U studenom 1878. imenovan je zapovjednikom 74. pješačke pukovnije stacionirane u Hercegovini
Austrougarska uprava u Bosni i Hercegovini bila je okupacijska, kolonijalna, ali je gradila i ceste, škole, mostove i vodovode. Barun Đuro Babić bio je časnik Monarhije koji je od Trebinja na granici carstva stvorio moderan grad, došao je s topovima i bajunetima i ostavio za sobom platane, ulice, trgove i fontane. Kao feldmaršal-poručnik (Feldmarschalleutnant) imenovan je zapovjednikom i šefom okružne uprave u Trebinju, gdje je ostavio dubok trag na urbani razvoj tog grada pod austrougarskom upravom.
U drugoj polovici devetnaestog stoljeća, Đuro Babić stigao je iz ličke granične obitelji u Trebinje, tada grad na granici carstava koja će ubrzo nestati. U austrijskim zapisima zvao se Georg Freiherr von Babich, ali u Hercegovini će se, iz straha i poštovanja, zvati samo „baron“.
Rođen 30. travnja 1826. u Lovincu kod Svetog Roka, Đuro Babić (njemački Georg Babich i mađarski Babics György) potječe iz obitelji vojnika, bunjevačkih Hrvata, koji su stoljećima držali sablju čuvajući stražu između Osmanskog i Habsburškog carstva. Otac Dominic bio je kapetan, majka Magdalena Maria Rukavina iz vojne loze koja se često spominjala u vojnim registrima.
Već 1716. u Beču njegovi su preci od cara Karla III. dobili plemićku potvrdu i grb, kao priznanje za ratne zasluge protiv Osmanlija. Njegov brat Stjepan (Stephan) rođen je 1841., također je postao časnik, služio je u 21. pješačkoj pukovniji, a kasnije je zapovijedao 78. osječkom pješačkom pukovnijom i umirovio se kao zapovjednik 3. divizije u Linzu, gdje je živio do svoje smrti 1928.
Brzo napredovao u vojsci
Đuro Babić upisao se u vojnu školu s jedanaest godina. Sa sedamnaest godina već je bio potporučnik, poslan u Veronu, gdje su se austrougarske trupe pripremale za sukobe. Godine 1848., kada je cijela Europa gorjela u revolucionarnom plamenu, Babić se borio u Milanu, ranjen je kod Curtatonea, ali se vratio u borbu i već 1849. zapovijedao je jedinicom u Mađarskoj. Za taj podvig dobio je Vojni križ za zasluge.
Bohemija, Trst, Solferino (1859.), Königgrätz (1866.), slijedio je cijeli niz ratova i sukoba. Uoči austro-francusko-talijanskog rata postaje kapetan prve klase. Nakon rata premješten je u 22. pješačku pukovniju u Trstu, gdje je zapovijedao novačkim okrugom s miješanim hrvatskim i talijanskim stanovništvom. U čin potpukovnika promaknut je 1874., a sljedeće godine postao je zamjenik zapovjednika pričuvnih snaga u splitskom okrugu.
Dolazi u Hercegovinu
Kada su 1875. izbili ustanci u Hercegovini, a zatim 1876.–1877. ratovi Crne Gore, Srbije i Rusije protiv Osmanskog Carstva, Babić je već imao ugled iskusnog časnika na prvoj crti bojišnice. Kako se u Hercegovini rasplamsavaju ustanci i neredi, Beč tamo šalje svoje najiskusnije časnike. Među njima je i pukovnik Babić.
U studenom 1877. imenovan je zapovjednikom 32. budimpeštanske pješačke pukovnije, poznate kao Esti-bakák. S tom jedinicom sudjelovao je u austrougarskoj okupaciji Bosne i Hercegovine 1878. Prelazi granicu kod Imotskog, napreduje kroz surov krajolik i žestoko se bori s ustanicima kod Stoca. Gubi cijelu satniju, ali uspijeva zauzeti prvo Stolac, a zatim Klobuk kod Ljubuškog, tada strateški važnu točku na granici.
Ta kampanja, krvava i iscrpljujuća, bila je preludij onome što će postati Babićev životni zadatak: smiriti i organizirati Hercegovinu. U studenom 1878. imenovan je zapovjednikom 74. pješačke pukovnije stacionirane u Hercegovini. Za hrabrost u kampanji primio je Viteški križ Reda Leopolda, a dvije godine kasnije postao je zapovjednik 2. brdske brigade i istovremeno upravitelj okruga Trebinje. To nije bila samo vojna, već i politička dužnost.
Vojnici urbanisti
Dolazak austrougarske vojske u Hercegovinu 1878. označio je početak ere u kojoj su vojnici postali urbanisti, a okupacija se pretvorila u projekt modernizacije. Na čelu projekta bili su ljudi koji su, iako formalno vojno osoblje, pokazali nevjerojatnu upornost i organizacijsku disciplinu u izgradnji novih gradova. Tako je barun Babić, zapovjednik 74. pješačke pukovnije, vrlo brzo odlučio Trebinje pretvoriti iz “prljavog gnijezda” u “fin europski grad”.
Austro-Ugarska je tek započinjala eksperiment pretvaranja osvojenog teritorija u “uzorni dio carstva”. U Trebinju, na granici s Crnom Gorom, bilo je potrebno uspostaviti red, prema standardima monarhije. Kad je stigao, Trebinje je još uvijek imalo orijentalno lice. Uske uličice, blatnjavi prolazi, dvorišta i kuće nagnute nad rijekom. “To nije grad, to je logor na vodi”, napisao je austrijski putopisac 1879. Babić je bio odlučan to promijeniti. “Ja zapovijedam u Trebinju”, rekao je. I doista, pod njegovim nadzorom rušeni su stari uličci, uređene su široke ulice, označene su parcele za nove trgove i tržnice. Uvedeno je označavanje zgrada za rušenje, a svaka nova zgrada morala je imati dozvolu “vojnog plana”.
Istodobno, Babić je uveo komunalni red, imenovao čuvare čistoće, naredio da se izvori prekriju i da se uvede redovito pranje ulica. Bio je to početak onoga što će se danas nazivati urbanističkim planiranjem. Samo nekoliko godina kasnije, izvješća iz 1880. godine navodila su da je Trebinje “promijenjeno do neprepoznatljivosti”. Otvorena je krčma, nekoliko trgovina duhanom, gostionica, pa čak i knjižara koju je otvorio dubrovački trgovac. Grad je počeo živjeti drugačije.
Pod Babićevim nadzorom uvedeni su prvi urbanistički standardi, označavanje zgrada za rušenje, planiranje mjesta za pijacu, drvoreda. Njegov najvidljiviji trag bili su platane, drveće koje je u ljetnim mjesecima donosilo hladovinu i simbolički pretvaralo orijentalni grad u srednjoevropski trg. Uz platane su sađeni dudovi i kesteni, a lokalni vojnici i stanovnici poticani su na vrtlarstvo i sadnju povrća.
Ta „europska flora“ imala je i kulturno značenje, austro-ugarska vlast prenosila je u unutrašnjost Hercegovine dalmatinski i bečki model urbanog života. Kao što su crijepovi iz Splita i Zadra zamijenili osmanske krovove, tako su i platane iz Dalmacije bili dio novog pejzaža. Trebinje je, prema riječima suvremenika, postalo „gradsko lice Monarhije“ na granici s Crnom Gorom. Babićev rad imao je i duhovnu dimenziju. Pod njegovim nadzorom pružena je tehnička i materijalna podrška gradnji rimokatoličke crkve u Trebinju, čime je u grad uveden novi simbol moći i reda. Papa Lav XIII. odlikovao ga je zato 1884. godine križem Pijevog reda.
Pod Babićevim nadzorom uvedeni su prvi urbanistički standardi, označavanje zgrada za rušenje, planiranje tržnica i drvoreda. Njegov najvidljiviji trag bile su platane, drveće koje je pružalo hlad u ljetnim mjesecima i simbolično pretvaralo orijentalni grad u srednjoeuropski trg. Uz platane su se sadile murve i kesteni, a lokalni vojnici i stanovnici poticani su na vrtlarenje i sadnju povrća.
Crijepovi zamijenili osmanske krovove
Da bi “europska flora” imala i kulturno značenje, austrougarska vlada donijela je dalmatinski i bečki model urbanog života u unutrašnjost Hercegovine. Kao što su crijepovi iz Splita i Zadra zamijenili osmanske krovove, tako su i platane iz Dalmacije bile dio novog krajolika. Prema suvremenicima, Trebinje je postalo “gradsko lice Monarhije” na granici s Crnom Gorom. Babićev rad imao je i duhovnu dimenziju. Pod njegovim nadzorom pružena je tehnička i materijalna podrška za izgradnju rimokatoličke crkve u Trebinju, koja je u grad uvela novi simbol moći i reda. Papa Lav XIII. stoga je 1884. odlikovan Križem reda Pija.
Ali iza te idile, krila se napetost. Lokalno muslimansko stanovništvo teško je prihvaćalo rušenje starih kuća i proširenje ulica. Babić je znao graditi protiv tradicije. “Red ne raste iz navike, već iz zapovijedi”, navodno je rekao suradniku. U tom poslu nije bio sam. Čitavi pukovi časnika-graditelja radili su tih godina u Hercegovini. Babićev najbliži suradnik bio je Antal (Anton) Galgóczy, mađarski časnik iz Transilvanije stacioniran u Bileći, zapovjednik 6. brdske brigade. Bio je gotovo asketa: nije pio, nije kockao, pješice je prelazio planine između Bileće i Trebinja. Njih dvojica su spajali vojnu logiku i inženjersku maštu: označavali su granice drvom, kamenom i vodom, gradili ceste i mijenjali lice pokrajine. Galgóczy je kasnije napisao da je “Hercegovina škola volje”.
Uloga austrougarske vojske u izgradnji infrastrukture bila je ključna. Pod vrućim suncem vojnici su lomili kamenje i gradili ceste golim rukama, često bez alata. Ali ceste su bile i simbol moći. Prije dolaska Habsburgovaca, staze su bile neprohodne, prekrivene kamenjem i blatom. Ruski konzul Aleksandar Hilferding još je 1857. godine napisao da su “gomile kamenja namjerno bačene na cestu tako da je bilo nemoguće proći”. Austrougarski časnici protumačili su to kao znak anarhije.
Nove ceste i mostovi
Zato su okupatori ulagali ogroman trud u izgradnju komunikacija, sama prisutnost jedne satnije “kao magijom” stvarala je nove ceste i mostove. Do sredine 1890-ih hercegovačke ceste bile su toliko dobro održavane da su ih putopisci opisivali kao “savršene planinske ceste”. Ali bolje ceste značile su veću kontrolu. Kako je napisao Franz von Werner, “loše ceste čuvaju slobodu”, dok dobre ceste olakšavaju dolazak vojske. Prema povjesničarima, austrougarsko preuzimanje Trebinja bilo je “brzo, ali brutalno”, jer su lokalni muškarci bili prisiljeni obnavljati i graditi ceste. Engleski arheolog Arthur Evans, svjedok tih promjena, u pismu je napisao: „Trebinje je materijalno napredovalo, ali se s narodom ne postupa kao s oslobođenim, već kao s pokorenim.“
Babić je imao poseban odnos s Trebinjem. Pričalo se da je ljetnim večerima silazio na obalu Trebišnjice, promatrao rijeku i vojnike koji su u njoj prali uniforme. “Voda je kao narod, kad je stisnete, negdje drugdje izlazi”, govorio je.
Ali Hercegovina nije mirno prihvatila novi poredak. Kada su 1881. i 1882. izbili ustanci protiv novačenja, Babić se našao na prvoj crti bojišnice. Kao zapovjednik 2. brdske brigade, pod sobom je imao tisuće vojnika: 16. bjelovarski, 22. splitski, dio 35. plzeñskog puka, pionire i topništvo. Uspio je uvesti kordon kroz deset naselja i odrezati ustanike od pomoći iz Crne Gore. Njegove metode bile su oštre, ali učinkovite. I dok su ga neki nazivali “željeznim čovjekom Hercegovine”, u vojnim izvješćima iz Beča navodilo se da “pokazuje iznimnu sposobnost u uspostavljanju građanskog reda”.
Do 1883. godine promaknut je u general-bojnika, a godinu dana kasnije u baruna. U Beču je smatran “časnikom s moralnim autoritetom”. Međutim, njegova najveća postignuća nisu bile vojne pobjede, već organizirani gradovi. Trebinje, Bileća i Stolac dobili su svoje prve planove, komunalne usluge i ceste. Izgradio je vojarne, mostove, trgove i naredio da se uz Trebišnjicu izgrade šetnice. “Grad mora biti u redu kao satnija u formaciji”, govorio je. I doista, pod njim je Trebinje postalo jedan od najuređenijih gradova u Bosni i Hercegovini.
Kada je nadvojvoda Albrecht posjetio Hercegovinu 1886. godine, Babić ga je proveo ulicama Trebinja i pokazao mu nove zgrade, tržnice i trgove. “Više nije kraj svijeta”, napisao je austrijski novinar koji je pratio posjet, “to je garnizonski grad s dušom vojnika i sjenom Mediterana.”
Tih godina Trebinje je postajalo grad po europskim standardima. Niska područja uz rijeku služila su kao prirodna obrana od poplava, a 1880. godine na obali je izgrađen kameni nasip. Inženjeri iz Dalmacije, uz pomoć vojske, ojačali su obalu betonom i čelikom. Godine 1910., a zatim ponovno 1932. godine, pod nadzorom dr. Rudolfa Löwyja, djelomično je zatrpan stari osmanski jarak, opkop koji je nekada okruživao grad, kako bi se spriječilo širenje malarije.
Fontana
U središtu grada, na novom trgu, 1890. godine postavljena je fontana od lijevanog željeza, spomenik samom Babiću. Na njoj je lik žene s uzdignutim rukama, iz čijih usta voda teče kroz lavlju glavu. Ugravirana posveta bila je ispisana trima slovima, latinicom, ćirilicom i arapskim, što je savršeno odražavalo simboliku Babićeve ere: vojnik carstva koji je znao da možeš vladati samo ako te razumiju oni koji te se boje.
Prema legendi, upravo je Babić na glavnom trgu u Trebinju zasadio 16 platana, koje su danas jedan od zaštitnih simbola grada. Legenda kaže da su zasađene u spomen na njegovu šesnaestogodišnju kćer, koja je rano umrla, a pod krošnjama tih platana kasnije je podignuta spomen-fontana s likom djevojke, koju i danas Trebinjci povezuju s barunovom kćeri. Naime, kružila je glasina da je djevojka s fontane modelirana prema liku Babićeve kćeri, koja je prerano umrla.
Godine 1900. Babićev nasljednik, doktor Löwy, poslao je uzorke vode iz “Babićeve fontane” u Sarajevo, a analizom je utvrđeno da je voda “vrlo čista”. Dvije godine ranije započela su istraživanja o mogućnosti opskrbe Trebinja vodom iz krškog izvora Oko, a 1902. godine započela je izgradnja vodovoda uz pomoć vojske. Od 1903. godine grad ima pitku vodu s planine. Bila je to prva moderna mreža te vrste u istočnoj Hercegovini.
Istovremeno su na poljima postavljeni takozvani vodeni kotači, jednostavni mehanizmi za navodnjavanje, koje su putnici iz Beča s oduševljenjem fotografirali. Na razglednicama iz tog vremena vidi se Trebinje koje više ne izgleda kao granični logor, vide se drvoredi, kameni mostovi, ulice koje se otvaraju prema rijeci. „Ovdje se, više nego igdje, vidi kako vojska zna graditi“, napisao je jedan austrougarski inženjer. „Oni koji su došli s puškama sada nose lopate.“
Krajem 19. stoljeća Hercegovinom se prostire cijeli lanac utvrda. Iznad Boke gradi se utvrda, proširuje se i produžava lukobran starog Dubrovnika, kako bi brodovi lakše mogli iskrcavati trupe i materijal. U Bileći je Galgóczy uz staru osmansku kulu izgradio nove vojarne, a na brdima iznad Trebinja izgrađene su vojne promatračnice i skladišta.
Godine 1901. dovršena je uskotračna željeznica do Trebinja koja je povezivala garnizon s obalom. Izvješća iz tog vremena bilježe da je upravo ta željeznica “donjela svjetlost i ritam hercegovačkom kršu”. Vagoni su dovozili cigle, metal i vino, a odlazili puni maslina i drva. Do kraja 1880-ih, kako su zabilježili austrijski časopisi, Trebinje i okolni garnizoni pretvoreni su u “utvrđeni pojas juga Monarhije”, usporediv s poznatim sustavom sjevernotalijanskih tvrđava.
Trijumfalni luk
Monarhija je voljela spektakl. Kada je nadvojvoda Albrecht, generalni inspektor vojske, posjetio Trebinje u svibnju 1886., grad je bio u punom sjaju. Na ulazu u dvorac podignut je trijumfalni luk, vojnici su bili postrojeni, a s Babićem su stajali gradonačelnik Stevan Cerović, dubrovački biskup Mato Vodopić, arhimandrit Prović i lokalni imami.
Dva desetljeća kasnije, u rujnu 1906., stigao je nadvojvoda Franz Ferdinand. „Drago mi je što sam na tlu Hercegovine i među njezinim herojskim stanovnicima“, rekao je okupljenima. Abdulrahman Resulbegović ga je dočekao, a most preko Trebišnjice bio je ukrašen natpisom „Dobrodošli“ na latinici, ćirilici i turskom jeziku. Školska djeca su klicala, vojnici 12. pješačke pukovnije svirali su koračnice, žene su nosile cvijeće. Franz Josip je takav doček vidio gdje god je išao, pa je ono što je vidio u Trebinju prilično ironično i hladno komentirao: „Bilo je lijepo. Uživali smo.“ Ali Trebinje nije marilo, pokazivanje mu njihovog grada za njih je bilo stvar ponosa, u tih nekoliko sati Trebinje je bilo središte Monarhije.
S vremenom su se oko Babića i Galgóczyja pojavile priče koje su se pretvorile u legende. Pričalo se da barun nikada nije napustio Trebinje osim jednom kada se otišao okupati u moru. Austrougarska vlast ostavila je trag vidljiv i danas. Ulice, mostovi, fontane, trgovi. Nažalost, prije dolaska nisu imali puno razumijevanja za povijest, pa su stećke izvadili i koristili kao građevinski materijal pri izgradnji utvrda. U austrijskom izvješću iz 1880-ih stoji: “Velike mramorne ploče sa starih groblja služile su kao bedemi nove tvrđave.”
Vrućina
Međutim, Babić i njegovi vojnici imali su i neprijatelja protiv kojeg nisu imali šanse. Hercegovačko sunce. Časnici su kućama pisali da je “ovdje toplije nego u Indiji”. Jedan od njih, Conrad Hochbichler, žalio se da su “brda puna kamenja, kao da je svaki kamen veličine kuće”. Putnica Maude Holbach povukla je paralele s kolonijama: “Tropsko ljeto je toliko teško da, baš kao i u Indiji, žene časnika napuštaju Hercegovinu prije nego što zahladi.”
Nakon desetljeća službe u Hercegovini, Babić je 1888. prekomandiran u Budimpeštu na dužnost u 4. armijski korpus, gdje je u rujnu iste godine, povodom 50 godina vojne službe, odlikovan posebnim carskim odlikovanjem i promaknut u čin feldmaršala-potpukovnika (Feldmarschalleutnant). Dvije godine kasnije, 19. veljače 1890., umro je u vojnoj bolnici. Sprovodu su prisustvovali generali iz Beča i Budimpešte. U njegovu čast, 21. veljače 1890., u katoličkoj katedrali u Trebinju održana je svečana pogrebna misa kojoj su prisustvovali lokalni dužnosnici i građani, a gradski trg je tom prilikom nazvan Babićev trg (Babić Platz).
Njegova energija i vojna preciznost postali su model onoga što će se u kasnijim desetljećima nazivati ”prosvijećenim kolonijalizmom”, idejom da se napredak može postići bajunetom, kao i modernom infrastrukturom. U tom smislu, modernizacija Bosne i Hercegovine bila je rezultat susreta nasilja i racionalnosti, straha i reda. Iako su došli kao stranci, njihovi projekti poput željeznice od Broda do Sarajeva, zgrade Zemaljske vlade, trga u Trebinju ostali su stajati dulje od vlasti koju su personificirali. Babić, Galgóczy, Vancaš, Kállay… svi su oni oblikovali prostor koji je, iako pod okupacijom, prvi put dobio izgled europskog grada.
Do 1910. godine Bosna i Hercegovina imala je više od 1500 kilometara cesta, 1000 školskih zgrada, 60 poštanskih i telegrafskih stanica, a Sarajevo je postalo grad s električnom rasvjetom prije mnogih srednjoeuropskih metropola. Iako su se mnogi lokalni stanovnici opirali tim promjenama, posebno muslimansko stanovništvo koje je gubilo privilegije iz osmanskog sustava, kasnije će se pokazati da je upravo ta infrastruktura omogućila stvaranje moderne Bosne.
IZVOR: Cathie Carmichael: “The Habsburg Garrison Complex in Trebinje”, Bela Bartok: “A modern Trebinje atyja: Georg Babich osztrák–magyar tábornok”
