Hrvatski Fokus
Feljtoni

Sjećanja pomorca Ilije Perušine (2)

Glavni direktor Dubrovačke parobrodarske plovidbe bio je Štefi Račić, zet Nikole Pašića

 

Ilija Perušina (1905. – 1991.) – sjećanja iz pomorskog života i povlačenje hrvatske vojske i civila u Austriji 1945. godine

Dubrovačka parobrodarska plovidba [(DPP)] posjedovala je brodove duge i obalne plovidbe. Veći putnički parobrodi obalne plovidbe obavljali su putovanja: Kotor – Dubrovnik – Korčula – Hvar – Split – Trst, te Dubrovnik – Bari. Oni manji obavljali su lokalnu plovidbu između mjesta i otoka dubrovačke okolice. Glavni direktor toga društva bio je gosp. Štefi Račić, zet Nikole Pašića. Od inšpektora bio je po svojoj bahatosti i brutalnosti najpoznatiji g. Miloš. Ovaj gospodin tiranske ćudi bio je strah i trepet pomoraca ovoga društva. Izreći najmanje, pa makar najopravdanije mišljenje koje se protivilo njegovoj volji, značilo je zauvijek izgubiti namještenje na tome društvu. Da bi što više ponizio pomorce, otvoreno i s đavolskim užitkom znao se izražavati: ‘Dovoljno je da na Stradunu jednom zazviždim, pa da se oko mene okupi 50 kapetana i strojara; zazviždim li dva puta, eto ih čitava stotina’. Jedan od onih manjih putničkih brodova zvao se ‘Mljet’. Ovaj je brod obavljao lokalna putovanja po dubrovačkoj okolici. Od izvorne konstrukcije nije imao ni jednu zatvorenu prostoriju za putnike trećeg razreda, veoma potrebne u onim klimatskim predjelima. Da se tome doskoči, društvo je u vlastitoj režiji i pod vlastitim nadzorom prekonstruiralo pramac (kaštio) ovoga broda, te pod istim izgradilo željenu prostoriju. Naravno, ovom preinakom bio je poremećen izvorni položaj nadpalubnih naprava pramca, bitno potrebnih za privezivanje i manevriranje broda. Nažalost, kod ovih preinaka nisu bile uzete u obzir sigurnosne potankosti koje su od osobite važnosti u onim malim zatvorenim lukama gdje se manevriranje, okretanje i odlazak broda obavlja vožnjom stroja, uz pomoć na obali privezanog konopa. Nije, dakle, teško predočiti i razumjeti ulogu i snagu koju mora izdržati ovaj konop. Isto tako, nije teško zamisliti životnu opasnost u slučaju da ovaj konop s bite [bitve] izleti i zahvati kojega od mornara uposlenih u baratanju s istim (stezati i popuštati). Može se dogoditi, radi raznih uzroka, da jedan konop izleti iz jedne, u odnosu središta snaga i udaljenosti odgovarajućeg oka dobro postavljene bite, ali će se to kudikamo lakše dogoditi u slučaju da se bita nalazi blizu odgovarajućeg i znatno visočije postavljenog oka. Na parobrodu ‘Mljet’ razlika u visini iznosila je p. pr. 22 cm. Ogromna razlika, osobito za onu ionako malenu bitu. Kod jednog od takvih manevriranja ovoga broda (1936.), konop je iz bite izletio, te zahvativši mornara K., istoga odnio u oko, otrgnuvši mu nogu.

Ovome osakaćenome mornaru uprava društva bila je obećala namještenje u vlastitoj radionici konopa i šatora, s obzirom da je ostao bez mirovine i bez ikakve materijalne pomoći. Nažalost, to svoje obećanje društvo nikada nije izvršilo. Bilo je uzaludno svako moljakanje. Nije mu preostalo drugo nego putem suda od D. P. P. zatražiti odštetu. D. P. P., umjesto da ovog osakaćenog, ali za pravljenje konopa i šivanje šatora potpuno sposobnog mornara namjesti, upustila se u skupo parničenje. Okružni sud u Dubrovniku bio je donio odluku da oštećena i optužena stranka predlože po jednog stručnjaka u osobama pomorskih kapetana. D. P. P. je odmah predložila svojeg stručnjaka i to kapetana Ivu Hadžiju, engleskog počasnog konzula iz Gruža, inače predstavnika Lloyd Registera. Bijedni mornar je uzaludno tražio jednog pom. kapetana koji bi ga pred sudom stručno zastupao. Bojeći se represalija, svi su ga odbijali. Bilo se javilo nekoliko kapetana Jadranske plovidbe, ali im je došapnuto da se u vlastitom interesu ne prihvate. Morali su odustati. Konačno i nakon pune dvije godine uzaludnog traženja, naišao je na mene. Primih se [posla] odmah i bez oklijevanja. D. P. P., da bi i tu mogućnost ovome bijedniku izbila iz ruku, podnijela je sudu jednu predstavku tražeći da se mene odbaci jer da sam premlad, te da kao bivši časnik Jugoslavenskog Lloyda, koje da je prema D. P. P. neprijateljski raspoloženo, ne ću biti nepristran. Okružni sud u Dubrovniku je ovo apsurdno traženje odbacio, a mene kao stručnjaka odštećene stranke prihvatio. Na parobrodu ‘Mljet’ sam temeljito proučio mjesto nesreće i došao do unaprijed opisanog zaključka, tj. o postojećoj razlici u visini oka i bite, te u tome smislu sudu podnio pismeni elaborat. Kapetan Hadžija, stručnjak optužene stranke, nije se složio s mojim mišljenjem, pa je on podnio svoj posebni elaborat, naravno u interesu D. P. P-e. S obzirom na dva oprečna stručna mišljenja, sud je donio odluku o postavljanju trećeg stručnjaka, državnog činovnika, u osobi kapetana Matovića, upravitelja Lučke kapetanije u Dubrovniku. Ovaj se u potpunosti suglasio s mišljenjem kapetana Hadžije. Na zahtjev dr. Miha Kisića, branitelja osakaćenog mornara, sud je sva tri stručna elaborata uputio Tehničkom fakultetu u Zagrebu na mjerodavno mišljenje. Tehnički fakultet je u potpunosti prihvatio moje mišljenje. Tako je, eto, onaj osakaćeni mornar, poslije toliko muka i natezanja, dobio odgovarajuću odštetu. Još napominjem da sam s osobitim zadovoljstvom izbacio s broda ‘Mljet’ onog prepotentnog inspektora Miloša koji me je svojom dernjavom pokušao impresionirati, kad je vidio da sam ja pronašao manjkavost one preinake na brodu koja je, kako smo vidjeli, skrivila nesreću onog mornara. Uzalud me je kasnije nastojao putem kapetana Hadžije namamiti u salon parobroda ‘Kralj Aleksandar’ na čašu šampanjca…“. (Ilija Perušina, Uspomene iz mojeg pomorskog života, Hrvatska revija, god. XVII, sv. 1-2 /65-66/, /kolovoz/, München, 1967, str. 84, 86-87, 94-96).

„U predvečerje dana 6. svibnja 1945. poglavnik dr. Ante Pavelić, skupa s užom pratnjom, na čelu koje je stajao puk. Ico Kirin, napustio je Zagreb i otišao u Nove Dvore. Meni [Iliji Perušini] pak, kao zamjeniku zapovjednika ‘Sigurnosne službe’ [posebne jedinice u sklopu Poglavnikovog tjelesnog zdruga (PTS)], bila je dana zapovijed da u 4 sata slijedećeg jutra, na čelu čitavog i preostalog dijela (glavnine) ‘Sigurnosne službe’ krenem za Nove Dvore i njima se priključim. Dana 7. V. 1945., točno u određeno vrijeme, oprostivši se od moje supruge i sinova, krenuo sam iz Zvonimirove ulice, na čelu čitave kolone ‘Sigurnosne službe’ u Nove Dvore. […] Kroz Maribor smo nesmetano prošli i nastavili put prema austrijskoj granici koju smo isto tako nesmetano prešli oko 4 sata poslije podne. Zaustavismo se u austrijskome gradiću Spielfeld. U tome mjestu smo se zadržali kojih dva sata, tj. vrijeme koje je trebalo poglavniku i njegovome društvu da se okrijepe i presvuku u građanska odijela. Kada ih ugledah, onako presvučene, te kako poglavnik ulazi u drugi, manje napadni samovoz umjesto dotadašnjega, tj. onoga od Hitlera poklonjenog, ponovno me spopadoše crne slutnje koje se ubrzo obistiniše. Krenusmo u potpunoj snazi i broju prema zapadu. Odmah nakon polaska, pristupio mi je časnik za vezu i prenio mi od pukovnika Kirina slijedeću zapovijed: ‘J. m. …ako ne ostanete tu na cesti i ne zadržite se pola sata, te nakon toga ne nastavite put za Graz, svih ću vas postrijeljati’. Ovog trenutka mi je sinula sva golotinja onoga što sam slutio, te bijesno odgovorih: ‘Obavijestite poglavnika da ćemo ostati ovdje na cesti ne pola, nego puna dva sata, nakon čega ću nastaviti put onamo gdje budem smatrao da ću spasiti glavu sebi i svima meni podčinjenima’. Možda će se naći koji naivnjak pa pomisliti da je puk. Kirin ovu zapovijed dao svojevoljno i bez znanja poglavnika? Ja sam uvjeren da su ton i zapovijedi i one balkanske rječetine plod poznatog Kirinovog prostakluka, ali isto tako znam da puk. Kirin nije mogao, nije smio bez poglavnikova znanja i naloga odbaciti i otpustiti svoje osiguranje. Naprotiv sam uvjeren da je poglavnikova namjera bila zamesti sebi trag i izgubiti se, dok bi ga Rusi u Grazu uzaludno među nama tražili. Ovo je bio način njegova oproštaja od ‘Sigurnosne službe’ koja je neustrašivo bdjela i brinula se za njegovu sigurnost kroz čitavo vrijeme njegove vladavine. Sazvah na okup čitavu pratnju, objasnih im naš teški položaj, savjetujući svakome onome koji imade građansko odijelo neka se presvuče. Nadalje ih razriješih svih obaveza i dužnosti prema meni, novonastalom zapovjedniku, obećavši im da ću se i ubuduće brinuti za njihovu sigurnost kao za samoga sebe.

U predvečerje istoga dana, tj. 9. V. 1945., stigosmo u Lieboch. Zamolismo konačište u sjeniku jednog boljestojećeg seljaka. On nas je ljubazno primio, ponudio svakome od nas puni tanjur mljevene srnetine, po komad kruha i po pola litre jabukovače. Bio sam gladan jer toga dana ništa ne okusih, ali uza sve to mislim da je to bilo najsočnije što sam ikada pojeo. Zatim nas je odveo na tavan sjenika, i to na onaj dio istoga gdje se nalazila naslagana velika hrpa sijena. Nije nam (na našu sreću) dozvolio da na tome sijenu polegnemo, nego da svaki od nas uzme po jedan naručaj istoga i odnesemo ga u nasuprotni prazni kut, i tu legosmo. Nisam mogao zaspati, dok su moja tri suputnika duboko spavali. Oko pola noći opazih slabo svjetlo koje je promajalo kroz onaj dio gdje su se nalazile stube i čuh razgovor ljudi koji su se po onim stubama uspinjali. Prvi se pojavio vlasnik s uljenom lampom u ruci, a iza njega četiri ruska vojnika. Sva petorica odoše u onaj dio sjenika gdje je bilo naslagano sijeno. Ona četiri vojnika bijesno započeše na puškama nabijenim bodežima probadati ono sijeno, uzduž i poprijeko. Gledajući ovaj prizor ostadoh bez daha, u strahu da se koji od mojih drugova ne bi pomaknuo ili zakašljao. Kad su se izdovoljili probadanja onog sijena, odoše, a da se ni ne osvrnuše na naš prazni i zamračeni kut. Zahvaljujući dobrome Bogu, spasismo se. […] Prolazeći kroz grad vidjeli smo mnoga vrata i prozore po ruskim vojnicima porazbijane i kuće okradene, te slušali plač i jadikovke žena i staraca (mlađih muškaraca nije bilo). U središtu mjesta vidjesmo jedan žalosni prizor, tj. jednog visokog i jakog ruskog vojnika kako vuče jednu kravu o čijem vratu bila je obješena jedna malena i pogrbljena starica. Plačući i ljubeći ovu kravu, preklinjala je onog Rusa da joj ostavi kravu jer da je to sve što ima za prehranu sitne unučadi koji su bez roditelja. Kad je ovaj Rus vidio da se ne može otresti starice, stisnutom pesnicom ju je tako snažno udario po glavi da je ova nesretna starica odletjela po zemlji nekoliko metara; zatim je kravu povukao i odveo. Ni danas ne znam kako sam se uspio suzdržati, a da nisam na onu azijatsku živinu skočio, što bi, naravno, značilo moj svršetak. Ovdje se osvjedočih da je istina ono što se pripovijedalo o ruskim vojnicima, tj. da se prvog dana njihovog dolaska-zaposjednuća pristojno ponašaju, ali po isteku toga dana da se ponašaju kao divlja zvjerad. […]

(Nastavak slijedi)

Izvatke odabrao: Đivo Bašić

Povezani članci

DRUG JOŽA – Manolić protiv lustracije pa proziva Karamarka (1)

HF

Hrvatska država i njezin opstanak (2)

HF

VB i Habsburška Monarhija (7)

HF

LAŽ NA LAŽ – Činjenice o zločinima velikosrpsko-komunističkog režima (4)

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...