Hrvatski Fokus
Povijest

“Pavlimir” Junija Džone Palmotića

Dio neke dubrovačke povijesti koja je izmaštana i legendarna

 

Vlastelin Junije (Džono) Palmotić (1607. – 1657.), po materi (rođena Gradić) je svojta Ivana Điva Gundulića (1589. – 1638.). O njemu je zaslužni vatikanski cenzor i intelektualac Stijepo Gradić pisao i bio mu podrška u stvaralaštvu.

Palmotić plodno prevodi sa talijanskoga (npr. Kristiada od G. Vide), privlače ga Ovidij, Vergilij i Tasso. Danas nam je za tako skladnog, blagog i umjerenog čovjeka koji u svakoj prilici ističe čestitost i valjanost svoje Republike i koji piše čedno o životu Isukarstovom, šokantan Palmotićev sakriveni ep “Gomnaida” u kojem se polemički obrušio na jednoga kneza (iz obitelji Sorgo?) sa riječima “vas si gomnen kneže usrani”. Dakle politika je uvijek bila donekle i kanalizacija, a političari prečesto od mekoga i savitljivoga i kvarnog materijala.

Zašto analiziram “Pavlimira” koji je tema iz naftalina, a dio je neke dubrovačke povijesti koja je izmaštana i legendarna i koja nas samo zbunjuje. Probajmo to rasvijetliti. Chronica Salernitana (Salerno u južnoj Italiji), nastala negdje  između 974. i 990. godine, pišući o Dubrovniku (Ragusi) uz izbjeglice iz Epidaura spominje i došljake iz Rima(Ravene). Usput budi rečeno da je postojalo neko čudo sv Vlaha iz 976. kada je Bizantom vladao jaki Ivan Cimisk salernitanski kodeks bi donio tu vijest! Osobito ne vjerujem da je tada u Dubrovniku mogao biti neki svećenik imenom Stojko, jer grad je dugo zadržao romanski karakter, sve do 14. stoljeća. Salernitansku kroniku pretpostavlja se da je pisao benediktinac opat Radoald. Dubrovački kroničar Milecije (po svemu sudeći kraj 12. stoljeća) također navodi istu romansku priču, kao i Toma Arhiđakon, Splićanin iz 13. stoljeća. Iz istoga vremena u kojemu moć Hrvatske propada, a uzdižu se nekadašnje zemljice Bosna i Raška (Srbija) je Ljetopis popa Dukljanina, po E. Peričiću nadbiskupa Grgura, rodom Zadranina. Zašto Dukljanin smatra da su Slaveni također uz Rimljane sudjelovali u naseljavanju Raguse, tj. Dubrovnika? Prvi značajni spomen Slavena je kada dubrovački brodovi pod Bari dovode Hrvate, Konavljane, Zahumljane, Travunjane (Trebinjska oblast) i Srbe da zauzmu to arapsko uporište godine 868. Bizantski car Bazilije i nije pružio obećanu podršku, te je stvar oko Barija riješio hrvatski knez Domagoj zajedno sa Francima. (Zgodno je napomenuti da su Bizantu podložni Slaveni pokrali brodove sa dokumentima o pomirbi istočne i zapadne crkve koji su namjerno plovili bez carske zaštite.) Pavlimir se naziva i Belo što bi trebalo biti nadimak u svezi rata, ratnika. Drugi mogući trag vodi do Svetoslava, hrvatskoga kralja nadimkom Suronja koji je u Trogiru dočekao mletačkoga dužda g.1000 kada je ovaj pokorio gradove na našoj obali. Svetoslavov sin Stjepan oženio je Hicelu (Joscella) Orseolo, duždevu kćer. Nakon što su Orseoli zbačeni sa vlasti u Veneciji Suronja je pobjegao u Mađarsku. Zvonimir je vjerojatno njegov i duždev unuk.

Margarita se navodi kao kraljica, supruga hrvatskoga kralja Stjepana Miroslava. Toliko je razne slavenske vlastele nalazilo svoje utočište u Dubrovniku pred opasnim rođacima, da je stvari teško identificirati, posebice jer se venecijanski izvori oslanjaju manje više na Dukljanina, a bizantskih nije preostalo puno. Ipak smatrat ćemo da Venecijanci koji vladaju Dubrovnikom 1205. – 1358., a trgovačka su i intelektualna sila ne brbljaju puke legende. Dukljanin je zasigurno Slaven, i to Hrvat i on nastoji Slavene prikazati drevnijim i slavnijim nego što jesu što kasnije kronike i povjesničari prihvaćaju. Kao što i Konstantin Porfirogenet piše gluposti, tako i Toma Arhiđakon i Dukljanin vide istoznačnicu između Hrvata i Gota, te Slavena i Gota. Kod Tome, kroničara Splita osjeća se i omraza prema Hrvatima; Toma pogrješno izvodi porijeklo imena Hrvat. Sami Dubrovčani željom da se osamostale od Venecije, ali i jačanjem kontakata sa susjednim Slavenima i doseljavanjem slavenskoga elementa imaju interesa od te priče, bez obzira je li sjedinjavanjem stare južne jezgre Grada sa Prijekim (Prijeko) na sjeveru došlo i do zbližavanja sa slavenskim elementom. Otada Dubrovnik nastoji raširiti se, prvo na Mljet, a onda i na istočno i zapadno kopno.

Kod Palmotića radnja je jasna i tečna, za razliku od Gundulića nema baroknih ukrasa, manje je patetičan, prirodniji je , neposredniji, lakoga stiha (često i prelakoga), te nije kao Gundulić u pitanjima geografije i povijesti pedant. Dubrovčani su ga cijenili koliko i Gundulića, pa i Ilirci, naše doba ga je gotovo zaboravilo. U nesretnom hrvatskom baroku zahvaljujući katoličkoj crkvi došlo je do buđenja sveslavenske ideje. Kod Gundulića ta ideja je želja da se svi Slaveni ujedine pod žezlom poljskoga kralja, Gundulić je zadivljen sjećanjem na srpsku veličini 14. stoljeća, na sličnom je tragu i Mavro Orbini (1531.-1614.) benediktinac i povjesničar, te kolega franjevac Antun Vicko Primi (1625.-1703.), trebinjsko mrkanski biskup koji je jako blizak shvaćanjima Džona Palmotića, odnosno fantazijama o Pavlimiru. (vidjeti R. Seferović) Na tom je tragu i Pribojević kojemu je i Aleksandar Makedonski Slaven, te Križanić koji je htio ruskoga cara pounijatiti. Katolička akcija je shvaćala u 17. stoljeću da se slabljenjem Osmanskoga carstva otvara veliki slavenski prostor na istoku, te su nastojali hrvatski jezik progurati na crkvenim učilištima. (vidi rad svećenika povjesničara Vladimira Horvata i Stjepana Krasića.) Zgodno se sjetiti kroatofila Vladislava Menčetića (Trublja slovinska) i Dominka Zlatarića kojemu je brat služio kod Juraja Zrinskoga. Gundulićev sin Frano bio je general cara Leopolda (je li zbog sposobnosti ili zbog austrijskih planova sa Republikom), a unuk Sigismund Dominik u Beču mason! U finišu Palmotić veli “Hvar, Šibenik, Zadar ravni, Kotor, Trogijer, Spljet hrabreni, tvoj će vazda ures slavni u velikoj držat cijeni. Dalmatinskijeh svijeh gradova svijetla kruna ti ćeš biti adrijanska sva voda ova dvorit će te i častiti.”

I to od ledenoga mora do Adrije Goti, Sveci (Svevi?) i Dan(c)i, bojni Ugri i Moravi (Moravska), Lešci (Poljaci), Moški, (Moskovljani?), Pomerani u mnogoj će hvalit slavi, Bulgar, Bošnjak, Hrvat bojni dizat će te do nebesi, i svi puci neizbrojni naš kojijem se jezik resi (slavenski). Zanimljivo je da Srbe i ne spominje, za razliku od Gundulića. Ipak u djelu Captislava ih spominje kao Srblji. Pavlimiru dolaze poklisari Slavonci i Bošnjaci u ime njegove djedovine (djed Radoslav je po legendi bio vladar Bosne). Nažalost tu spominje samo rijeke Savu, Dravu i Drinu pa ne znamo što detaljno Palmotić razumijeva pod Bosnom i Slavonijom. Stihovi ” i malahne (male) stvari u skladu moguće su snagu steći, a u neskladu i u smeći (smutnji) i velike moći padnu” podsjećaju na natpis u bendiktinskom samostanu na Lokrumu. Uspoređuje državu sa moćnim stablom kojemu ne može ništa ni oluja jer ima čvrsto korijenje, ali ga crv (nesloge i sumnje!) može uništiti. “Zakoni su prave vire straža puku vele jača, negli imat tvrde mire i visocijeh množ polača; tašta su gradovom obrana građani, ako ih Višnji svo(jo)m desnicom ne brani.”

“Nikni lijepi Dubrovniče, nikni, nikni, slavni grade, otkli žarko sunce ističe, dokli u more opet pade; grade vječna gdje sloboda ima držat svoje pristolje, svijetla utjecat (utočište nalaziti) gdje gospoda u teške će sve nevolje. Grade iz tvoga ti ćeš krila rađat brzijeh sto brodova, kijema morskijeh od valova prijeka će se klanjat sila.  Oni brodeć sinje more puni glasa vjekovita, u rodne će nosit dvore obilnosti svega svita. Još će u pozna ljeta doći iz dubrave tko će ove Erkulove stupe proći i otkrivat zemlje nove.”

“O(v)di oholom i oštromu samosilju vlasti nije, blage pravde sud nikomu ne taji se i ne krije. Odi od malijeh mjesto ne ima  silno gospostvo i mrzeće, kojih mogućstvo (moć) gradovima bude od vječne štete i sme(tnj)će. Odi na sto ne zasjeda mnoštvo i svake skup čeljadi (antidemokracija!), koja u vlasti kad se ugleda, vas grad smete i razgradi.”

“Nije korisno da tko vlada misli otkriva sve druzima.”

“Rim hrabreni ki nas rodi, nauke nam svijetle dava(misli na kršćanski nauk, T.T.)…”

Ovaj dio je čudan: “od Trebinja sred kojega bosanski se kralji krune (?, T.T.); od Trebinja koje sebi ime nosi slično dilu, er u svom hrani krilu što je bojnom bjenju trijebi, Njih i Vlahe njim susjede…”

Ali doznajemo i da “vas svijet hini u ovo vrime”. Svijet je Plamotićev pun i vila, vještica, antropomorfnih prirodnih sila, antičkih uzora, katoličke moralke i poganskih bogova. (Velesa zove Vojas). Spominje namjesto Trebišnjice Trebinšticu, Vjetrenicu hučnu spilju, sumporno vrelo u Rijeci (Smrdečevo danas). Izgleda da su se djela davala i u plesu, u međučinu igra se Moreška! Opisi oluje, stradanja na moru i žalosti u primorskom gradiću možda potječu i iz neuspjela pohoda španjolske armade na Englesku gdje je velik broj  dosta dubrovačkih pomoraca zaginuo. Zanimljive su riječi žemba (ženidba), te žo(žal) i mo (mal). Talijanskih riječi u djelu nema, a turskih svega nekoliko.

Teo Trostmann

Povezani članci

Dani Gospe Loretske 2016.

HF

Ivan Kukuljević Sakcinski u Dubrovniku

hrvatski-fokus

Lubomir Michał Rogowski u Dubrovniku

HF

Marko Mesić – časnik za sva vremena

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...