Sluge Sotone
Zar ovaj planet, u svemiru sitan,
K’o sitna točka u beskrajnom pravcu,
Svevišnjem Tvorcu i Zakonodavcu
Tol’ko je važan i toliko bitan?
Mora da jest, kad jedinca Sina
Na muke križa za nj je žrtvovao
I ljudskom rodu putokaze dao
Kroz neprohodnost trnja i strmina.
Al’ rod se ljudski survao odavno
U porok strasti, pohlepe i jala
I izabrao stazu nemorala
I Zapovijedi pogazio davno.
Propisa Božjih malo tko se sjeti.
Zakoni jačeg uzeli su maha.
Svi otimaju i kradu bez straha,
Kao da nikad i ne misle mrijeti.
Narodi stenju, nepravde ih guše.
Sluge Sotone samo k jednom teže,
Da pohvataju sve u svoje mreže
I otrov grijeha posiju u duše.
Nisko se palo, da ne može niže
I svuda raste trnje mjesto ruža.
Sve dalje krake hobotnica pruža
I svakim danom ponoru smo bliže.
…Al’ Ti, Gospodar početka i kraja
Strpljivo čekaš, da provažu ljudi,
Što im Sotona za nagradu nudi,
A što im nude čari Tvoga raja.
Jer, Ti si Onaj, kome sve je jasno.
Sve što je bilo i sve što će biti
I nitko ništa ne će moći skriti…
Al’ mnogi će se osvijestiti kasno.
Odjednom sve će oviti tišina
I sve će plovit niz svemirske staze.
Svi će prepoznat Tvoje putokaze
I nestati će trnja i strmina.
…Svesilni Bože, neizmjerne moći,
Na čijem dlanu prostire se svemir,
Pitam se često: “Čemu tol’ki nemir
I čemu briga, što će sutra doći”.
