Opisi ribarskoga oruđa
Dragi humanist i ljubitelj prirode Tomislav Macan (1905.-1971.) opisao je “Ribarsko oruđe” (Blato na Mljetu), 1933., Nadbiskupska tiskara Zagreb, prema kazivanju “dragog starine” Ivana Bušurela Petrova (Bušurelo).
Tomislav Macan bio je čovjek radoznao i bistar učitelj, njegova zapažanja koja se tiču povijesti, etnografije i biologije često su objavljivane u kvalitetnom hrvatskom časopisu “Priroda” pod pseudonimom Martol Dubac (na Dupcu je stara kuća Macana)
Knjiga koju sam proučio u dubrovačkoj znanstvenoj knjižnici ima Macanovu posvetu don Đuru Krečku (1883.-1944.), svećeniku, domoljubu i djelatniku u kulturi, strijeljanom od strane partizana u listopadu 1944. na otoku Daksi. I druga knjiga o etnografiji Mljeta iz 1932. godine ima posvetu don Krečku, njen prikaz ide zasebno.
Izvucimo i prilagodimo novinskom članku zapažanja Tomislava Macana, odnosno kazivača Bušurela koji govori u mljetskom dijalektu.
Moji komentari su u obloj zagradi(), autorovi u uglatoj//.
“Za sitniju ribu trijeba da je konac tanji, a za višu deb(l)ji, ako nije konac prema ribi neće se hita(ti) ništa, joli malo. Tada mriježa nije lovica. Mriježe se kupuju, narede se na fabriku, ali ne armane (učvrstiti, opremiti, urediti) i ne omašćene (obojane), to se sve doma učini.
Mriježe koje ej fabrika omastila nijesu dobre lovice, jerbo se u druge koje su doma omašćene vazda uhiti nešto ribe, a u njih malo ili ništa.
Mriježe se maste (boje) krj(e)kom /korom od bora/, koju trijeba ubrati na boru, obično zimi.
Krjka(!) se bere sijekirom. (! ije). Kad se donese doma, trijeba je na fino istući majicom, gogicom (?) i sl. alatom.
Ne(t)ko je me(l)je u mlinu va(l)javcu /stari mlin za mljivo maslina/. Tada se istučena krjka kiša u vodi ili se skuha. Boje je krjku kiša nego je huha(!), jerbo je mas(t) od kuhane krjke crn(i)ja, pa ako se mriježa u njoj omasti, jer je tada riba vidi; a ovaka mas(t) izgriza konac od mriježe, pa tada manje dura.(traje) (slijedi uputa da kišaju jedan dan ili noć)… Mriježe se zakišaju kad krjka pušti mas(t)… kad se mriježa izvadi iz masti trijeba je prostrijeti na steralo, da se ošuši.(!)
Steralo se načini od tri/obično/ i više lijenaka, koje se prislone svaka na dvije sohe.
Lijenke su obično od mladoga bora, a sohe od koje mu drago gore.(tj. drveća)
Ako soha nije od sebe rasohata (!), načini se od dva unakrs(t) pribijena ko(l)ca.
Steralo se načini ili prid kućom ili prid magazinom na moru… Mriježa se stere priko sterala da na jednu bandu (stranu)ostanu pluta, a na drugu olovo, i to uz lijenke. Sterala se načinjaju na suncu da se mriježe brže ošuše. Kad se ošuši paha (oči mriježi) i skandaji (uzice?), mriježa se kupi.
Za brijeme(!) ribanja (ribolova)… ne trijeba čekati da se i skandaji ošuše…
Mriježa se nosi na more u hararu /vrijeći/. Rijetko je nosi čovjek jer dosta piza (teži), nego se goni na magarcu. Svake tonde /kada je pun mijesec/, trijeba salda(t) mriježe; okrpi(t) i omasti(t), ako se je u pasanom (prošlom) mraku riba(ri)lo… (jer kad je pun mjesec ribe nema)… ako konac nije omašćen riba ga u moru vidi… maste se i da je konac mekši i duretniji (trajniji).
Kušalo se masti(t) mriježe u stučenom lišću od trišlje, ali su tada bile okorene, te su brzo propadale. Mriježe se bacaju uveče ili ujutro, a salpavaju se… u zoru.
Bušurelo navodi da se mreže bacaju po mraku, a da poslije ulova ih treba diščetati (odbaciti, tj. izbaciti ribu, tal. discettare?) i zatim oprati u moru. “Jedino se ne pere prostica (jednostruka mreža stajačica), kad se buca (lupati po vodi?), jerbo se onda u nju ne uhiti braka (valjda trava i kamen sa morskog dna)… Kad se prostica baca u kalaturu (ne znam značenje, svakako nije podočnjak, već nekakva morska trava?, T.T.), da ostane proz (kroz) noć u moru, onda se i svako jutro pere.
Kada se pere mriejža jedan ribar stoji na barci i lupa sa mriježom po moru, i pomalo je popušta, a drugi je ribar s kraja poteže na kraj. Sardenara (mreža za srdele) se obično pere na barci u dvojicu… Najviše se voge (morske trave) ulovi u traktu(vrsta mreže potegače)
Kada se mriježa salpava, ili se baca, vazda se slaže na škafu (niska posuda, scaffale je tal, polica). Kad se mriježa ispara, ili da je ispara pliskavica (delfin), ili da se zadjede u moru za kamin(!)… krpi se iglom koja se načini od drva. Oko srca igle namota se konac i krpi se.
Igle se načine doma do jelovine ili planike (maginja).
Za ribanje se doperavaju (dubr. duperaju, tj. koriste) ove mriježe: ričijak (riccio je jež?) gerarica, (gera je mala riba, kao i gavun i malo veća bukva), gavunara, popunica, prostica, bukvara, sardenara, polandara (za palamide), tonom i šabaka ili trakta.
Autor navodi da je ričijak mala mreža koju baca jedan čovjek, najviše se u nju love sope (salpe).
Popunica, autor opisuje kako joj se “oči” pletu, služi za lov na škrpine, barbune (trilje) i jastoge.
Prostica se baca ljeti i love se ukjate (ušate), šnjuri, lokarde, trag(l)je. U polandaru se “hitaju” osim polanda (palamida) i trupači, luci (lice?). Š njom se može zagradi(t) riba u portu (luci), a onda unutra hita se šabakom (kamenje naziva kaminje, op., T.T.).
Tonom je mriježa za hita(t) jastoge (ne ulazim u prevelike detalje, kada se mreža vuče po dnu, u kojem mjesecu se što lovi, i dr- op., T.T.).
Što je gribac, što su krila, što goče, mrje, kolić, plutnja, plutnji srdincun, armatura, krok, picaj, srdun, žilica ne ću objašnjavati, koga zanima neka čita original. (T.T.)
Slijedi opis danas zabranjenoga načina lova staršenjem ribe udaraljkom drvenom.
“Buc je načinjen od katarišta (kopljište?) i buca, i jedno i drugo je o(d) drva. Buc je bokun (komad) drva izdub(l)jen na način zvona i pribijen na dno katarišta. Kad se buca jedan polako vozi, a drugi udara s prove (prednji dio barke) bucom po moru… Buca se po noći.”
“Ako nema mijeseca(!) hita se riba i na dokec (dokes, svijeću). Proz(!) škaf od prove ili od krme prodijede se svijećalo i kad dođe do palmete (palubica, možda je prezime Palmotić po tome), inklinja (!) se klinima o drva. Svijećalo ima dva dijela: puritnjak i svijećalo. Puritnjak je rasohato drvo po prilici 2 m visoko. Drvo se provuče kroz anijo (prsten) od svijećala i prisloni se priko rasohatog drveta. Ovo je svijećalo sa anjelom. Svijećalo sa tulinom ima driti (ravan) puritnjak, a mjesto anjela je tulin.(cilindar)… I na jedno i na drugo svijećalo loži se luč od bora.”
Tada se naravno ostima tuče riba koja se okupi privučena svjetlošću.
“I u vrše se hita riba. Vrše se spletu od pruća…, uzim(l)je se pruće od mrče(mirte), ali kad nema mrče pletu se i od somine i leprike. Pruće se bere zimi dokle nije u soku, ako je u soku malo dura.” Prut se ne guli, kiša se tri dana, plte se špagom (konopom) i iglom kojom se krpe mreže.
“Počme se plesti od vrha vrše…, prut kojim se počelo plesti zove se namet.”
Potankosti opisa pletenja vrše neka stručnjak iščitava kod Macana; mislim da ostrc, škvadrana banda i dr. nisu preveć zanimljivi laiku.
“Vrhovi prutova nazivaju se brkovi, a to su vazda tanki dijelovi pruća… da može uć(i) riba proz otvor.” Namet se od vrše začepi čepom od trave ili kapiletom, čepom spletenim od pruća u obliku kapice, ili pak drvenim čepom.” Pustimo sada ribara Ivana Bušurela da kazuje svojim ribarskim rječnikom: “Čepovi imaju po dvije primule, uzice, od kojih jedna drži čep pri vrši kao kakva fibija. Ona je vezana fermo na čepu, a druga je fermana špicom, komadom drveta. Ima još jedna primula na vrši, na mjestu dje se vrša počinje širi(t). Tu se veživa da pri salpavanju ide vrša do ponta, a ne treso, jerbo je tada lakše salpava(t). Neko veže vršu za sam skandaj bez primule za vrh velike korte, ali mu skandaj pati bez primule, a pri salpavanju sutoposno je da špica ne izleti i riba se ne prospe u more” (ima i zabavnih riječi, kao zdvora – izvana, debejo, srijedina, op., T.T.).
“Vrše se obrumavaju ribom (abrum, hrana za ribe, mamac op., T.T.)… za abrum se stav(l)jaju crnjeji, a dobre su i srdjele; za golu ribu /bez (l)jusaka/ stav(l)ja se hobotnice suhe, i malo popečene na ognju od zelene trišlje, da bo(l)je vonja”.
Unutar vrše se komadi ribe “zadijedu” na “ražanj”, tj. dio zvani ostrc.
Škaf je ravna površina- obično prilično velika prova ribarskog leuta – a može bit i površina na sredini leuta. Inače, škaf je (negdje) i cijela površina oplate pogotovo drvenog čamca.
Luc je iz porodice tuna – plava riba -sličan trupaču ili polandi i naraste do 3 kila – a Lica (Skočanica, Pastirica) je predator iz porodice Carangidae – lat. Lichia amia – brza je i jaka pogotovo veći primjerci (i do 15 kila) i nije ciljana kao riba koja se lovi mrežom.
(Svršetak u sljedećem broju)
