Biskup Speyera objavio je da je odobrio blagoslov homoseksualnih parova
Prije nego završim, moram se osvrnuti na situaciju u kojoj se trenutno nalazimo. Kao što sam rekao na početku, događaji u posljednja tri mjeseca iznenadili su i one koji nisu imali iluzija o aktualnom režimu. Spirala prema dolje ubrzala se do točke koju ja, na primjer, nisam očekivao. Ono što smo vidjeli u posljednja tri mjeseca su skandali Franjinog papinstva u njihovom najkoncentriranijem obliku. Počet ću sa skandalom svećeničkog seksualnog zlostavljanja i njegovog zataškavanja, čiji je najflagrantniji primjer vrlo prisutan u vijestima. Slučaj je to, za koji ste sigurno svi čuli, isusovačkog svećenika Marka Ivana Rupnika, optuženog za seksualno zlostavljanje najstrašnije vrste nad redovnicama kojima je on trebao biti duhovnik. Zlostavljanja su uključivala užasne svetogrdne elemente u koje neću ulaziti, i trajala su desetljećima, ali jezuiti nisu učinili ništa po tom pitanju. Početkom ove godine sa zakašnjenjem su odlučili da je bolje odreći se patera Rupnika i izbacili ga iz Družbe, no zaštita Vatikana nad njim se nastavila.
Pater Rupnik proglašen je krivim za teški kanonski zločin odrješenja jedne od svojih spolnih partnera u ispovjedaonici i automatski je dobio kaznu izopćenja, ali je izopćenje ukinuto u roku od mjesec dana. I ne samo to, nego je upravo u tom trenutku o. Rupnik pozvan da propovijeda na duhovnim vježbama u samom Vatikanu. Pokušaji da se ovaj svećenik dovede pred crkveni sud ometala je činjenica da su njegovi zločini zastarjeli; to se može ukinuti u odgovarajućim slučajevima, ali papa Franjo to nije učinio. Javno je zanijekao svoju upletenost u slučaj, ali Christopher Altieri je napisao: “važni svećenici bliski Franji snažno su sugerirali da je Franjo imao gotovo sve veze s njegovim upravljanjem.” Pater Rupnik je, naime, tipičan od nemoralnih klerikalnih pajdaša koje je papa Franjo sustavno štitio tijekom svog pontifikata i prije njega.
Rupnikovo zataškavanje
Sredinom ove godine Rupnikovo zataškavanje bilo je na vrhuncu. Bilo je ličnosti, poput kolege isusovca kardinala Luisa Ladarije, prefekta doktrine vjere, koji su željeli da se pater Rupnik učinkovito kazni, a navodno je to bio razlog zašto je Ladaria notorno odbačen s nedavne Sinode o sinodalnosti. Vatikanske su snage čak pokušale poništiti prethodnu ekskomunikaciju oca Rupnika kao nepravilnu. Naposljetku je izazvao negodovanje u javnosti, prvo kada je izvješće vatikanske Komisije za zaštitu maloljetnika kritiziralo pokazanu labavost, a drugo kada je otkriveno da je pater Rupnik, unatoč izbacivanju iz isusovaca i optužbama koje su i dalje pritiskale njega, nedavno je bio inkardiniran u koparskoj biskupiji. Krajem listopada Vatikan je konačno objavio da je Papa skrenut pozornost na nedostatke u procesuiranju slučaja oca Rupnika i da je odlučio opozvati recept kako bi Rupniku omogućio suđenje. Christopher Altieri komentirao je ovo: “Uz nevjerojatne rokove i apsurdna objašnjenja, ova objava samo dodatno potvrđuje da su odgovornost, odgovornost i transparentnost prozirno cinični bromidi. Čin grube moći pokazuje da je vladavina prava u Crkvi farsa.”
Apostolska pobudnica Laudate Deum
Koja su nas druga papinska djela napadala posljednjih tjedana? Imali smo apostolsku pobudnicu Laudate Deum, o takozvanoj klimatskoj krizi, u koju je, kako je netko istaknuo, papa Franjo otišao do kraja. Thunberg. U pobudnici stoji: “Više nije moguće ne vjerovati u prvenstveno ljudski uzrok klimatskih promjena.” Toliki drugi članci kršćanskog vjerovanja su posustali, ali neka nam bude drago što papa Franjo nastavlja braniti dogmu neupitne vjere. Svjedoci smo i drugih moralnih skandala, poput činjenice da je, na primjer, francuskom kardinalu Ricardu dopušteno da zadrži svoj kardinalat unatoč priznanju da je prije nekoliko godina zlostavljao 14-godišnju djevojčicu ili da je papa Franjo ponovno branio , u slučaju biskupa Gisane od Sicilije, biskupa optuženog za zaštitu seksualnih zlostavljača i ocrnio je svoje tužitelje.
Šokantno
Sve je ovo šokantno, ali ono što moramo analizirati je događaj s ozbiljnijim posljedicama za Crkvu. To je otvoreno raskolnički kurs njemačkog sinodalnog puta, koji se nastavio, a da ga papa Franjo nije pokušao zaustaviti ili ukoriti. Dana 3. studenog biskup Speyera objavio je da je odobrio blagoslov homoseksualnih parova i da sastavlja popis svećenika u svojoj biskupiji koji su to spremni učiniti. Opet apsolutna šutnja Rima. Nekoliko dana kasnije stigla je objava da je biskup Joseph Strickland iz Tylera u Teksasu svrgnut s vlasti jer nije slijedio modernističku liniju. Ovdje vidimo obrazac pontifikata pape Franje prikazan sa savršenom simetrijom: heretik je zaštićen, a vjerni katolički biskup svrgnut. Kardinal Gerhard Müller javno je nazvao smjenu biskupa Stricklanda zlouporabom božanskog prava papinstva. Jedan talijanski novinar usudio se opisati ovo papinstvo kao “pontifikat čistki” i suprotstaviti Franjinu praksu njegovom zavjetovanom motu milosrđa. Peter Kwasniewski je komentirao: “Prije mnogo godina Henry Sire nazvao je papu Franju ‘papom diktatorom’. Uvijek iznova ova je procjena opravdana, i to nikad više nego kad Papa svrgne biskupa bez valjanog postupka, protiv kanonskog prava i bez ozbiljne zamislive krivnje. Spojio je mentalitet Pija IX. ‘Ja sam tradicija’ s motom Juana Peróna: ‘Prijatelju sve. Neprijatelju, ni pravdi’”.
Koliko god sve ovo bilo ozbiljno, moramo obratiti više pozornosti na nedavno zatvorenu Sinodu o sinodalnosti, jer je to sredstvo kojim papa Franjo pokušava institucionalizirati svoju revoluciju. Prvi komentar koji treba dati jest da su sve ove sinode, uključujući prethodne dvije o obitelji, bile vođene na takav način da su omogućili kliki modernista da unaprijede svoj program pod izlikom konzultativnog procesa. Da citiram talijanskog promatrača, razvoj raznih sinoda ovog pontifikata, počevši od sinoda obitelji i završavajući snažno s posljednjom, pokazuje da su pravila rasprava i vijećanja, unaprijed pripremljena odabirom samih sudionika, imala više puta mijenjan kako bi se ušutkalo očito odbacivanje od strane crkvene većine jedinstvene linije mišljenja koja se namjeravala nametnuti i kako bi se spriječilo pojavljivanje unutar Sinode linije koja se ne podudara s onom unaprijed određenom odozgo.
Otkrivanje plana za promjenu pravila papinskih konklava
Međutim, kada je izašlo konačno izvješće Sinode, svi smo dočekali iznenađenje; pokazalo se neočekivano neuvjerljivim. Mnogi od nas su na trenutak bili zatečeni, ali dobili smo objašnjenje iz vijesti koja se pojavila nedugo nakon toga. Uključivalo je otkrivanje plana za promjenu pravila papinskih konklava kako bi se uvelo sudjelovanje laika, uključujući i žene. Ono što nam je to pokazalo jest da važna stvar prethodne Sinode nije bio dokument koji je proizašao iz nje, nego sam proces. Osmišljen je da omekša Crkvu za revoluciju u papinskim izborima. Tako smo imali biskupe koji su davali izjave poput ove: “Od sada će biti nemoguće slaviti Sinodu bez sudjelovanja laika.” Da je tako, ljudi bi također zahtijevali izbor pape pod sličnim uvjetima.
Ova vijest otkrila je da su mjesecima trajali razgovori između Pape i kardinala Ghirlanda o promjeni pravila Konklave. Kardinal Ghirlanda, inače, osim što je isusovac, promicatelj je ekstremne teološke vizije papinske moći što ga čini idealnim agentom za jačanje režima papinske diktature. Čim je vijest izašla u javnost, uslijedio je brzi demanti iz Vatikana, popraćen bijesnim naporima unutar raznih dikasterija da se otkrije tko je odgovoran za curenje informacija. Pouka koju je ovo pokazalo je da je Vatikan shvatio da je izgubio kontrolu nad pričom, kako se danas kaže, i da se osramotio otkrićem koje je bilo ispred njegovih planova. Mislim da nema sumnje da će takozvana reforma ići naprijed, ali pretpostavljam da je preuranjeno otkriće poremetilo plan pape Franje.
Javier Milei protiv Crkve
Međutim, ne donosi sve papinske vijesti sam Rim. Vrlo značajan događaj došao je iz Argentine, u vidu predsjedničkih izbora prošle nedjelje i dolaska na vlast Javiera Mileija. Prvo, to je bilo izravno suprotno politici Crkve, koja je, očito po nalogu Rima, otvoreno vodila kampanju protiv Mileija i poticala birače da glasuju protiv njega. Točnije, Milei je deklarirani neprijatelj pape Franje i javno ga je vrijeđao, dok je njegova potpredsjednica Victoria Villarruel tradicionalistička katolkinja. La Croix komentirao je rezultat: “Iskreno govoreći, kad bi skupina ovisnika o crkvenim pitanjima sjedila u baru i pokušavala na salveti za koktel nacrtati unos što je dovelo do odbijanja tout Court agende trenutnog pape, sumnja se da su mogli smisliti nešto živopisnije od onoga što se dogodilo u činjenica”. Oštriji komentar stigao je od argentinskog političkog stručnjaka, profesora Peretóa, koji je u nedavnom intervjuu izjavio da Mileijeva pobjeda predstavlja ignoriranje Bergoglija i potvrđuje ono što svi znaju: Argentinci ne vole papu Franju i ne žele ga. Godinama kada se u novinama i na portalima pojave vijesti o Bergogliu, administratori su bili prisiljeni zatvarati komentare čitatelja, od kojih je većina pogrdna i oštra. Mnogi će pomisliti da je odbacivanje Bergoglia bilo rašireno samo među onima koji čitaju i informiraju se. Sada se pokazalo da je ima u svim društvenim slojevima, pa i među siromašnima. Iz istog razloga Bergoglio nikada neće ići u Argentinu, jer bi njegovo putovanje bilo promašaj. Istina je da je većini nižeg klera, osobito mlađih svećenika, dosta Bergoglia i ne žele imati ništa s njim: odbacivanje koje obuhvaća sve što Papa čini i zagovara.
To je mišljenje Argentine, na koje bi ostatak svijeta trebao obratiti pozornost, kao što bi kardinali izbornici morali učiniti 2013. godine.
Pa se čini da su i na ovom području planovi pape Franje osujećeni, a ne treba podcjenjivati ni posljedice toga za Papu koji je goli političar poput Franje. Ukratko, što možemo očekivati u bliskoj budućnosti? Oklijevam davati predviđanja, ali ono što su nam događaji u posljednjih nekoliko tjedana pokazali jest da je papa Franjo starac kojem se žuri. On očajnički želi institucionalizirati svoju revoluciju prije nego što umre, i neće prestati ni pred čim da je postigne. Dakle, odgovor na pitanje “koliko niže možemo ići?” je da vjerojatno ne postoji granica, i možemo očekivati da ćemo biti šokirani sve gorim i gorim grozotama. Ipak, papa Franjo mora imati na umu da on ne kontrolira sve. Osim predsjedničkih izbora u Argentini, bliže kući postoji vrlo tradicionalan zakon koji on nema moći ukinuti, a to je zakon o ljudskoj smrtnosti. Konačna stvarnost je da papa Franjo ne će biti ovdje zauvijek, već da nam je Krist rekao: “Evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.”
(Svršetak)
