Hrvatski Fokus
Kultura

Velike kvadratne glave malih figura

Izložba skulptura Nikole Smilkova „Emocionalni pokreti“ u Francuskoj alijansi u Splitu

 

U prostorijama Francuske alijanse u Splitu otvorena je izložba skulptura makedonskog akademskog kipara Nikole Smilkova pod naslovom „Emocionalni pokreti“. Izvanredna taktilnost figurica koje gotovo stanu na dlan, njihove dimenzije i suptilna obrada kamena u najnovijem ciklusu Nikole Smilkova otkrivaju ideju nečega izuzetno tananog i krhkog, što se čuva kao blago; ali istodobno, širokim i čistim površinama postignut je vrlo sugestivan dojam monumentalnosti. Neizbježna, u stvari očekivana ali tek načelna, usporedba s velikanima moderne (Brancusi, Moore, Bakić, Radovani…) otkriva zaglavne točke u na­činu na koji Smilkov razmišlja i traži logična rješenja u vječnom pokušaju pomirenja neasocijativnog prirodnog oblika i nužne transformacije u simbolički modul ­ čovjeka na svoju sliku i priliku. Od uvijek je tako, iz habitata se izdiže biće koje na kraju misli i domisli upravo sebe kao temeljnu jedinicu stvaralaštva. Ove skulpture upravo to pokazuju.

Neobično u Smilkovoj antropomorfnoj figuraciji je svugdje prisutna televizičnost glave figure. Taj dio tijela koji procesuira informacije, dio tijela koji kodira bačenost u svijet i transformira ga (u ovom slučaju) u prijamnu stanicu govori o filozofskoj orijentaciji Nikole Smilkova, govori o konceptima koji osviješteno krune njegovu figuraciju, minimalističku projekciju tvarnog (privremenog) tijela na putu trajnije funkcije. Velike kvadratne glave malih figura nose svu težinu algoritamske prirodne selekcije, al’ još uvijek s vjerom u metafiziku onostrane datosti. Smilkov se hrva s posljedicama „slike Božje“. Kad gleda u nebo, on vidi Boga svoga, a kad mijesi glinu ili reže mramor, proganja ga jači usud, bezoblična materija koja se može usustaviti po obrascu bezumnih algoritama. Sve je do kraja (naknadno) svrhovito, sve se slaže u jedini zajednički i sebi svojstven puzzle, jer drukčije i ne može biti.

Nikola Smilkov racionalizira konačni izgled forme kojom se bavi. Ako se i umetne (od nekud) neka slučajnost, nešto iznenadno i neočekivano, budimo sigurni, to je prošlo nježnu ruku autora i misao upućenu na sebe. Ekstrapolacije geometrijskih obrazaca i morfoloških datosti podignute na razinu pogleda prema neba ili svinutog put dolje, izvedbe iz poznatog u možebitno trepere na krilima intuicije, sve interpretirano vještom rukom kipara po naravi. (prof. art. Mateo Perasović)

Antropomorfni oblici vješto modelirani redukcijom nepotrebnih detalja svedeni su na elegantne i u sebi zatvorene cjeline. Minimalizam u izrazu prati figuru po obrisu i sugerira jedan, za umjetnika, očekivani stav. Naglasak je na zaustavljenom pokretu, zaustavljenoj misli koja jednom s očekivanjem gleda put neba ili ponizno saginje glavu. Refleksija je to na tračak nade s viših pozicija duha i posljedično na egzistencijalni zamor bića u sebi i po sebi. Zato je njegova geometrija emocionalna, duboka i personalizirana. To nisu hladni, sterilni geometrijski oblici, već jasno izraženi antropomorfni, čak i perso­nalizirani likovi. Dakle, oni nisu nimalo apstraktni u svom sadržaju, jer prodiru duboko u bit i nose u sebi jasnu emociju.

Stilizacije su majstorski izvedene, pažljivo i bez dvojbe. Onamo gdje se ne nabrajaju prsti, naglasak je na zglobu šake i dlanu kao uporištu težine tijela koje bi se oslonilo ili naslonilo na moćne kubuse koji imaju podjednako estetsku vrijednost i funkcionalnu učinkovitost. Upravo je u tim osloncima, kubusima, do kraja geometrizirana antropomorfna forma u sukladnim, majstorski izbalansiranim odnosima veličina. Upravo je sukladnost protega ljudskog tijela kao temeljne memorijske kartice i protega (po značenju) monumentalne geometrije postamenata sretno kiparsko rješenje, znalački odrađeno, kako u obliku tako i u materijalu. Mali format ­ ništa neobično, ali iznenađujuće monumentalno (po doživljaju) i gotovo spomeničko je izbor autora koji bi se zaigrao velikim formama kad ima potrebe i prostora. Ovdje je to pokazatelj smjera kojim ide Smilkova imaginacija. Sigurni smo da je analogija male plastike u naravi i možebitne monumentalne izvedbe mem koji rovari u mislima kipara po vokaciji.

Nikola Smilkov rođen je 1973. u Štipu u Makedoniji. Pohađao je Fakultet likovnih umjetnosti Sveučilišta „Ss.Ćirila i Metoda“ u Skoplju gdje je diplomirao i magistrirao 2002. godine na polju kiparstva u klasi prof. Dragana Poposkog Dade. 2012. godine stekao je titulu doktora znanosti na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta „Sv. Kliment Ohridski“ u Bitolju, na polju Metode nastave umjetnosti. Prisustvovao je mnogim međunarodnim simpozijima tijekom kojih je izlagao monumentalne skulpture i skupne izložbe u Austriji, Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Srbiji, Bugarskoj, Rumunjskoj, Turskoj, Francuskoj, Egiptu i Indiji. Tijekom profesionalne karijere završio je nekoliko studijskih posjeta, među kojima u Cite international des arts u Parizu i Prima Center u Berlinu, zaključujući posjete samostalnim izložbama. Kao nacionalno priznanje za svoj umjetnički rad,  Smilkov je dva puta nagrađivan prvom nagradom za skulpturu „Dimo Todorovski“, od Makedonskog društva umjetnika, 2008. i 2016. godine.

Izložba se može pogledati do 1. srpnja 2021.

Nives Matijević

Povezani članci

Kolektivna utopija “zajedničkoga jezika”

HF

Slikari Ivana i Teo Trostmann

HF

Mediteranski zapisi iz samoizolacije Matka Trebotića

HF

Zov kao da čujem

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...