PARADOKS – Hrvatska raskinula sve državno-pravne sveze sa SFRJ, a slavi Dan antifašističke borbe!?
U Hrvatskoj su se vladajući potpuno oglušili na sve rezolucije. Ne obaziru se ni na Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990. godine. Niti jedan proces nije pokrenut za osudu komunističkih zločina i nitko za njih nije osuđen. Za žrtve komunističkog totalitarnog režima nema pravde, već samo sjećanje i obilježavanje koje je nametnuo EU. Božica pravde je u ovom slučaju potpuno zakazala. Dogodilo se baš suprotno, da se u Hrvatskoj i dalje obilježavaju komunistički državni blagdani. Upravo to se dogodi kada se ne provede lustracija pri prelasku s jednog društvenog i državnog uređenja u drugo- apsurd, poništavanje jednog praznika drugim.
- lipnja obilježava se Dan neovisnosti kao spomendan u Republici Hrvatskoj, a 30. svibnja je Dan državnosti (u spomen na konstituiranje prvoga demokratski izabranog višestranačkog Sabora 30. svibnja 1990.).
- lipanj je Dan antifašističke borbe, koji je bio obilježen nazočnošću najviših predstavnika vlasti države Hrvatske i sada dolazimo do apsurda toga praznika?
Hrvatska raskida sve državno-pravne sveze sa SFRJ, a slavi Dan antifašističke borbe!?
Hrvatski sabor je 25. lipnja 1991. donio Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske pa je time Republika Hrvatska proglašena samostalnom i neovisnom državom. Odluka Hrvatskog sabora bila je u skladu s voljom naroda koja je izražena na referendumu 19. svibnja 1991.godine. Moram naglasiti da su reformirani komunisti (SDP) pod vodstvom Ivice Račana bili protiv izglasavanja Deklaracije o samostalnosti pa su napustili dvoranu Sabora. Oni su bili za novo udruživanje, za novu Jugoslaviju, ali je njihov amandman odbijen. Dio SDP-ovaca je demonstrativno napustio Sabor, a od 49 preostalih SDP-ovaca njih 48 je glasovalo protiv Odluke. Za Odluku o neovisnosti glasovao je samo jedan zastupnik reformiranih komunista (SDP-a), a to je bio Marko Vlašić Ćiće iz Čare na Korčuli!
„Poštujući na slobodnim izborima odlučno izraženu volju hrvatskoga naroda i svih građana, Republika Hrvatska oblikuje se i razvija kao suverena i demokratska država u kojoj se jamče i osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i državljanina, te promiče njihov gospodarski i kulturni napredak i socijalno blagostanje.“ Piše u Ustavu RH
Međutim taj put nije nimalo jednosmjeran i lagan. Osnovni problem je u zaostaloj jugokomunističkoj i velikosrpskoj ideologiji, koju nam vladajuće političke elite i dan danas nameću i ne dopuštaju da se Hrvatska razvija na demokratski način, u smjeru ravnopravnosti svih njenih građana!
Po njima Hrvati nikada ne bi smjeli imati svoju državu zbog fašističkog karaktera NDH! Taj zloduh NDH, potenciraju jugokomunisti, jugonostalgičari i srpska nacionalna manjina u RH, i naravno država Srbija, kojoj ta manjina u Hrvatskoj služi kao poveznica i most u ostvarivanja plana Velike Srbije.
Nikome ne smeta Italija, koja je sljedbenica u kontinuitetu fašističke Italije, ili Njemačka! Samo je u Hrvatskoj to problem iako Hrvatska nije sljedbenica HDH, ni po čemu, a poznato je tko pravi probleme, Milorad Pupovac i njegov SNV.
Dan antifašističke borbe pretvara se svake godine sve više u veličanje NOB-a
Na Dan Antifašističke borbe obilježava se događaj koji je povijesno sporan, kojeg je nametnula Komunistička partija Jugoslavije, a Hrvatska je raskinula 8. listopada 1991. godine sve državno-pravne sveze sa Jugoslavijom. Događaj od 22. lipnja 1941. godine, koji nema u kontinuitetu nikakvu povezanosti sa sadašnjom Hrvatskom! Dan antifašističke borbe pretvorio se u veličanje Narodno oslobodilačke borbe pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije kojoj je predsjednik bio Josip Broz Tito. Ovaj dokument zorno prikazuje zločinački karakter NOB. Naređenje za smaknuća svih nepodobnih komunističkoj revoluciji, jer je KPJ iskoristila borbu protiv fašizma u Drugome svjetskom ratu za komunističku revolucionarnu promjenu društvenog sistema vladanja državom.
»Strogo povjerljivo!
Samo za partijska tijela!
16. rujan 1941.
Deklaracija CK – KPS
Na poziv KPJ CK (Komunistička partija Jugoslavije Centralni komitet) je zauzeo sljedeće stajalište:
CK se obvezuje i naglašava da je u sadašnjoj političkoj situaciji nastupilo vrijeme za izvršenje socijalističke revolucije.
CK se dalje obvezuje da u predvečerje revolucije mora prestati sa svakim oblikom druženja s građanskim elementima u OF-u (Osvobodilna fronta), jer su to isključivo samo proturevolucionarni elementi koji su iz koristoljubja prodali svoje uvjerenje, i strjeme za materijalnim u novoj kapitalističkoj državi i oni koji nemajo nikakvoga razumijevanja za radničku klasu.
U pravom spoznavanju sadašnje revolucionarne situacije CK zaključuje Da se provedu sljedeće nužnne mjere, koje su potrebne da se pobjednički izvede revolucija:
1. Svi rukovoditelji v OF-u, koji pripadajo bilo kojem građanskom usmjerenju morajo se likvidirati.
2. Svi veleposjednici, kapitalisti, industrijalci i kulaci morajo se likvidirati.
3. Svi čelnici i funkcionari građanskih stranaka, koji nisu u OF-u ili u NOV-u (Narodnooslobodilačka vojska) i koji ne budu likvidirani tamo, morajo se likvidirati.
4. Svi čelnici Bele garde mora se likvidirati.
5. Svi čelnici Plave garde mora se likvidirati.
6. Sve SS-ovce i gestapovce mora se likvidirati.
7. Sve intelektualce, studente i kavanske političare mora se likvidirati.
8. Sve svećenike, koji su se izjasnili protiv radništva mora se likvidirati.
9. Sve bivše jugoslavenske oficire, također i one koji su pri NOV-a, mora se zatvoriti.
10. Sve svećenike mora se zatvoriti. Neka crkve ostanu zatvorene, iste se ne smije rušiti. Represalije se smiju provoditi samo na drugim crkvenim imanjima i posjedima.
11. Sva vojna poslanstva kapitalističkih država, koja se nalaze pri NOV-u mora se prisiliti da otputuju. Svaki daljnji razgovor je zabranjen.
12. Sve osobe, koje se protive našem oslobodilačkom ratu mora se odmah tajno odvesti i predati NOV-u. Iste se mora likvidirati samo u slučaju ako to situacija ili pak vanjski položaj zahtijeva.
13. Svi građanski časopisi ne smijo izlaziti. Radioaparate se mora također oduzeti.
14. Svi javni uredi i sve životno važne ustanove, poput prometnih sredstava, mora se također oduzeti i predati odjelima NOV-a.
15. Sve se te mjere moraju provesti onoga dana kada to bude naređeno.
16. Sve likvidacije moraju izvršiti posebni odjeli partije.
Partijske organizacije na terenu i u odjelima NOV-a moraju to provesti u najvećoj tajnosti prema naredbama. Samo najvažniji stari članovi, funkcionari partije, smijo znati za te naredbe, i samo su oni određeni za odabir krivaca.
Živjela socijalistička revolucija!
Živio Staljin, vođa cjelokupnoga radnog naroda!
Za CK – KPS (Komunistička partija Slovenije):
(potpis) Boris Kidrič«
Original na slovenskome jeziku
»Strogo zaupno!
Samo za organizacije partije!
16. IX. 1941.
Boris Kidrič
Unatoč tomu, od post-komunističkih država, među kojima je Češka prva donijela zakon o lustraciji 1991. godine, Hrvatska spada u red onih malobrojnih država kod kojih lustracija dođe tek kao nedosanjani san, a traženje uzora u ‘Europi’ u ovom slučaju na široko je zaobiđeno, što pak govori o selektivnosti hrvatskih vladajućih struktura, protkanih bivšim komunističkim kadrovima i privrženosti starom komunističkom poimanju vladanja, a samim time i o količini nužnosti potrebe za lustracijom u Hrvatskoj, koja je tim veća.
Zakoni o lustraciji, iako nisu zaživjeli u potpunosti, doneseni su čak i u Albaniji i Srbiji, dok su u Hrvatskoj već i prijedlozi zakona odbijeni, prvi 1998., a drugi 1999. godine i to većinom vođenom HDZ-om. Zakon je bio predložen od strane HSP-a. Dakle, dok je u ostalim zemljama bivšeg komunističkog sustava, osobama koje su sudjelovale u radu ili na bilo koji drugi način surađivale sa tajnim službama bivšeg sustava otvoreno dato do znanja da se sklone iz javnog života, to u Hrvatskoj nije bio slučaj.
Tko zna koliki još sudjeluju u javnome životu Hrvatske, a bili su u komunizmu umiješani u koješta, jer nije provedena lustracija. U Hrvatskoj su lustracija i osuda komunističkih zločina izostali i jednostavno stoga što je dolaskom demokracije došlo do velike ideološke seobe bivših komunista u novu vladajuću partiju, ili po novome stranku, kao i stoga što bi ona zakačila mnoge koji su nam se svih ovih godina prikazivali kao borci za hrvatsku stvar, a tko zna koga su sve prokazali ili ga došli glave, jer su surađivali s UDB-om. Još k tome, znajući da su Hrvatsku preuzeli predstavnici upravljačkog, nekonkurentnog sistema koji je propao prije svega u ekonomskom smislu i koji je kao takav neodrživ, prisjećajući se hrvatske pretvorbe i privatizacije na komunistički način, te da su te strukture i dalje ukorijenjene u Hrvatskoj potreba za lustracijom dolazi do stvarnog izražaja. Posljedice svega toga se osjećaju – ono što je danas ostalo od Hrvatske samo su formalne vertikale države općenito. Kao i u vremenu 45-godišnjeg komunističkog totalitarizma u Hrvatskoj se osjeća animozitet, ponajviše spram Crkve, koja je očito i danas unutarnji neprijatelj tadašnjeg bratstva i jedinstva, socijalnog poretka, bez obzira što ona predstavlja unutarnji izričaj velikog dijela hrvatskoga naroda. Zatim kao vanjski neprijatelj br. 1 i dalje je hrvatska dijaspora, koja je tada bila glavna okosnica borbe za hrvatsku neovisnost, a danas po svemu sudeći predstavlja opasnost, komu, čemu? Negiraju se tradicionalne vrijednosti hrvatskog naroda, istodobno se omalovažavaju, minimaliziraju i predstavljaju zaostalima, a sve to uz držanje medija, nevladinih quasi-građanskih udruga i ključnih pozicija u gospodarskom, socijalnom, društvenom i političkom segmentu Hrvatske.
(Nastavak slijedi)
