Hrvatski Fokus
Povijest

Osnovno školstvo u okolici Dubrovnika

Dragocjeni podatci o školstvu u okolici Stona dvadesetih godina XX. stoljeća iz pera Vlahe Fortunića

 

Zaslužni učitelj, pisac, novinar Vlaho Fortunić (1863. – 1937.) daje nam u listu “Narodna svijest” (od 1. rujna 1927.) dragocjene podatke o školstvu u okolici Stona u članku “Reduciranje osnovnih škola”. Žali se autor na ukidanje škole u Dančanju, jer da tamo tobož nema dovoljno djece (to je u blizini Stona, veće naselje su Putnikovići. Danas svega 31 stalni stanovnik, godine 1900. 129 stanovnika op., T.T,). Škola je osnovana 1925. godine, “rado su je prigrlili, ako i siromašni, taj teret za plaćanje školske zgrade, jer su iskusili koja je nevolja (u životu biti) bez škole. Iz Dančanja ima puno seljaka u Amerikam(a)…, pa kad su ovi čuli da je njihovo selo dobilo školu, tako su ushitno pozdravili taj hram prosvjete, da su suze dolazile na oči onim koji su čitali i slušali njihova pisma… “

Fortunić piše da oni koji ne znaju čitati ni pisati “su vječiti heloti (poluslobodni građani pod vlašću spartanske države, op., T.T.) i robovi prosvjetljenih naroda, slijepci kod zdravih očiju i kako svoju snagu daju onim za čiju korist rade.” Iseljeništvo je “sokolilo” domaće da ustraju u gradnji škole, te da će i oni izvana pomoći. “Kako će u tuđini govoriti o našoj državi koja štedi na prosvjeti naroda?”

Bez škole ostaju i obližnje Zabrđe, tako da djeca moraju ići u sat i pol udaljene Šparagoviće. U selu nema niti korisne knjige, niti župnika, niti mještana da bi podučili djecu knjizi. “Sramota dvadesetoga vijeka!”

I na Brocama (Bro(d)ce, krasna vala istočno od Stona, mjesto koje treba konzervirati za buduće naraštaje, nekad čuveno po ribolovu. U renesansno doba žitelji bijahu slobodni vojnici Republike. Sijelo dominikanaca. Godine 1921. Broce imaju 231. stanovnika, danas oko 90 stalnih.) se zatvorila škola radi štednje, makar ju je pohađalo 23 djece. Autor nabraja širu okolcu Broca (Bižanj, Hrasno, Hrasno Šijaković / Šijakovići su hrvatski rod iz sela Trebimlja odakle su u Kobaš dolazili Hercegovci napasati stoku, pa i kupili tamošnje livade, danas borike op., T.T.), Kobaš i Pržinovo (autor piše Morčulete, danas Marčuleti ili Mačuleti).

“Ukinućem ove škole djeca iz Morčuleta, Kobaša ne mogu u Ston ići u školu, jer i njima ima dva sata i po hoda do Stona.” Djeca iz Bižanja i Broca (tu je danas mali moderni most), koja ne sačinjavaju polovicu djece brodačke škole mogla bi pohađati školu u Stonu (udaljena 45 minuta hoda), ali budući je cesta uz more poplave za južnog vjetra i naleti bure, osobito u zimsko doba im onemogućuju hod putem koji je uzak “koliko debljina zida” (tu su stonska solila). Fortunić govori o kiši, zimi i “kozomori”, da djeca mokrih nogu sjede u školi i borave cio dan tamo sa korom kruha – što nijedan roditelj ne će izlagati dijete takvoj pogibelji. (od obične upale pluća se tada umiralo, vidimo da je život bio malo bolji nego u logoru op., T.T.). “To bi se zvalo upravo izlagati djecu pogibelji da uhvate koju bolest, koja će ih trajno učiniti nesposobne, nevaljale ni roditeljima ni domovini.”

U takvim okolnostima ne možemo očekivati dobar uspjeh u školi te djece, kolikogod se nastavnik trudio. (Fortunić je bio nastavnik i u Stonu, i to dvadeset godina op., T.T.)

Uslijed rečenih okolnosti roditelji su iako siromašni rado plaćali teret buduće školske zgrade u Brocama, imajući i podršku iseljenika u Amerikama, posebice gospara Mata Perića (1860. – ) koji se doma vratio nakon 44 godina u inozemstvu. Kad je škola zatvorena Mato Perić je moljakao činovnike u Beogradu, da se ponovo otvori. (nažalost u politici razgovor sa mogućnicima, mito i osobne veze i poznanstva više krče put nego ne znam koji krasni argumenti na papiru. Tako je svugdje, a na Balkanu je pravilo, op., T.T.) Ovi mu “glavonje” i obećaše da će školu vratiti.

Narodna svijest u istom broju od 1. rujna 1927. navodi dolazak “šure” Mata Perića, Đure (Jure?) Svetinića sa Brača, koji je plemenit i milosrdna srca, a obogaćen u SAD-u (San Francisco, kao i Perić) dodijelio novac za popravak crkve u Brocama, te sv. Vlaha u Stonu. Mato Perić je dao novac za obnovu grobne crkve u Brocama. Narod ga je ispratio barjacima (zastavama) do parobroda uz mahanje i pucnjavu. Orili su poklici dobrotvoru iz svih grla. Dobri “poštenjaković” Svetinić bio je do suza ganut, te je sa Perićem darovao Dječje zaklonište (dom) u Dubrovniku sa po 500 dinara.

Nalazim samo Georgea Svetinicha u Denveru SAD (rođenje Austrija, tj. Hrvatska 1875. – Denver 1960.). U San Franciscu je restoran sa oštrigama (kamenicama) imao Peter Svetinich.

Mato Perić otpraćen je od puka uz barjake, cijelo silo bijaše urešeno i okićeno, a rođak dr. Stijepo Perić (Broce 1896. – Buenos Aires 1954., nakon pada Italije ministar vanjskih poslova NDH. Upravo radi talijanske okupacije naše obale bio svojevrsna oporba Paveliću, predstavljao umjereniju struju unutar ustaškoga pokreta) je u ime naroda kazao: “Naša srca na vijeke će Vas ljubiti i zahvalna biti…”

Prigodnu je riječ kazao i načelnik Niko Buško; zvonila su seoska zvona u čast dobrotvora, narod je gromko klicao “Živio!”.

Fortunić spominje školu u Trnovici, kršnom dubrovačkom primorskom selu, blizu Hercegovine, ali i Stona. Hvali Mata Drvenicu (1869. – 1952.) i Frana Sušila kao dva odvažna i poduzetna čovjeka, koji su se borili protiv analfabetizma. Oni samo izgradiše od nekih pojata škola i učiniše od sanduka klupe. Nabavili su nekoga mornara (iz varoši piše?), i plaćali mu 15 forinti mjesečno; hranu mornaru davaše seljani.

Djeca oba spola sakupljahu se u čitaonici gdje ih je mornar učio čitanju i pisanju, te im pripovijedao što je po svijetu vidio. Nakon što je stari mornar otišao, Sušilo i Drvenica se sami prihvate posla, te ih je Fortunić upućivao u “računicu” i druge predmete, “te se svjetovahu sa župnikom u Liscu” (Lisac, brdsko selo na vrlo kamenitom terenu uz granicu sa Hercegovinom, op., T.T.). Za akciju Sušila i Drvenice se jako zanimao općinski liječnik u stonu A. Ferri, te im jako pomagao.

Prema Matu Mojašu (rad iz 1966. godine o školi u Trnovici) školu je vodio 1878. Petar Čurčija iz obližnjih Čepikuća, gdje su u Domovinskom ratu vojnici Nijaza Batlaka Daidže i pukovnika Marka Miša Mujana zadali psihološki važan poraz agresorskoj JNA 1991. godine. Čurčija je govorio i talijanski, živio je u Aleksandriji egipatskoj (vidi: Lujo Čurčija). Dolazila su i neka djeca iz obližnje Hercegovine, tj. Trebimlje, Turkovića i Dobroga Dola. Ovako zalaganje ne osta bez odaziva, te se dragovoljno javiše domoljubni mladići da podučavaju djecu kad uzmognu; među njima se isticao (danas doktor) Bujas. Djeca su imala i poučnih knjiga, te redovito primala “Pučki list” (list izlazi 1891. – 1922., prvi urednik Marko Pilić, značajni pokretači Jure Kapić i don Frane Ivanišević).

Mato Drvenica otiđe u Novi Zeland, gdje se kao iseljenik obogatio i povukao svoj rod tamo. Nažalost stariji sin mu se borio kao dragovoljac u srbijanskoj vojsci kod Soluna, stari Mato je iako čestit čovjek koji je pomagao rodni kraj, ipak ostao jugoslavenske orijentacije.

Sušilo je prema podacima Nevenke Đirlić (rođ. Grošeta, Zbornik Dubrovačkoga primorja XIII.) gradio Marijin dvor u Sarajevu, te bio počasni građanin toga bosanskoga grada. On i brat mu Ivo (obogaćen na Aljaski) imali su zemljište gdje je danas tvornica Rade Končar u Zagrebu. Kao vrstan zidar graditelj poduzetnik podiže već slijep današnju lijepu školu sa pločom podignutom u čast tisućgodišnjice kralja Tomislava, na kojoj se spominju hrvatski velikani i povijesne crtice; škola ima grbove Hrvatske, Dubrovnika i Zagreba, goleme prozore i 239 golema kamena bloka; popravljena je krajem 20. stoljeća kada na ideju ekonomista i umjetnika Pera Milkovića (poduzetna i osebujna hrvatskoga patriota nadimkom Limunada) književnik Mato Jerinić pokreće likovnu koloniju Trnovica, te su umjetnici u slikovitom primorskom kršu od dobrih domaćina počašćeni donirali radove (dobrim dijelom nastale na terenu Trnovice) za obnovu stare škole. Danas koloniju vodi vrijedna Nevenka (rođ. Grošeta) Đirlić, koja je nastojala zaustaviti gradnju odlagališta za smeće Lučino Razdolje u trnovičkom ljutom kršu, ispod kojega desetak jakih ponornica teče prema Stonu i Slanome.

Piše Fortunić da “u ovakovim pustošnim predjelima gdje ni popa ni zvona nema (pretjeruje, pjesnička figura, op., T.T.), na broj djece ne bi se smjelo osvrćati, već školu održati, ma koji im bio broj.” Fortunić izvještava da se škola u Trnovici misli ukinuti. (1900. imala 175 stanovnika, danas 21). To je ono što današnje hrvatske vlasti ne shvaćaju, koliko je bitno održati selo i otoke vitalnim; jer u protivnom cijele će nam regije opustjeti.

“A što će reći dični rodoljubi, braća Mihanovići ” (Nikola / 1846. selo Doli – Buenos Aires,1929) i Miho (1862. – 1938.?), veliki brodarski poduzetnici u Argentini, izgradili školu u Dolima 1907. godine. Dubrovačko Primorje) koji “do sada izgradiše tolike školske zgrade, ustanoviše školski fond za općinu ston(j)sku, iz kojega fonda kupuju se djeci učila, uzdrže ih u čistoći, besplatno liječe i liječnički pregledaju.”

Fortunić napada vladu da zatvara škole, dok dični iseljenici toliko žrtvuju i nesebič ulažu u opće dobro, “uvjeren sam da će osim općine i braća Mihanović podignuti glas protiv ubojstva narodne prosvjete.”

“Hrvatski glasnik” od 12 srpnja 1939 piše o kulturnoj slavi sela Trnovice, a fra Ivo Bagarić iz Tomislavgrada je uvrstio školu u Svetu baštinu, kao najljepšu našu školu izgrađenu između dva rata.

Teo Trostmann

Povezane objave

Ucjenjivačko pismo koje je poslano iz Njemačke Hrvatima na području Amerike 

hrvatski-fokus

Milan Šufflay – veliki prijatelj albanskoga naroda

HF

Krsto Zrnov – posljednji vitez crnogorski

HF

Ivo Andro Lumagna i njegova obitelj

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više