Neizmjerno bogatstvo hrvatskih riječi
Mavro Vetranović-Čavčić (1482.-1576.), svećenik benediktinac, pjesnik i književnik u vrlo duhovitoj pjesmi Remeta opisuje bijedan i tjeskoban život fratra na školju (grebenu, hridi) gdje strahuje od silnih valova, gusara, lopova ali i opisuje “divote” življenja u nedirnutoj prirodi. Opis biljnih i životinjskih vrsta je nadahnut, šteta što nije o tome ostavio dnevnik, jer prilike za promatranje tih bića u osami je imao napretek.
Njegov opus na razmeđu renesanse i baroka je jedan od najbogatijih u našoj književnosti, poznat je najviše po djelu “Suzana čista”.
Vetranović je rođak Marina Držića i Nikole Nalješkovića.
ribe pliskavice,
/ribe pliskavice su sisavci dupini/
ke plovete sinje more,
dupin,
u okolo ter se vrtim
kako galeb na senjalu,
/senjal je znak, ovdje se misli na plovak kojim se označava bačena mreža/
gdi je hridje i gomile,
kudi laze gušterice, laze – plaze
Gdi pitome nije zeleni,
nit je buksa ni čepresa,
buksa je valjda šimšir(buksus), čepres je čempres
ner u hridju meu grebeni
mnoštvo raste od čepljesa.
/bijeli?/ čepljes valjda asphodelus, jestiva biljka, u Grčkoj je sade na grobljima
Ošlji badelj jošte raste
badelj – ljekovita i za nevolju jestiva biljka (Sylibum) tj. sikavica
i broća se još nahodi, broć (rubia tinctorum)
u što žene jaja maste, mastiti – bojati
uskrsen’je kad prihodi.
I drugoga nije lijeka,
kad se koja boles zgodi,
ner bokvice, sljeza i drijenka, bokvica – trputac
što se u hridju samo plodi.
I bijeloga lijera malo, lijer – ljiljan
i bobovnik i divja ruta, bobovnik – valjda žednjak, ukrasna i ljekovita biljka
što se je samo usijalo ruta – za oči i tlak ljekovita, može biti otrovna
pri međinah ukraj puta.
Srijed gomile kamenite
jošte rastu daj dva busa
od travice zlamenite,
ka se zove medjnja rusa
(valda melissa, matičnjak u Dubrovniku poznat i kao pčelinja ljubica)
Još su moji slavni stani,
tetivika gdi se plete i gdi čapje, morovrani, morski vranac – ima ga i danas u Dubrovniku, roneći lovi ribu, mrka, zdepasta ptica
oko mene svuda lete.
Grličice a nije čuti
oko mene ni goluba,
zač ga soko podlabuti,
kom ga čuje da zaguka.
I ptičice nije čut ine,
er kad pride k meni koja,
od sokola taj pogine
i ostavi perja svoja.
Još nije čuti ni za želju
da u proljetje slavic poje, slavic – slavuj
ner na suhu na badelju
zlati popi svuda stoje.
Još po travi i po sljezu,
ali pake po rasadu,
goli spuži svuda ljezu – spuž – puž – ljezu – ulaze
ter mi tugu velju dadu;
vas rasadnik priko noći
ter mi mnokrat opogane,
da nije milo k njemu doći,
kad bio danak s jutra svane.
U jesencu nu prihode
priko mora modrokosi – modrokos – vrsta ptice
ter oštiplju do jagode
što na divjoj raste lozi.
I dođe mi još plakati,
gdi obisnu hustoline, hustolina – patrljak, peteljka (usput, paljetkovanje je skupljanje ostataka grožđa od berbe)
kako da sve grad pomlati,
ter se vide sparožine.
Nu galebak dojde bijeli
ter lupare kljunom para; lupar, lumpar – školja priljepak nalik stožastoj piramidi
na markijenti pak se krili, markijenta, mrkjenta, hrid
kako da me razgovara.
Drače mi je za ružicu
a koštrava za tratorak, koštrava iliti koštan jest vrsta trave
i kopriva za ljubicu,
za naranče suh javorak.
Lovor mi je za lemune, lemun – limun
troskot mi je za bosilak, bosiljak, bosiok
a česvina za četrune, česvina – hrast crnika
koja smeće zelen listak; smeće – zameće
navlaš ljeti i jeseni
gorko sunce kad sve spraži, spraži – sprži
ter nije cvijetka ni zeleni,
dočijem daždic zemlju svlaži, daždic – kišica (dažd ej obično grad, led)
do korijenka ter sve sahne;
još je tuga vele trudna, trudna – teška, mučna
da dušica tuj izdahne,
gdi se pije voda mutna.
Mnokrat bude još do plača,
ar nije moći trpjet glada,
zač nije motra ni morača, motar (crithmum) – jestiva biljka malih mesnatih listova, petrovac
morač, koromač, komorač – sastojak za djecu protiv grčeva /bebi-bibi/
i pogine kozja brada.
kozja brada – jestiva biljka iz roda glavočika
Još srdačce sve povene
i trpjet je velja muka,
zač u stijenah oko mene
nije divjega vidjet luka.
divlji luk – primorski luk)
Nu kad pride primaljetje
ter zemljicu daždic skvasi,
sva zelenca i sve cvijetje
na dvor zemlje sve izlazi.
I opet se sve objavi,
priko ljeta što prisiše,
ter se moj duh oporavi,
divje cvitje gdi miriše.
Ali kad se pak buleta, bulet, bulentin,kolovrat – ribarski alat
kolovrat mi vrti brodom,
i bulentin vas mi smeta
kurentija s plahom vodom.
kurenat – morska struja
Jošte ne smijem vrše plesti,
da ih vrgu na murine,
murina – zmijolika grabežljiva riba od kamena
zač ih nose sve zle česti
pod mrkijente u dubine.
Kad odvržem jošte s kraja
moj odmetac i tunjicu, odmetac, ometac, tunjica, povraz – namotana struna za ručni ribolov
ne lipše mi s tugom vaja,
zač ne izmem ni udicu.
Kad li pridu još poklade,
tužica je i nevolja,
gdi ja vidim norce mlade norce – valjda misli na ronioce, a ne na ptice njorke koje zvahu i gnjorke?
po liticah oko školja.
Ter pečalim i tuguju
i od straha vajmeh trepim,
gdi se noge popuzuju,
da niz stijene na vrat sletim.
Za nevolju toj se pati,
kokošice zač ne bude, kokošica – prepelica?
da mi se je konfortati konfortati – zadovoljiti?
u nevoljne moje trude.
i vrtac mi vas ogole.
vas ogole – sav ogoli
Ne ojdu mi nigdir struka
ni morača ni bitvice,
ni divjega pora luka, poriluk
ni piljuga žetjenice, žetjenica – valjda žućenica – maslačak
ni repušca ni čevčega; repušac – cvjetna samonikla kupusnjača
i gdi najdu trs kupusa, čevčeg – oštri kostriš, izgleda bodljikavo, ali je jestiv
s korijenkom ga podru svega,
kako da je turska gusa(r)
Još su tuge i žalosti,
gdi sparoge sve pobiru šparoge
u korizmu kad se posti,
a na me se ne obziru.
Kad mi zel’je sve poberu
po mrkijentah pak se sprave
ter narikle sve poderu, narikla – pužić
i lupara ne ostave.
Ne lipše mi jošte jada,
gdi nalegu gusjenice,
ter ne ostane struk rasada
ali mlade čimulice.
čimulica – minijaturni mladi kupus
I što sijem u škrapice,
navade se i naklate
njeki pruzi i gagrice, gagrica – kukac, valda kornjaš a ne moljac
drobne mravlje i krilate; prug – kukac ravnokrilac(može značiti i jastoga)
ter kad nikne koje zrno,
sve pogrizu sa svijeh strana
i učine sve toj crno,
jak da oprudi s mrazom slana
Još je pečao, još je bijeda,
što se trpi što se pati
od morskoga od medvjeda, sredozemna medvjedica (monachus monachus) se ruga kolegi monahu
ki se sa mnom često rati;
na odmetac i tršticu – trštica – trstika, vrlo fina kao štap za ribanje
er kad počnem ja ribati,
raždene mi svu ribicu, raždene, razdjene
kad se pečao taj naklati.
Kad ga hoću otjerati,
nit me haje nit me čuje,
ner se počne ocijerati – ocijerati – kesiti se
i očima namiguje.
I taj pustoš kad se tjera,
zgledati ga nije milo,
s brci čeljuš gdi ocijera – čeljuš – valjda čeljust?
i na mene krivi rilo.
Još me obhodi velja tuga,
gdi plovući tiho bata – bata – bati(ti)
i mnome se trudnijem ruga
kriveći se priko vrata.
Pak zanori ter zaprdi
ter se more zabobuči,
ter do Pšunja sve zasmrdi – Pšunj – Šunj, pješčana plaža na biskom otoku Lopudu
kako u paklu gdi vre ključi.
i.
Još ne mogu sanan spati
od napasti njeke hude,
ni u podne počivati
gdi krijesovi mene bude. /krijes cvrčak/
Ter se velja ćuti muka, – ćuti – osjeća
ter kolik je ljetnji danak,
od krijesova stoji buka,
da nije moći vidjet sanak.
Jadovite još su stvari,
gdi me s večer’ priko noći
bodu čami i komari, čam
– neka ljuta muha, komar je komarac
da nije oka stisnut moći.
Što su kimci, što su buhe, kimak, čimavica, krpelj
jošte tomuj nije broja,
i napokon konjske muhe,
da nije mira ni pokoja.
Jošt nesrećni pride danak,
što nije bio prjeđe toga:
nagnjezdi se crni vranak
kod samoga stana moga,
ter mi dava velje jade
na vrh stijena gdi ne grače,
ner pljesnive hljepce krade,
– a remeti srce plače.
Nu se jedno dobro ćuti,
er po školju sa sve strane
nigdir miša nije čuti,
tijem se mačke i ne hrane;
malo hljepca pljesnivita
nu s večera što mi ostane,
skarabeže toj do svijeta skarabež
– žohar
toj pogrizu i opogane.
na vrh stijena gdi sjedeći
na sunačcu česah svrabi,
bijela vrana zgar leteći
podriska me i pohabi.
I osmjehnuh se od žalosti
i rijeh: da ti kljun povene,
ka se takoj upakosti
i nečisto shabi mene.
