Američki veleposlanik u Beogradu, John Dyneley Prince, nije se mogao načuditi primitivizmu srpske vladajuće političke i kraljevske kamarile
Adam Pribićević obavijestio je brata Svetozara da je Puniša Račić bio u Skoplju kada su mu javili da su u automobilskoj nesreći ozlijeđeni njegova žena i djeca u Kosovskoj Mitrovici. On (Puniša) je odgovorio da mu je nemoguće posjetiti ih “jer moram sutra u Beogradu u interesu države izvršiti veoma važno poslanstvo, koje en može biti odgođeno.” (tj. atentat na Radića, 20. lipnja 1928., op., T.T.) Prethodno je Puniša tajno bio na dvoru kod kralja, a Radić i većina HSS-ovaca (osim zastupnika Pernara) su znajući za opasnost bili mirni na provokacije radikala.
Dr. Ninko Perić (1886. – 1960.) pravnik koji predsjeda skupštinom daje sasvim nepotrebno riječ Puniši, navodeći ga čak i da dođe za govornicu, mimo protokola i običaja na tobože osobnu uvrjedu, koje de facto nije ni bilo. Tijekom govora u kojem spominje Puniša da će upotrijebiti i drugo oružje koje će zaštititi interese srpstva, zastupnik Pernar mu dobacuje: “Opljačkao si begove!”
Besmislica, koja je neistinita i koja je tobože dovela Punišu do afekta.
Uto Ninko Perić koji je trebao oduzeti riječ Puniši zbog udaljavanja s teme, prijetnji i vulgarnog vrijeđanja, namjesto toga daje neki ugovoreni znak koji su opazili novinar Politike i novinar Trgovinskoga glasnika.
Predsjednik skupštine Ninko Perić prekinuo je sjednicu i uputio se žurno prema ministarskoj sobi, praveći se da ne vidi kako Puniša ima revolver i kani ga uporabiti.
Hladnokrvno gađajući Puniša ubija Pavla Radića (sinovca Stjepanova) i Đura Basaričeka (1884. – 1928.) koji je upravo tada trebao govoriti o korupcionaškim aferama i osobama bliskim kralju. (kada je Ninčić nepotrebno dao riječ Puniši, koji ju nije tražio, dovodeći ga za govornicu odakle je imao zastupnike HSS-a kao na dlanu op., T.T.)
Trojica HSS-ovaca su ranjena, teško je ranjen Stjepan Radić, koji je pogođen u trbuh, te umire kao “šećeraš” nakon 40 dana. Pobratim Dragan Bojović pomaže mu u bijegu, čeka ih automobil (vojni ili policijski); te se skriva od 11 h 30 minuta do 17 h, nakon čega se predaje.
Traljava istraga, lakrdija od suđenja, nekažnjavanje sudionika u zločinu Popovića i Jovanovića, te pomagača u bijedu, nepostojanje kajanja, čak i ponos zbog hladnokrvno počinjenoga zločina, toliko su bili ogavni da su i šovinizmu sklon narod i radikali, pa čak i odvjetnici uvijek skloni zaradi zazirali od ubojice.
Još jednom Većeslav Wilder se ponio odvratno, naime što je on tražio u predvorju skupštine (tamo poslan od kralja), osim da izvijesti je li se plan ostvario? Matija Glasnović, administrativni tajnik svjedoči i o nervoznom ponašanju uoči atentata (posrbljenoga Makedonca?) Mite Dimitrijevića (1880. – 1952.), radikala i korupcionaša bliskoga kralju.
Ibro Štivić koji je čuvao ranjenoga Radića kaže da je istome Dimitrijević namjerno kazao o smrti sinovca Pavla, ne bi li mu naškodio.
Ono što žalosti da je među stupovima kraljeva režima i kasnije diktature bilo i loših i otpalih svećenika, poput slovenskoga političara Antona Korošeca (1872. – 1940.), Vojislava Janića, ex svećenika Đura (Jure) Vilovića i Tonija Schlegela.
Korošec je prema dr. Ivanu Pernaru (1889. – 1967.) zastupnik HSS-a, ranjen u skupštini)obavijestio članove svoje (slovenske) Ljudske (narodne) stranke da 20. lipnja 1928 (dan atentata) ne dolaze na sjednicu. Zanimljiv je dokument iz nekadanjeg Državnog arhiva SFRJ, fond Ministarstva pravde Kraljevine Jugoslavije, sign. 88 – 37 -28. Predsjednik suda Milutin Petrović po nalogu ministra pravosuđa Vujičića određuje istražnoga suca Svetolika Milutinovića i zapisničara Dobrivoja Vujića. Mimo zakonske procedure i očito po naredbi sa najvišega mjesta (tj. kralja) krši se zakon; niti dva sata od počinjenoga umorstva. U istom fondu je naredba ministra unutarnjih poslova svećenika Korošeca ministru “pravde” u kojem mu naređuje tko ima biti zapisničar i tko istražni sudac u slučaju umorstva 2 HSS-ovaca i ranjavanja trojice po atentatoru Račiću.
Ne treba komentar ovakva sudska praksa.
Račićevi pokrovitelji bez njegova znanja (čak i uz ljutnju Račića koji se nije nadao zatvoru)angažiraju čuvenog francuskoga odvjetnika Korzikanca Moroa Giafferija. Moro Giafferi (1878. – 1956.) bio je francuski radikal, borac iz Prvoga svjetskoga rata i nositelj legije časti. Sjajan govornik koji je branio i potpuno nemoralne ljude za dobar novac, tako višestrukoga ubojicu ženskih osoba Landrua, atentatora Grynszpana i dr.
Govornici su tada osim psihologije i logike vodili računa i o djelovanju na emocije puka i medije. Radićevci preko Bernarda Lecachea (1895.-1968.) angažiraju Henryja Torresa. Lecache je novinar, osnivač Lige protiv rasizma i pogroma Židova, pacifist (bio u Prvomu svjetskom ratu, izgubio brata u istom), povezan s komunistima, Vodio niz časopisa, i komunistički “Journal de Peuple”. Godine 1930. član masonske lože Grand Orient de France.
Torres Henry (1891.-1966.) je Francuz židovskoga podrijetla. Narednik u Prvomu svjetskom ratu, simpatizer komunista, vrlo uglađeni gospodin. Kada je moldovanski Židov Sholom Schwarbard ubio na ulici u Parizu vođu ukrajinskih nacionalista Simona Petljuru (1879. – 1926.) 25. svibnja 1926. Torres mu je bio odvjetnik. Za Drugoga svjetskoga rata emigrirao u SAD, sudjelovao u francuskim antifašističkim medijima, bio degolist.
Je li se HSS nemajući obrane u zapadnoj demokraciji morao obratiti lijevom spektru. Svakako manevar se pokazao uspješan, jer Srbi odustaju od Mora Giaffera, zabranjujući strane odvjetnike jer to zakon ne dopušta, a publicitete im može samo škoditi u ovakvom prljavom činu. Ostaje pitanje razloga sukoba Pribićevića i kralja, te što je značila Radiću Seljačka Republika, ima li to kakav socijalistički biljeg?
John Dyneley Prince (1868.-1945.), lingvist, veleposlanik SAD-a u Beogradu, 15. 6. 1929. u svom izviješću br. 612 ističe da sa stajališta “zapadnoga promatrača činilo se ovo suđenje gotovo ogavno” (disgusting – odvratno, gnjusno, gadljivo). Neprikriveno likovanje nad hladnokrvnim umorstvom, smijeh, nepristojne upadice i nedostatak dostojanstva suda i sudaca su bili jezivi. Dyneley to smatra izuzetno štetnim za razvoj boljeg razumijevanja zapadnih i istočnih dijelova kraljevine. Ježi ga prikazivanje hladnoga i promišljenoga umorstva kao samoobrane, očekuje kaznu od 20 godina zatvora, jer ne postoji druga kazna u srpskom zakoniku između smrtne kazne i dvadesetogodišnje. Zapaža nesudjelovanje Hrvata u takvom suđenju, sudsko nekažnjavanje sudionika u zločinu, te uvjerenje da je Račić samo oruđe u rukama klike.
“Kao stvar mogućeg kriminološkog interesa Ministarstva šaljem u prilogu sliku ubojice Račića. Bojim se da će ovo suđenje doći do idućih generacija kao jedan od najžalosnijih historijskih poznatih slučajeva (causes celebres)”. Dyneley je poznavao slavenske jezike, semitske, turski, velški, staroirski, ciganski, indijanski (makar Delaware)…
U zatvoru je Račiću bilo bolje nego u hotelu, upravnik zatvora bio je nećak Nikole Pašića. Račić je imao slugu, tjelohranitelja i kuhara, iznajmljeni fijaker, izlazio je van, putovao, primao društva, supruga Cana je dobivala 3.000 dinara mjesečne pomoći (i više kad joj je zatrebalo, 3.000 dinara je dvije tadašnje liječničke plaće). Jedna priznanica od 3.000 dinara je sačuvana zaslugom dr. Rudolfa Šaleka.
Godine 1944. je Punišu Račića ubio vjerojatno “neki partizan Crnogorac, komesar (koje?) brigade, raniji student beogradskog pravnog fakulteta (možda Jovo Kapičić?, op.,T.T., a možda treba pitati druga Josipa Manolića?)
Zvonimir Kulundžić izražava zahvalnost uredniku Zorislavu Ugljenu, zahvaljujući na divnoj suradnji. I Zorislavov životni put i podrijetlo su zanimljivi, o tom potom.
(Svršetak u sljedećem broju)
