemalja. Predstavnik francuske policije pohvalno se izrazio o cijeloj proslavi, a posebno ga je oduševio prikaz razvitka Hrvatske. (Kliknite: Zašto sam član Hrvatskog Narodnog Otpora
ZAŠTO SAM ČLAN HRVATSKOG NARODNOG OTPORA …
i tu ćete naći upravo o ovoj proslavi. Ja sam tada bio službeni Redarstvenik na toj proslavi s hrvatskom oznakom na lijevoj ruci: HRVATSKA NADZORNA SLUŽBA, mo. Otopraš.) Uglavnom, u izvješću je obrađena cjelokupna aktivnost Peranića u 1961. godini.
Na 40. strani obrađena je politička boja uže Peranićeve rodbine. Otac mu je pripadao HSS-u, religiozno zatucan – fanatik. Braća: Ivan živi u Novalji, politički nezainteresiran, Ljubi, ing. šumarstva, živi u Zagrebu, sestra Marija udata za Ivana Pernički, također živi u Zagrebu. Osobni podaci obrađeni su i na stranicama 41 – 43.
Luka Peranić, radnik u Parizu, koji je srpnja 1962. godine boravio u Novalji na odmoru, izjavio je da od Novaljaca u emigraciji u neprijateljskoj aktivnosti se najviše ističe Miljenko Peranić. navodi da je on šef hrvatskog emigrantskog pokreta, te da se s ostalim emigrantima pripremaju osnovati hrvatsku vladu, postavljanje ministara i sl. Luka Peranić je pokušao na njega vršiti utjecaj u pozitivnom smislu, ali je ovaj to odbio govoreći da će se u zemlju vratiti kao osloboditelj. Str. 49.
Stranice 50 – 55. sadrže podatke koje zahtijevaju upitnik o jugoslavenskom emigrantu. (Šteta da se ovdje ne iznose ti “upitnici” o “jugoslavenskom emigrantu”. dali ti upitnici koriste više njima, tj. Udbi, ili nama Hrvatima za sada su prekriveni velom tajnosti. Mo. Otporaš.)
Po povratku iz Francuske početkom 1963. godine suradnik “Jagoda” donio je emigrantski list “Mlada Hrvatska” br. 12 za studeni i prosinac mjesec 1962. godine. Dvobroj je bio posvećen održavanju “Kongresa hrvatskih sveučilištaraca” u Parizu. Iz ovog lista vidi se tko je sve prisustvovao kongresu. Na kongresu su bili predstavnici hrvatskih studenata (interesantno da ovdje Udbi sve smeta što je imenom spomenuto “hrvatski”. Mo. Otporaš.) – emigranata iz čitave Europe i to: Engleske – Jakša Kušan, Španjolske – Tomislav Ivandić, Švicarske Tihomil Rađa, Njemačke – Slavko Štajduhar, Nedo Gladić, Miro Škrnjarić i Branko Orlović, Italije – Karmen Klamuzin i Toni Kusić, Austrije – “dvojica kolega”, Francuske – Miljenko Peranić, ing. Željko Kovačić, Davor Topalović i Krunoslav Mašina. (Od svih spomenutih sam poznavao samo dra. Miljenka Dabu Peranića i Krunoslava Mašinu. Za ostale sam samo čuo. Mo.) Od gostiju su bili prisutni: dr. Jure Petričević. Ostali su poslali svoje referate da ih se pročita. Kasnije su došli iz Aachena ing. Ivo Bulić i ing. Cernić – Njemačka, gosp. Mance, Šehović iz Francuske (ime mu je Derviš, mo. Mile.) i drugi. Dalje su u listu “Mlada Hravtska” govori o tijkeku i radu kongresa, napadima na Antu Ciligu i Miroslava Varoša kao nepoželjnima na kongresu itd. – str. 56 – 60.
U izvješću konzularnog odjeljenja postoji obavijest o izlaženju prvog broja hrvatskog lista na čijim pripremama radi Peranić. kako će se list zvati, još tada nije bilo poznato. Cilj je okupiti sve studente emigrante. (Netko je morao i to raditi. Taj “netko” nije mogao biti onaj tko nije bio za Hrvatsku Državu, drugim riječima, ako nije bio državotvorni Hrvat. Do sada se vidi, kako to Udba iznosi, da je dr. Miljenko Dabo Peranić bio hrvatski državotvorni Hrvat. Mo. Otporaš.) Inače, Peranić je ekstremist i vrlo aktivan u neprijateljskoj djelatnosti prema SFRJ. 11. veljače 1963. god. str. 62.
Na 63. stranici opisane su rodbinske veze o kojima Peranić piše. To su: Otac Ante Peranić, majka Tonica i brat Ivan. Svi nastanjeni u Novalji. Zatim brat Ljubo, nastanjen u Sl. Brodu, i sestra Marija udata za Ivana Pernicki, krojača iz Zagreba.
Prvi broj “La Croatie” izdaje Peranić u svibnju 1963. godine. Naslovi članaka: “10 travnja”, “Napoleon i Hrvati”, “Bleiburg – hrvatski super Katyn”, “Da bi se bolje upoznao Titoizam”, “U Titovim marševima smrti” itd. Str. 64.
Suradnici “Irma” i “Filip” u izvješćima od 3. 6. 13. 6, 10. 9. 1963. god. te u izvješću od 19. 3. 1964. godine opširno su opisali djelatnost Peranića. Pored izvješća su priloženi materijali, koje je suradnica “Irma” ukrala Peraniću za vrijeme boravka u Parizu. materijali sadrže: Memorandum upućen De Gaulleu – potpisnici Maks Luburić i Miljenko Peranić, zatim list “La Croatie” br. 4. od listopada 1963. god., fotografije pisama koje dr. Ilić upućuje Juci Rukavini, Mili Rukavini, nahidu Kulenoviću itd.
Iz pisama se vidi stav Ilića u odnosu na Luburića. (Sada je vrijeme spomenuti nešto, a to je: da je dr. Andrija Ilić, dok je živo u Madridu, Španjolska, bio član Hrvatskog Narodnog Odpora, HNO, da je bio tajnik istoga, bio osobni prijatelj hrvatsklog generala Maksa Luburića, da je isti bio vjenčani kum Vjekoslavu Maksu Luburiću 19 studenoga 1953. godine. Mo. Otporaš.) Sva pisma su tajne prirode i Luburić ih fotokopirane šalje na uvid Miljenku Peraniću. Pored ovih dokumenata, suradnica “Irma” digla je i dva dopisa koje upućuje Željko Bebek Peraniću. U jednom se Bebek u ime Luburića zanima za slučaj Zvonimira Kučara. (Poznavao sam Zvonimira Kučara. Bio je Istranin. Pristupio je partizanima 1943. godine. Borio se je srcem i dušom protiv “fašizma”, kako mi je mnogo puta pričao. U paretizanskoj vojničkoj karijeri je dostigao čin Majora prve klase. 1953. godine se je žestoko posvadio sa svojim starijima, kako je govorio: svi Srbi. Kada je uvidio da mu gori pod nogama, prebjegao je, najprije u Italiju, zatim u Francusku. Bio je aktivni član Hrvatskog Demokratskog Odbora, HDO, kojeg su osnovali i vodili Krunoslav Draganović i Miroslav Varoš. Zvonimir Kučar je kidnapiran u siječnju 1963. godine u Parizu. Za njegovu sudbinu se nikada točno nije znalo, kao ni za mnoge druge. Mo. Otporaš.) Njegov slučaj povezuje s nestankom njihovih povjerenika iz Nice i Malmoa – Švedska. Boji se organizirane infiltriranosti komunističkih agenata. Informacije, i to detaljne, traži radi upoznavanja emigrantske javnosti. uz fotokopiju pisama priložen je i tumač skraćenica koje osobno šalje Luburić Peraniću, jer je bilo bez tumača nejasno o kojima se licima u pismima radi. Ilić ima naziv za svakog svog čovjeka – strana 64-122.
Na stranicama od 123. do 165 – obrađena su izvješća suradnika “Rade” od 2.4.1963, informacija RSUP-a od 2.6. 1964. god. (Sada se postavlja jedno ozbiljno pitanje: da li je dr. Peranić toliko bio interesantan jugoslavenskoj Udbi da su oni marali imati nekoliko “tajnih suradnika” koji su sustavno nadzirali nad gosp. Peranićem i da su oni marali, tj. Udba, napisati sve te izvještaje preko 165 stranica o njemu. Pa za Boga ljudi, to je jedna knjiga koju je Udba napisal o dru. Miljenki Dabi Peraniću! Mo. Otporaš.)
Iz ovih izvješća se vidi izrazita neprijateljska djelatnost Peranića. Njegova aktivnost naročito dolazi do izražaja preko lista “La Croatie” kojega je ujedno izdavač i urednik. također su očite njegove veze s Luburićem, kod kojeg svako ljeto provodi godišnji odmor. Oko Peranića koupljaju se mnogi njegovi zemljaci, vrši na njih utjecaj, te ih učlanjuje u HNO. Iz izvješća također proizlazi da Peranić uspostavlja veze s diplomatskim predstavništvima zapadnih zemalja u Francuskoj. preko njih zahtjeva i traži pomoć u priznavanju njihove borbe za stvar “Hrvatske”. Osobno se obraćao i U Tantu. (U to vrijeme glavni tajnik Ujedinjeni Naroda, mo. Otporaš.) – Organizaciji ujedinjenih naroda. O svemu tome postoji dokumentacija u dosejeu.
Na Peranića je vezan suradnik “Jusufi” preko koga ga uspješno obrađujemo. Kanalizirali smo ubacivanje propagandnog materijala, tako da uglavnom dolazi u naše ruke.
Marija, supruga Miljenka Peranića, kako kaže Tonka Šonje, priprema se dobiti francusko državljanstvo i ovog ljeta doći s djetetom na godišnji odmor u Novalju. Do vog posjeta nije došlo, jer se Peranić u posljednji trenutak predomislio, tako da su i kombinacije oko toga propale.
Iz posljednjeg izvještaja suradnika “Irme” i “Filipa” vidljivo je da se Peranić pasivizirao u svojoj neprijateljskoj aktivnosti, ne radi više onako intezivni, ne posjećuju ga u velikoj mjeri emigranti, a i njegov rad se smanjio i sve uglavnom na pisanje “hrvatske povijesti” koja mu u nastavcima izlazi u Španjolskoj u listu “Drina”. (Časopis “DRINA” nije bio “list” nego “Časopis” ili knjiga. List je bio novina “OBRANA”. Mo. Otporaš.)
U cilju realizacije obrade nad Peranićem predložene su slijedeće mjere:
– vršiti pozetivan utjecaj u pravcu pasivizacije, odnosno postupnog angažiranja,
– mogućnost korištenja kompromitiranog materijala na temelju kojega bi mogli prići angažiranju,
– ukoliko prva ili druga kombinacija ne bi uspjele, smatramo mogućom njegovu kompromitaciju,
– postoje svi uvjeti, ukoliko odbacimo ili ne uspijemo u prve tri varijante, za likvidaciju Peranića. U ovom pravcu izvršili smo već neke predradnje.
Na ovim zadacima radit će se intenzivno, s tim da bi vrijeme realizacije što više moguće skratili.
Rijeka, 14. 2. 1969. godine. Alberta Tulić.
Kratko nakon ubojstva Vjekoslava Luburića 21. travnja (20. travnja, mo.) 1969., Miljenko Dabo Peranić se iz straha za vlastiti život preselio u SAD i politički potpuno pasivizirao, te je tamo prije nekoliko godina umro. (dr. Peranić je umro 1994., mo. Mile Boban, Otporaš.)
