Hrvatski Fokus
Povijest

Obljetnica oslobođenja grada Klisa

Predstavljena knjiga 'Kandijski rat i oslobođenje Klisa od Turaka godine 1648.' akademika Stjepana Krasića

 
 
Ove godine obilježava se 370. obljetnica oslobođenja hrvatskog povijesnog i kraljevskog grada Klisa od turskih osvajača, koji su ga pod svojom upravom držali punih 110 godina, a u spomen na oslobođenje Klisa i okolnih krajeva od osmanske vlasti, Općina Klis će nizom prigodnih aktivnosti obilježiti obljetnicu, koja je, kako ističu, i veliki simbol početka oslobađanja hrvatskih krajeva u tom vremenu.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2018/03/29542141_2062808340638575_3541258766718599168_n.jpg
Tom je prigodom u petak, 23. ožujka 2018. u Domu kulture u Klisu predstavljena knjiga „Kandijski rat i oslobođenje Klisa od Turaka godine 1648.” u kojoj akademik Stjepana Krasić na temelju dokumenta iz Vatikanskog arhiva analizira važnost oslobađanja Kliške tvrđave od Otomanskih osvajača. Riječ je o izvješću iz prve ruke jednog od sudionika bitke nastalom samo tri dana nakon osvajanja Klisa, tvrđave koja je do tada smatrana neosvojivom, popraćen crtežom s rasporedom vojnih postrojbi koje su sudjelovale u toj bitci, što je prvorazredan dokument za historiografiju koja se, baveći se dalmatinskim dijelom Kandijskog rata, oslanjala na samo nekoliko izvora uglavnom napisanih u Mletcima.
 
Novootkriveni dokument koji nosi naslov „Pobjeda koju je izvojevala presretna vojska prevedre Mletačke republike i pothvatu oslobođenja neosvojive kliške tvrđave“ potpisan je samo inicijalima G.F.D. Dr. Radoslav Bužančić, jedan od recenzenata Krasićeve knjige mišljenja je da se pod tim inicijalima krije Gregorio Francesco Detrico (1623. – 1680.) koji je kao zapovjednik Dalmatinskih četa sudjelovao u osvajanju Klisa.
 
Akademik Krasić je ukratko iznio okolnosti u kojima je nastala knjiga kao i društveno-političku analizu događanja tih godina 17. stoljeća, naglasivši kako je iznenađen što se hrvatski povjesničari do sada gotovo uopće nisi bavili Kandijskim ratom u kojem su Mlečani 1648. godine oslobodili Klišku tvrđavu što je, kako procjenjuje, imalo velike pozitivne posljedice za hrvatsku povijest jer je tim počeo progon turskih osvajača iz naših krajeva.
 
Rani novi vijek jugoistočne Europe obilježen je ratovima Osmanskog Carstva, Mletačke Republike, Habsburške Monarhije i Svete lige. Pored navedenih, tu se pojavljuju i druge države koje su periferno uključene u ove sukobe. Osmanske težnje za pokoravanjem cijele Europe datiraju još u 13. stoljeće, a nakon pada Carigrada 1453. godine i ustaljenja na Balkanskom poluotoku te težnje postaju po prvi put u osmanskoj povijesti ostvarive. Na drugoj strani, Mletačka Republika je držala Dalmaciju i ostvarivala zavidne rezultate u vidu trgovine Sredozemljem.
 
Dolaskom Osmanlija, njihov će prosperitet biti doveden u pitanje te će im se suprotstaviti kako bi očuvali prevlast Republike kao glavne i jedine trgovačke sile od sjevernog Jadrana do Levanta. Osmanska ekspanzija u 16. i 17. stoljeću pokazuje znakove velike moći i prijetnju cjelokupnoj kršćanskoj Europi pa tako i Mletačkoj Republici, što je uzrok prvih pomorskih ratova i početnih odmjeravanja snaga u svrhu pripreme na razmjerno velike vojne pohode. Najveći ratovi između ove dvije sile su oni koji su se vodili zbog Cipra, Krete i Peloponeza, a svodili su se uglavnom na pomorske bitke ogromnih razmjera. Ratovi su se vodili i na kopnu, u Dalmaciji, Hercegovini, Boki Kotorskoj, Albaniji, Tesaliji… Bitke su imale nadasve promjenjiv tijek i uglavnom su bile žestoke, a opsadno stanje i borba do iznemoglosti sasvim učestala pojava. Čest je bio i razdor između vojnih trupa, koje su uglavnom nastajali zbog sukobljenih mišljenja i neodlučnosti koju akciju treba kada primijeniti te su ponekad upravo ovakve stvari odlučivale bitke i davale neprijatelju prednost koju će biti teško sustići.
 
U samom početku kandijskog rata (1645. – 1669.) vođenog između Venecije i Turske za Kandiju (Kretu) i u našim krajevima vođene su velike priprave za oslobođenje hrvatskih teritorija iz otomanskih ruku. Kako je Kandija igrala, svojim položajem, veliku ulogu u osiguranju plovidbe Sredozemljem, tako je i prostor između Cetine, Krke, Zrmanje i Udbine u prvom redu imao gospodarsko, a onda, svakako, vojno-strateško značenje za Veneciju. Slabo napučena zemlja pod turskom vlašću je bila loše obrađivana, bez dovoljnog broja podložnika, raje, pa su klišku zemlju obrađivali Poljičani, Žrnovčani, težaci iz Splita i Kaštela. Turski su nadničari, sudeći po dokumentima, bili manje izrabljivani od begova i aga, nego od mletačkog plemstva u Splitu ili od biskupa. Stoga su, bez obzira na protivljenje mletačkog plemstva i Crkve, ipak obrađivali turska imanja. Uoči kandijskog rata mletačka je vojska u Dalmaciji imala samo 1070 plaćenika pješaka i 329 konjanika (prema izvješću generalnog providura Grimanija), a glavnu snagu imala je u domaćem puku, odnosno u 8.000 naoružanih hrvatskih ljudi, uvijek spremnih za obranu. Međutim, za dugotrajne opsade, narodni rat, odnosno veće operacije Venecija nije imala snažnu vojsku. Stoga je Leonardo Foscolo, mletački general, odlučio ratovati uz pomoć lokalnog pučanstva, Hrvata, pod mletačkom i pod turskom vlašću. Znao je, naime, ako ih pridobije na svoju stranu da ce dobiti vojnike uvijek spremne i vične ratovanju: primorci su se stalno morali braniti, a zagorci su desetljećima ustanici, uskoci i hajduci.
 
Poraz iz 1537. godine Hrvati nisu zaboravili, odnosno uskočki zavjet da će se vratiti u Klis. te su u više navrata pokušavali to i ostvariti čekajući svoju konačnu priliku. Kandijski rat počeo je u Dalmaciji 1646. godine (te godine i Foscolo postaje zapovjednikom), a prvi veliki pothvat pokušava Tekeli-paša neuspjelom opsadom Šibenika (1647.) kada je izgubio 3.000 vojnika. U prvim bitkama i jedna i druga strana su promjenjive ratne sreće. Turci osvajaju Zadvarje, ali gube Zemunik i njegovo područje (Suhovare, Islam); Mlečani ne uspijevaju osvojiti Skradin, ali uspijevaju uzeti Novigrad i Obrovac, Vranu te napokon Skradin iz drugog pokušaja. U isto vrijeme, ratujući uz domaće primorsko pučanstvo, pregovaraju s Vlasima (Morlacima) oko njihova udjela u ratu znajući da bez njih ne mogu osvojiti najsnažnija turska uporišta u Dalmaciji: Klis i Knin.
 
Sudbinu većine hrvatskih gradova u to vrijeme dijelila je i tvrđava Klis, smještena na izuzetno nezahvalnoj lokaciji u potpunosti okružena turskim i mletačkim teritorijem. Bez obzira na tu, zemljopisno gledano tešku poziciju, Klis je dugo odolijevao turskim napadima, što oružjem, što pokušajima da se izdajom pojedinaca slomi otpor branitelja utvrde. Klisom je zapovijedao Petar Kružić, hrabar ratnik sa gotovo dvadesetogodišnjim iskustvom obrane grada, kojega je na dužnost kapetana postavio hrvatski ban Petar Berislavić. Kroz tih dvadesetak godina Kružić je zajedno sa svojim vojnicima vodio teške borbe braneći Klis i njegove žitelje. Gubio je tvrđavu pa je opet vraćao, trudio se na razne načine dopremiti osnovne potrebe za preživljavanje, a da pritom nije imao gotovo nikakve pomoći ni od bivšeg kralja Ludovika II. niti od aktualnog Ferdinanda I. Habsburškog. Jedine osobe koje su Kružiću i gradu pružale materijalnu i vojnu potporu kroz to vrijeme bili su papa Klement VII. i njegov nasljednik na Papinskoj stolici Pavao III. Uz takvu, praktički jedinu pomoć, grad se uspješno branio sve do ljeta 1536. kada pod utvrdu dolaze bosanski i hercegovački sandžaci, te započinju opsadu.
 
Opsada Klisa trajala je od 31. kolovoza 1536., pa sve do tog kobnog 12. ožujka 1537., kada je grad u potpunosti pao pod tursku vlast. Idućih više od sto godina Klis je uglavnom bio pod Osmanlijama, iako su ga Hrvati u nekoliko navrata s više ili manje uspjeha ponovno vraćali. Konačno oslobođenje od Turaka grad je dočekao tek krajem prve polovice XVII. stoljeća, točnije 1648. godine.
 
Za vrijeme ratova, kuga i glad su izbijale i češće nego inače, što je za posljedicu imalo još veći gubitak ljudstva. Kada se sve navedeno uzme u obzir, zajedno s činjenicom da je ovaj sukob trajao dva stoljeća, ne možemo ne složiti se kako je zapravo mletačko-osmanski sukob bio jedan od najvećih sukoba u povijesti, kako Mletačke Republike, tako i Osmanskog Carstva. Kroz dvjesto godina ratovanja, enorman broj ljudi poginuo je pod zastavama ove dvije sile, a početak 18. stoljeća donosi nadu u oporavak ratom zahvaćenih zemalja. Mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. godine, kojim je okončan zadnji rat između Mlečana i Osmanlija u 17. stoljeću, okončan je i Veliki turski rat za oslobođenje koji se vodio od 1662. godine između Osmanskog Carstva i Svete lige. Osmanlije su njime potisnuti iz središnje Europe, gube posjede u Ugarskoj, Slavoniji, Transilvaniji i Dalmaciji i znatno su oslabljeni; dok Mletačka Republika dobiva znatan dio Dalmacije i Peloponez te se priprema obnoviti nekadašnji sjaj. Stotinjak godina kasnije Mletačke republike više ne će biti.
 

Nives Matijević

Povezane objave

Iuliu Maniu i rumunjski “antifašisti”

hrvatski-fokus

Bilokacijsko umiranje u Jasenovcu i prihvatilištu

HF

U POTRAZI ZA ISTINOM – Zašto sam član HNO-a?

hrvatski-fokus

Deset razloga zašto Ustaški pokret nije bio fašistički!

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više