Istina o ovome povijestnome događaju zatrta je s diktatorskim slomom Hrvatskoga proljeća, zatrpana naslagama laži i prekrivena lažnim udboKOSačkim “rodnim listom”
U povodu razglašavanja i na stranicama “Vijenca” Matice hrvatske
„udboKOSačkoga” lažnoga rođendana Šimićevih susreta, hrvatskopreporoditeljske manifestacije iz svibnja 1970., s diktatorskim slomom Hrvatskoga proljeća politički antidatirane u g.1964. – Povijestni su prvi Šimićevi susreti bili 30. i 31. svibnja 1970. u Grudama i Drinovcima, a samozvani arbitar, etnolog dr. sc. Damir Zorić, danas, kao dopredsjednik Matice hrvatske, nastavlja krivotvoriteljsko regeneriranje još „prvijih”
P r v i Šimićevi susreti, Grude 30. V. 1970. i Drinovci 31. V. 1970.: Mile Pešorda, poeta laureatus, okružen djevojkama – lijevo; izaslanici Društva hrvatskih književnika Slavko Mihalić, u razgovoru sa župnikom fra Žarkom Ilićem, i Dubravko Horvatić te nastavnik Vlado Pandžić sa suprugom – desno (Fotografirao, izpred župne crkve u Drinovcima, odvjetnik dr. Jerko Šimić; fotografija u vlasništvu M. Pešorde)
„Radi se o kulturno-književnoj manifestaciji što je krajem svibnja p r v i put organizirana u rodnom kraju dvojice književnika – Grudama i Drinovcima.“ („Vjesnik“, 16. lipnja 1970.)
“U Drinovce sam se navraćao više puta… Ipak 31. svibnja ove godine ostat će mi u posebnoj uspomeni… Zadnja svibanjska nedjelja osvanula je u Drinovcima u svečanom ruhu. Već u ranim jutarnjim satima ključao je život u trokutu između crkve, škole i seoske prodavaonice… Školsko i crkveno dvorište su kao umiveni dlanovi. Sve uredno i čisto. I na župnoj kući vijori se trobojka. Šapat se pronio selom: Danas u Drinovce dolaze veliki ljudi. Nešto neobično za ovu sredinu. Treba doći i vidjeti… ŠIMIĆEVI SUSRETI. Pregršt poezije za koju treba imati uho. Može li takva priredba uopće nešto značiti za jednostavni puk našega krša?… Otvaranju pjesničkog slavlja prethodila je pučka sv. misa…Župnik i organizatori proslave u svemu su lako našli zajednički jezik…Odmah po završetku sv. mise u školskom je dvorištu započela pjesnička priredba u slavu i spomen velikog Drinovčanina Antuna Branka Šimića. Uvodni govor sveučilišnog profesora iz Zagreba dra Ive Frangeša, majstora stila i jezika… Frangeš je govorio zanosno i raspjevano i o veličini pjesnika Šimića, s kojim se ponosi hrvatska književnost, i o ljepoti hercegovačkog krša, s kojim se on prvi put susreće. A u ovoj drinovačkoj jeci poezije čini se da jedan trenutak ipak treba posebno izdvojiti. To je pjesma Tužaljka nad Hercegovinom mladog hrvatskog pjesnika iz Gruda Mile Pešorde. Hercegovina okupljena u Drinovcima prepoznala je u toj pjesmi samu sebe u sadašnjem trenutku….”
Fra Jakov Bubalo, “Doživljaj koji se dugo pamti”, KRŠNI ZAVIČAJ, Drinovci, Božić, 1970.
Povijestni p r v i Šimićevi susreti, godišnja književna manifestacija prvi put održana u tijeku i u duhu preporodnoga Hrvatskoga proljeća, u subotu 30. svibnja 1970. u gimnaziji i kino-dvorani u Grudama i nedjelju 31. svibnja 1970. u Drinovcima, poslije pučke sv. mise na otvorenom, pred tisućama okupljenih žena, djece, mladeži i muževa, i nadalje je pod najstrožim nadzorom organizatora zaborava povijesti. Da je tomu tako, zoran je primjer veliki članak u glasilu Matice hrvatske “Vijencu” br. 761., od 4. svibnja, 2023., u kojemu se na cijeloj stranici devetoj donosi izvješće s nedavnih, navodno “šezdesetih” Šimićevih susreta u Mostaru i Grudama. Istina o ovome povijestnome događaju zatrta je s diktatorskim slomom Hrvatskoga proljeća, zatrpana naslagama laži i prekrivena lažnim udboKOSačkim “rodnim listom”, zamagljena primamljivim političkim sloganom naslijeđenim iz grudsko-bijedićevskoga udbokomunizma (koji je spremao “historijski poduhvat” brisanja povijestnoga imena Gruda i njihova preimenovanja u B I J E D I Ć E V O !!) o navodno “najdugovječnijoj” književnoj manifestaciji u Hercegovini (starijoj i od Dučićevih večeri poezije u Trebinju i od Šantićevih večeri poezije u Mostaru!). Preveć „duboka država u Hrvata” ni danas se ne miri s činjenicom da se nekolicina nas uspjela izboriti za izlazak hrvatske kulture u Bosni i Hercegovini iz političkoga rezervata ostvarivši preduvjete za dostojanstveno i na visokoj razini obilježavanje 45.obljetnicu smrti velikoga hrvatskoga pjesnika Antuna Branka Šimića, pri tome savladavši odpor „udbo-partije”, koja nikad ne bi slavila ništa hrvatsko, pa čak ni A. B. Šimića.
Vrijedna novinarka, podpisnica članka privlačna naslova, “Šimić pripada cijelome svijetu”, moguće nije bila upućena na izvore, nego samo i isključivo na usustavljenu i službenu “istinu” temeljenu na ukorijenjenoj laži o nekim “prvim” Šimićevim susretima g. 1964., a posredovanu i nametnutu od strane domaćina organizatora, a ništa manje potvrđenu i autoritarnim zagovorom te udboKOSačke izmišljotine kao istine, direktivno i bučno izrečenim iz usta podpredsjednika Matice hrvatske dr. sc. Damira Zorića, glavnoga “političkoga” govornika na književnoj svečanosti u Grudama.
Usuprot umreženoj neistini i lažiranoj povijesti, prvi broj KRŠNOGA ZAVIČAJA (Božić 1970.), glasila katoličke župe Drinovci, i njegov pokretač i odgovorni urednik FRA Žarko Ilić, župnik, zasvjedočuju i potomstvu zavještaju prve Šimićeve susrete godine 1970., ali Knez tame i otac laži gotovo suvereno provodi svoju svjetsku politiku krivotvorbe i zaborava. Fra Bubalo, na stranicama drinovačkoga KRŠNOGA ZAVIČAJA nadahnuto piše o prvim Šimićevim susretima kao narodnoj i duhovnoj svečanosti i radosti koja je prožela Šimićev rodni kraj, kao “doživljaju koji se dugo pamti”. Fra Bubalo, nakon opširna prikaza netom protekle svečanosti svete mise i pjesničke riječi, s oduševljenjem piše o posjetu trojice hrvatskih pjesnika franjevcima u župnom stanu (Slavka Mihalića, Dubravka Horvatića i Mile Pešorde), s kojima je zajedno došao i dr. Jerko Šimić, brat pjesnika Šimića, koji je za povijest napravio jednu fotografiju s prvih Šimićevih susreta:
“S našim odličnim gostima oprostili smo se negdje u kasno popodne. Puni intelektualne svježine i snažnih dojmova. Na rastanku smo i jedni i drugi poželjeli da ovakvih susreta bude što više. Kad se na selo spustila noć, još dugo sam sa svojim kolegom, mjesnim župnikom fra Žarkom Ilićem, prebirao po duhovnom bogatstvu netom minulog dana. Nikada kao tada nisam osjetio ljepotu i čari ljudskog duha. Nikada kao tada nisam bio siguran, da svaki duhovni proplamsaj približuje čovjeka Bogu. I čovjeka čovjeku.” (Kršni zavičaj, 1970., str. 21.)
UdboKOSačka Centrala
Kada je udboKOSačka Centrala proučila, uz pomoć brojnih terenskih doušnika i zauzetih suradnika, cijeli povijestni događaj hrvatskoproljećarskih Šimićevih susreta i jasne poruke sadržane u stihovima pjesnika i duhovnome testamentu dolazećim naraštajima sadržanom u svjedočkome zapisu za istinu približavanja čovjeka Bogu i čovjeka čovjeku fra Jakova Bubala, nalegla je na Šimićeve susrete, potom na cijeli kraj i narod, sustavno i bezobzirno organizirajući zaborav i rodu i narodu o veličanstvenu kulturnom događaju, žigosavši ga interno “kleronacionalističkim” te izdajući o Šimićevim susretima lažni rodni list.
Zahvaljujući videozapisu s ovogodišnjih Šimićevih susreta (koji, kao tvorba Duha i izvorna hrvatskoslobodarskoga pjesničkoga odpora nasilju nad Istinom i narodom, preživješe višedesetljetnu samovolju i cenzuru onih koji nalegoše na jezik poezije), objelodanjenu na portalu grude-online, dalo se je vidjeti i čuti kako je i što je, na udbonosni lažni “krstni list” Šimićevih susreta prisežući, izgovorio glavni govornik Zorić, jedan od čelnika Matice hrvatske, kojemu je, nota bene, kao Matičinu velevažnomu dužnostniku i članu uredništva knjige Hrvatsko proljeće u sjećanjima suvremenika (Matica hrvatska, Zagreb, 2021.), koju je priredila književnica i akademkinja Dubravka Oraić Tolić, bilo poznato što je o doista p r v i m Šimićevim susretima u toj knjizi napisao i njihov idejni pokretač, član inicijativnog odbora i dobitnik nagrade na prvim Šimićevim susretima za pjesmu “Tužbalica”. Usuprot istini, jednoj i jedinstvenoj, vjerodostojno zapisanoj tako da je i Bog zapamtio, koju nije mogao ne znati, dopredsjednik je MH Damir Zorić zlatoustio laudu davnoj udboKOSačkoj rođendanskoj izmišljotini pretvorenoj u službenu i vladajuću “istinu”:
“Svaki put uoči Šimićevih susreta otvori se rasprava, kad tiša, kad žučljivija, koji su po redu ovo Šimićevi susreti, šezdeseti, četrdeseti, ili bilo koji. Nekad se i mene pita da arbitriram o tome, da štitim istinu. Pa, evo, arbitrirat ću i reći ću svoju istinu. Dakle, kad me netko pita koji su ovo Šimićevi susreti po redu, za mene su Šimićevi susreti uvijek prvi, a kad dođeš u Šimićev, a i moj, rodni kraj, onda su i jedini. Kad susretneš ljude, onda su jedinstveni. Dakle, kad me netko pita koji su ovo Šimićevi susreti po redu, prvi, jedini, i jedinstveni, a održavaju se od tisuću devetsto šezdeset i četvrte, s nekim prekidima, dakle, šezdeseti po redu, ali uvijek prvi…”.
Baš tako je krasnoslovio hrvatski političar i doktor etnologije Damir Zorić, novopečeni stručnjak za poeziju, a napose za Antuna Branka Šimića i rođendan Šimićevih susreta, koji da su, prema udboKOSačkoj direktivi i “arbitarski” odlučnoj izjavi govornika dr. Zorića, počeli g. 1964., a ne 1970. “Šezdeseti po redu!”, u mikrofon Zorić huknu, da se od stida pred isukanom batinom neistine i naša brda razpuknu.
Usuprot zorićevskoj neistini, na žalost izrečenoj i u ime slavne Matice hrvatske (koje sam članom postao godine 1970., s knjigom ŽIVOT VJEČNI, koju je blistavo kritički osvijetlio književnik Stojan Vučićević u predposljednjemu, tridest i drugom broju “Hrvatskoga tjednika” u studenome 1971.), govornikovoj povijestno neutemeljenoj tvrdnji iza koje čvrsto stoje betonski zidovi desetaka godina priređena zaborava, nasilja nad istinom i udbaškoga teroriziranja Herceg-Bosne, ali i živa logistika cijele postrojbe “razprodavača” narodne imovine i sijača sjemena zaborava, evo što se je, u izjavi za hrvatski “Vjesnik”, o p r v i m, netom održanim, Šimićevim susretima 1970.godine usudio izreći akademik i sveučilišni profesor hrvatske književnosti Ivo Frangeš, predsjednik Društva književnika Hrvatske (!) i Saveza književnika Jugoslavije, što je za nezaborav poručio, na izvoru istine, u samim Drinovcima:
»Iako dolaze s malim zakašnjenjem (možda im je zbog toga značenje veće), ovi Susreti nisu samo odavanje počasti piscu zaslužnom u historiji, nego i održavanje dijaloga s jednim pjesničkim svijetom, što je živ i pola stoljeća nakon smrti autora… Važno je samo ne ostati na početnom oduševljenju, nego ga iskoristiti kao poticaj za budućnost.« (Vjesnik, Zagreb 16. lipnja 1970.)
Izrugivanje Slobodana Rakitića
I Mak je Dizdar, glavni urednik časopisa “Život”, legendarni bosanskohercegovački i hrvatski pjesnik iz Zlatne knjige hrvatskoga pjesništva i tvorac Kamenoga spavača, održavanje prvih Šimićevih susreta pozdravio te mostarskome dopisniku “Vjesnika” u pero rekao da je A. B. Šimić veliko ime hrvatskoga i jugoslavenskoga pjesništva i da je “bilo krajnje vrijeme da se njemu posveti neka pažnja u rodnom kraju” , da “temelji su tu, a sada bi trebalo da Šimićevi susreti postanu lijepa tradicija, jer je to prilika da se radni ljudi upoznaju s djelom A. B. Šimića, a ujedno čuju neposrednu pjesničku riječ.«
U istome je “Vjesnikovu” broju i članku, znakovita naslova “Neznanac u rodnom kraju“, mostarski dopisnik iz Hercegovine Ćamil Krehić zabilježio riječ “prvih inicijatora te manifestacije” – prvoborca ljubuškoga kraja Jure Galića i “dobitnika prvih nagrada na Šimićevim susretima” Nikole Martića i Mile Pešorde, a također i srbskoga pjesnika Slobodana Rakitića, koji za nezaborav reče da “divno je što se Hercegovina znala odužiti velikom jugoslavenskom pjesniku, što je uspjela okupiti pjesnike iz svih krajeva Jugoslavije”. Pišući svoj veliki reportažni članak, i sami je Ćamil Krehić uztvrdio:
“Radi se o kulturno-književnoj manifestaciji što je krajem svibnja po prvi put organizirana u rodnom kraju dvojice književnika – Grudama i Drinovcima.« (Vjesnik, Zagreb, 16. lipnja, 1970.)
Prvi su bili kada su doista i bili, kada su se u slozi i ljubavi godine 1970. i dogodili, makar nam Matičin izaslanik odkrivao “prvije” od prvih, koji da “održavaju se od 1964.” (Vijenac); za njihovo pokretanje sastavio sam osobno, uz svesrdnu podporu pjesnika Nikole Martića, prvi prijedlog koncepcije buduće kulturno-književne Antunu Branku Šimiću u čast, sazivao sastanke inicijativnoga kruga u Sarajevu ujesen i zimu 1969.-1970., a završni i ključni sastanak održali smo u Mostaru, 13. 2. 1970., kada su prevladana uporna protivljenja nekih došaptavačkih grudenadziratelja i usvojene ključne odluke o novoj književnoj manifestaciji, kojoj smo na tome mostarskome sastanku nadjenuli ime Šimićevi susreti.
Dakle, i supokretači i sudionici i novinski izvjestitelji s lica mjesta, kao i fra Jakov Bubalo i drinovački “Kršni zavičaj”, “Vjesnik” i ugledna dvotjedna revija “Odjek” govore o prvim Šimićevim susretima g. 1970., a “Vijenac” Matice hrvatske, zacijelo neupućen u meritum stvari, u vrhu stranice reklamira “60. Šimićeve susrete”, koji da “održavaju se od 1964….”(!!!).
Tako „Vijenac g.2023.,, a sarajevski je Naš svijet od 8. VII. 1970. zabilježio: »Održani prvi Šimićevi susreti – Na narodnom zboru govorio predsjednik CK SK BiH Branko Mikulić i predsjednik Saveza književnika Jugoslavije prof. dr. Ivo Frangeš – Nagrađeni mladi pjesnici Nikola Martić i Mile Pešorda«.
I bosansko-hercegovački dnevnik Oslobođenje Sarajevo, 6. lipnja, 1970. str. 6. , posvećuje prvim Šimićevim susretima lijepu pozornost, cjelovito objavljujući obje nagrađene pjesme, popraćene uvodnom informacijom:
“Prvi ŠIMIĆEVI SUSRETI, održani 30.i 31.maja ove godine u Grudama i Drinovcima, rodnom mjestu pjesnika Antuna Branka Šimića, imali su svečano obilježje četrdeset pete godišnjice smrti ovog velikog pjesnika. Preko četrdeset pjesnika iz svih naših republika svojim prisustvom i pročitanom poezijom dali su ovoj pjesničkoj manifestaciji jugoslovenski karakter, što je i bila želja organizatora.
Šimićevi susreti zamišljeni su kao tradicionalna pjesnička manifestacija i održavati će se svake godine u isto vrijeme. Svake treće godine dodijeliti će se Šimićeva nagrada za poeziju – za najbolju knjigu pjesama.
Na ovim prvim susretima dodijeljene su dvije nagrade za neobjavljene pjesme pročitane na susretima. Žiri u sastavu: akademik Ivo Frangeš, dr Radovan Vučković (predsjednik) i Vitomir Lukić dodijelio je prvu nagradu Nikoli Martiću za pjesmu BOGUMILSKA BAJKA i drugu Mili Pešordi za pjesmu TUŽBALICA.«
A, nu ti vraga, nije izaslanik Zorić osamljeni niti jednokrilni, već najmanje dvokrilni autoritet i “sudac” u ideokratskome podmazivanju udbonosno instaliranoga mehanizma laži, kojega je zauzeto podmazao (uz cijelu družinu inih aktivista laži) i bivši karijerni političar Jozo Marić, koji sa svom svojom nemalom stranačkom težinom ex-zastupnika u Hrvatskome (državnom!) saboru, ex-načelnika Gruda, ex-župana Zapadnohercegovačke županije, ex-ministra kulture i prosvjete iste Županije, ex- predavača na Likovnoj akademiji u Širokome Brijegu itd. itd., a podpisan kao profesor, širi laž i udboKOSačku izmišljotinu kosudbinskoga “rođendana” Šimićevih susreta, i to tako i bombastično da i danas od te bučne laži ječe zapuštene njive i livade i odjekuju brda okolo Imotsko-grudskoga polja pa i sami vrhovi Biokova se tresu. A moj narod, mlade obitelji, sklanjaju se, “iđu u daleki Svit”, kako prije više od pola stoljeća, tako i danas, pobjegoše stotine tisuća ljudskih bića od nezasitih i svevladajućih nam suvremenih „samoživaca i žderonja”. Citiram profesora Jozu Marića, sa svemrežne službene stranice Općine Grude i samih Šimićevih susreta:
“Šimićevi susreti-1964. godina je zlatnim slovima upisana u kulturno prosvjetnu povijest općine Grude, ali i čitave Zapadne Hercegovine ili bolje njenog povijesnog prostora srednjovjekovne župe Imota. Te godine, početkom svibnja, uz 39. obljetnicu smrti A.B. Šimića , započinju svoj polustoljetni kulturni hod Šimićevi susreti … Jozo Marić, prof.” (www.simicevisusreti.info, 2013.)
Političara Jozu Marića i svu buljumentu lažonosnih slavitelja, s goričanskim mariobušićevskim Ogrankom Matice u Grudama i grudonačelnikom Grizeljom na čelu, jednoga lažnoga kosudbićkoga repatoga rođendana, što se izmigoljio izpod šinjela acorankovićevskoga da straši narod i raztjeruje mladež, demantira riječ i duh istine, nepobitne činjenice. Ako laže koza, a koza nisam, niti lažem, ne lažu rogovi, dokazi koje pronađoh u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, kao i u ostatku ostataka među papirićima u Grudama sačuvane prebogate pismohrane i knjižnice, u Sarajevu dvadesetak godina prikupljane i složene u stanu u središtu grada, u naselju Hrasnom, koji su ujesen 1992. ciljano granatirali i zapalili karadžić-mladićevski rušitelji Sarajeva, a oni drugi posve opljačkali i opustošili. Osim toga, u posmrtnoj pismohrani profesora Ferde Bobana, jednoga od zaslužnih pokretača Šimićevih susreta, pronađen je list iz uglednoga sarajevskoga dvotjednika za kulturu i društvena pitanja “Odjek” mart (ožujak) 1970., s njegovim izvješćem s našega mostarskoga sastanka, na kojemu je meni u pomoć pritekla profesorica Fadila Čustović kada sam, pred nekojim izaslanikom iz vlasti grudske općine, branio i obranio da se, sukladno izloženoj koncepciji, Šimićevi susreti održavaju svake godine, i u svibnju, a ne trogodišnje, kako je izaslanik, po naputku komitetske vlasti iz sjene, to vješto zagovarao. (A ondašnju vlast simbolizira prijeteći podignuti prst polupripita “narodnoga poslanika” i nekadašnjega predsjednika Općine Grude Nike Glavaša iz Drinovaca, koji je po Sarajevu telalio da njemu, „pravom komunistu”, nije bilo nimalo lako i kako je on tešku borbu vodio .protiv tamošnjih “ustaša” u Drinovcima i Grudama, a koji je Glavaš, zbog moje pokretačke uloge u općenito neželjenu i čudovitu događaju Šimićevih susreta, glasno, u restoranu sarajevskoga Kluba delegata, na spomen mojega pjesničkoga imena i nagrade Šimićevih susreta za “Tužbalicu”, zaprijetio kako će on spomenutoga nagraditi pribijanjem slova “U” na čelo?!).
Preskočimo ovu totalitarističku, neopisanu i umreženo prikrivanu, balkanoidnu političku priču iz doba “socijalizma s ljudskim licem”, kada ste se morali uklanjati da vas netko moćan i zloćan ne bi krivo pogledao, u urbaniziranom kukavičjemu gnijezdu iz kojega je u nebo uzletio krvnik Sarajeva i srbskocrnogorski književnik Radovan Karadžić, i vratimo se istini, zatiranoj i progonjenoj, istini bez koje nam nema života ni slobode. U tome svjetlu, citiram profesora hrvatskoga jezika i književnosti i visokoga savjetnika u Republičkome sekretarijatu/ministarstvu za prosvjetu i kulturu Bosne i Hercegovine Ferdu Bobana (rođ. u općini Grude), ulomak iz njegova članka “Šimićevi susreti”:
“Od ove godine imat ćemo još jednu manifestaciju poezije i pjesnika. Savjet za prosvjetu i kulturu Skupštine općine Grude i Kulturno-prosvjetna zajednica u Mostaru, pokrenuli su pitanje ustanovljavanja jedne stalne manifestacije u počast pjesniku Antunu Branku Šimiću. Nedavno je formiran odbor za obilježavanje stvaralaštva A. B. Šimića… Na sjednici Odbora 13. 2. 1970., donesen je zaključak da se manifestacija u čast A. B. Šimića nazove Šimićevi susreti.. Ujedno je usvojena osnovna koncepcija programa Šimićevih susreta…” (Odjek, Sarajevo, mart 1970,)
Uz ovaj grudsko-sarajevski svjedočki glas istine stoji jedan udaljeni, glas Mile Vlašić, profesorice “hrvatskosrbskoga” jezika na Pedagoškoj akademiji u Ljubljani, pjesnikinje podrijetlom iz grudskih Sovića, koja je u svome autorskom udžbeniku, Vadnici srbskohrvatskega – hrvatskosrbskega jezika v osnovnih šolah (Ljubljana 1972., str. 219.), na stranici posvećenoj A.B.Šimiću, zapisala:
„U počast pjesniku, u svibnju 1970., kada se navršilo 45 godina od njegove smrti, održani su prvi Šimićevi susreti, pjesnička manifestacija u njegovu rodnom mjestu.“
Ako su već davni glavati udbočitači odlučili pridaviti, ali ne posve, Šimićeve susrete, kako im ne bi izmakli izpod uzpostavljena supernadzora, i ako su ipak polučili to da se preporoditeljski Šimićevi susreti više nikad nisu ponovili u hrvatskoproljećarskome duhu iz g. 1970. i da nisu prerasli u, koncepcijski zacrtanu, svehrvatsku i međunarodnu kulturno-književnu manifestaciju s pododborima na području tadašnje države i van njezinih granica, podsjetimo se istine tih prvih, jedinstvenih, za koje smo podnijeli žrtvu ljubavi za materinsku riječ, za slobodan svijet i susret čovjeka s Bogom i čovjeka s čovjekom. Božićni je drinovački KRŠNI ZAVIČAJ silinu preporodnoga pjesničkoga gibanja pomno zabilježio u tekstovima svoga uredništva i reportaži Fra Jakova Bubala, simbolično sve sažimljući dvjema otiskanim pjesmama: Molitva na putu i Tužbalica.
U tome se duhu svjedočkoga govora za istinu, a protiv nametnute laži i manipulacije poezijom, Pjesnikom i molitvenim narodom, vraćam svome i europejskome, a tako blagoslovljeno hercegovačkome, A. B. Šimiću, s njegovom Molitvom: Bože / koji si me do ovoga časa doveo nevidljiv / vodi me i dalje koncu mojih želja // Ne ostavi me / umorna i sama nasred puta/ Obrazi su moji blijedi / i moje misli nemoćno ko moje ruke vise // Bože / daj da novo plavo jutro / iz umora digne moje misli / da kroz blijede ruke prođe mlaz crvene svježe krvi // Budi nad mojom glavom moja pratilica zvijezda.
Ne krivotvorite nam povijest
Namjesto proljećarske Tužbalice, u ovoj podmukloj postjugoslavskoj rekonfiguraciji hrvatstva i Hrvatske, u našoj oslobođenoj i miroslovnoj zemlji, samo molim, ne krivotvorite nam povijest, događaje i naše živote, ne oduzimajte nam kruh života, pravo na istinu i povijestno pamćenje! Ogradite se živom istinom od svakoga stožera laži i podmetanja, postavljena usred nas s ciljem zamračivanja povijestnoga događaja prvih Šimićevih susreta i varanja puka i svijeta. Svojedobno uzbunjen načinom na koji je u Drinovcima, na Šimićevim susretima, jedan domaći kompartijaški faktotum držao u strahu ne samo drinovačku školsku djecu i učitelje, nego i taj divni mirni drinovački puk, prosvjedno sam rekao okupljenima da su naši Šimićevi susreti posvećeni velikanima duha, a da njima nastoje upravljati grobari duha i da bi se pravdoljubivi i sućutni pjesnici Šimići digli iz groba kada bi osjetili kakve se to prizemne igre moći u njihovoj Hercegovini izvode, a pod njihovim imenom.
Proteklo je od toga moga prošimićevskoga prosvjeda u Drinovcima pola stoljeća, ali se te prizemne igre političko-interesne i „bogataške” moći nastavljaju, istina zatire, narod obezpravljuje, narodna imovina na licitaciju stavlja. Povijestni su prvi Šimićevi susreti bili za-govorom istine hrvatske kulture i hrvatske književne riječi, a taj smo za-govor javno branili i obranili mi, hrvatski književnici, našom Sarajevskom deklaracijom o hrvatskom jeziku od 28. I. 1971.- cjelinom naše poruke hrvatskih „zahtijevanja naroda”, napose sedmom točkom, od njih dvanaest.
Hrvatskoproljećarska lastavica u herceg-bosanskim stranama duhovno je uzletjela s oba svoja krila, prvim, grudsko-drinovačkim, Šimićevim susretima u svibnju 1970. i Sarajevskom deklaracijom o hrvatskom jeziku u siječnju 1971. Da ubiju ovu pticu lastavicu, organizatori zaborava ne biraju sredstva, ne štede „judinske škude”, tiskaju programe, pozivnice i plakate, ali i knjižice i knjižurine lažotvorne, poput one saraj-stojićevske monografije o Šimićevim susretima Životvorno sunce i potonjih gruđanskih, istim udboKOSačkim lažnim rođendanom opečaćenih. Knjigu je naručila i objelodanila (i u nekoje navodno „uredničko vijeće” i moje ime samodržački uvalila!) vladajuća udbologistika, žilava „našijenska” postrojba podzemaljsko-nadzemaljske moći, nad kojom je svojedobno bio zgranut i sami Jure Kaštelan (Zakučac kraj Omiša, 18. prosinca 1919. – Zagreb, 24. veljače 1990.), još jedan istinski abešimićevac, tvorac prve hrvatske kritičke studije o pjesništvu Antuna Branka Šimića-. Kaštelanova je studija objelodanjena u godini prvih Šimićevih susreta – tisućudevetsto sedamdesetoj, da bi esej Jure Kaštelana „Pogled u pjesmu – o lirici Mile Pešorde”(Jure Kaštelan | Zagreb Kultura | Gradske vijesti | 08.07.2020 ) bio nagrađen na Šimićevim susretima 1985.godine, esej protiv kojega je uzbunu pokrenula beograd-bezbednosna Centrala, a na sve četiri se noge podigla herceg-grudomorna, i na narod i slobodu nalegla, udboKOSačka družina. (Primjerice, „društveno-politički pouzdanik” Ljubo Leko, postavljen na mjesto predsjednika Organizacijskoga odbora Šimićevih susreta, godine je 1985., nakon što nisu udbopartijaši uspjeli slomiti članove žirija Nagrade „Braća Šimići” da preinače svoju odluku da bude nagrađen Jure Kaštelan za esej Pogled u pjesmu – o lirici Mile Pešorde te da nagrade „druga Juru” – protiv kojega oni nemaju ništa – ali neka to bude za neki drugi, bilo kada i o bilo kome drugome ali ne o Pešordi napisani, kritički tekst, preko noći je u lokalnoj udbokomitetskoj kuhinji skuhao i donio, kao „Odbor Šimićevih susreta”, novi Pravilnik nagrade koju dodjeljuju „Šimićevi susret” i žurno taj popravljeni Pravilnik odaslao na ime predsjednice, tadašnje članice Centralnoga komiteta SK BiH, inače profesorice suvremene francuske književnosti na Filozofskome fakultetu u Sarajevu ! ).
Mile, je li ono doli u vas sve Udba?!
Književnoga akademika, sveučilišnoga profesora književne teorije i legendarnoga hrvatskoga borca protiv nacifašističkih okupatora Juru Kaštelana (1919.-1989.) u tolikoj je mjeri bila zgrozila udbopartijaška navala na ime i život njegova pjesničkoga izabranika, da je istomu, nekoliko mjeseci nakon šimićevske svečanosti u Drinovcima i primljene nagrade (i besjede koju je tada izgovorila profesorica Hanifa Kapidžić-Osmanagić, predsjednica žirija, ne usudivši se ni izustiti ime tvorca pjesničkoga djela kojemu je Kaštelan posvetio svoj nagrađeni esej – dakle, Mile Pešorde!) prišapnuo, u kavani hotela „Dubrovnik” u Zagrebu, sugestivno pitanje za nezaborav: „Mile, je li ono doli u vas sve Udba?!”
Dobri je Bog dao da mi nije baš sve bilo spaljeno i uništeno u proteklome barbarogenijskome ništiteljskome osvajačkome pohodu na hrvatski dom i domovinu, na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, pa je tako u jednoj mojoj knjizi ABŠimićevih pjesama u Grudama bila sačuvana fotografija s prvih Šimićevih susreta, koju mi je g.1970.iz Zagreba poslao brat pjesnika Šimića zagrebački odvjetnik Jerko Šimić i popratio pošiljku riječima priznanja i zahvale na priređenim Šimićevim susretima: »Svaka čast ti, rodijače¨!«.
A stvarateljski je narodni genij dao da postoji u Zagrebu Nacionalna i sveučilišna knjižnica i u njoj očuvani FRA Žarkov Kršni zavičaj ( Drinovci, Božić 1970.), u kojemu zapisano jest, na str.22/23.:
»Napomena uredništva: Na prvim ŠIMIĆEVIM SUSRETIMA u Drinovcima žiri u sastavu: akademik dr.Ivo Frangeš (predsjednik Društva književnika Hrvatske i predsjednik Saveza književnika Jugoslavije, dr.Radovan Vučković i Vitomir Lukić dodijelili su nagrade za najbolje neobjavljene pjesme pročitane na Susretima. Prvu nagradu dobio je Nikola Martić, a drugu Mile Pešorda za ovu pjesmu:
Mile Pešorda
TUŽBALICA
(Majka u domu opustilom)
Svi moji dragi iđu u daleki Svit
Lipe tužne oči upiruć tuđem nebu
Na napušćenoj grudi ja uzgajam cvit
Da ga zasade na mom grebu
Al šta će meni cvit i taj bili Svit
Kada sama živim kad ću sama mrit »
*Pripomena: u četvrtome stihu pjesme pogrješno je otiskano: grobu, a točno glasi – grebu
(KRŠNI ZAVIČAJ, prvi broj. Izdao: Katolički župni ured Drinovci, Hercegovina. Uredilo Uredničko vijeće. Odgovara fra Žarko Ilić – Tisak: »Tipografija«- Đakovo, 1970. )
Iste je povijestne godine 1970.(pokraj koje, kao pokraj turskoga groblja, prolaze ne baš malobrojni politokratski mogućnici, lastožderni jastrebići) hercegovački dopisnik hrvatskoga »Vjesnika« Ćamil Krehić, kao svjedok za istinu, o Šimićevim susretima objavio: „Radi se o kulturno-književnoj manifestaciji što je krajem svibnja p r v i put organizirana u rodnom kraju dvojice književnika – Grudama i Drinovcima.“ ( „Vjesnik“, 16.lipnja 1970.)
Supokrećući, u ove naše dane, Šimićeve susrete još prvije od prvih, s moćnom podporom medijskopolitičke logistike zastrašujućih mini-totalitarističkih metoda i razmjera, najnoviji promicatelj udbonosnoga lažnoga rođendana kao da nam nastoji nametnuti posvemašnji zaborav povijesti ove naše ne tako daleke, potisnuti iz spomena činjenicu da su sve do jučer bili brojni pojedinci i ustanove koji su prakticirali „hrvatsku šutnju” ili odmahivanje rukom glede znakovitosti i veličine književnoga djela Antuna Branka Šimića. Primjerice, kada me je književnik Slavko Lipovčan, urednik u Nakladi „Erazmus” zamašnoga projekta Školske knjižnice: hrvatska književnost od Baščanske ploče do naših dana, pozvao na suradnju i priupitao kojega bih književnika priredio za njihovu knjižnicu, odmah sam odgovorio da bih rado priredio Antuna Branka Šimića ako mu to još nije netko drugi ponudio. Lipovčan je odmah prihvatio moj prijedlog, dao sam se na posao i u zadanome roku predao nakladniku rukopis knjige izabranih pjesama i tekstova Antuna Branka Šimića, s vlastitim predgovorom. Moj je izbor iz djela AB Šimića bio uskoro objelodanjen, ali znatno skraćen u odnosu na rukopis, odnosno, tehnički prilagođen zadanim okvirima same knjižnice. Objavljen je g.1996., pod naslovom Antun Branko Šimić, Izabrane pjesme, uz koji su pjesnički izbor bili zastupljeni tekstovi „Naša brda” (1915.) i „Tehnika pjesme” (1923.), koje sam držao bitnima za razumijevanje Šimićeve po-etike, duhovno uzdignute u blagoslovljenome ozračju Šimićeva doživljaja hercegovačkih polja i brda, a nadasve sunca koje ”grije i pali, naše divno hercegovačko sunce, naša jedina i zadnja svojina”.
„Kulturno-politički rat” protiv Hrvata i hrvatstva zapadne Hercegovine
Spomenuta „hrvatska šutnja”, i horvaćanska „politika nezamijeranja” para-državnoj kriptojugoslavskoj formaciji moći koja je u javnome medijskome prostoru Republike Hrvatske, s danom međunarodnoga priznanja hrvatske državne neovisnosti, povela bezpoštedan medijski „kulturno-politički rat” protiv Hrvata i hrvatstva zapadne Hercegovine – one „dežele” koja se žrtvovala za slobodnu Hrvatsku, a u kojoj je rođen i kojoj je svojim djelom i antologijskim pjesmama bio posvećen Antun Branko Šimić, pjesnik onkraj svijeta i vijeka duboko zagledan u crne oči i vilinje kose zavičajnih „nigdje ljepših djevojaka” – praćakala se u postavljenim mrežama organizirana zaborava i unaprijed zadana reda vrijednosti, čak i u kontekstu stote obljetnice rođenja Antuna Branka Šimića. Da ova velika obljetnica A.B.Šimića ne bude prešućena, nego da se dostojno proslavi, bijaše to i mojom zaslugom, jer sam, kao hrvatski književnik i poznavatelj Šimićeva književnoga opusa, u tome času viši savjetnik i načelnik Odjela za informiranje Ministarstva kulture Republike Hrvatske, na vrijeme predložio ministru Boži Biškupiću, a ministar svesrdno prihvatio, da ministarstvo bude pokretačem i su-nositeljem primjerenoga obilježavanja stoljetnice velikoga hrvatskoga pjesnika. Ministar je odmah sve prihvatio ono što sam mu konkretno predložio, a ponajprije da će ministarstvo dati svu moguću podporu trećemu izdanju Sabranih djela I.-II. Antuna Branka Šimića, tako da cijeli narod vidi i upozna svoga pjesnika. Temeljem moga razgovora i dogovora s akademikom Dubravkom Jelčićem i nakladnikom Mirkom Mađorom, zagrebačka Naklada „Dom i svijet”, ovo je izdanje koje su priredili Dubravko Jelčić i Nedjeljko Mihanović, ugledalo svjetlo dana „o stotoj obljetnici rođenja A.B.Šimića”, u otmjenoj likovnoj opremi Luke Gusića, s pomno izabranom fotografijom pjesnika na naslovnici. S velikom sam ljubavlju i zauzetošću uredio i kao urednik podpisao ovo izdanje, iznova srođen s djelom izabravši ne samo markantnu mladalačko-intelektualnu fotografiju A. B. Šimića, nego i tekstove za vanjske korice dvaju svezaka, kao središnje poruke ABŠimićeva djela: ulomak iz njegovih „Papirića” o hercegovačkim brdima, svezak prvi, i pjesmu „Nađeni Bog”, svezak drugi. Bdio sam nad tijekom tiskarske proizvodnje i radovao se kao malo dijete kada sam prve otiskane primjerke držao u rukama, uvjeren da sada A.B.Šimić, toliko desetljeća zanemaren i „krležomanski” omražen, ipak postaje kanonom hrvatske književnosti.
U tada još središnjim informativnim novinama „Vjesniku” nekim čudom bi objelodanjena i sljedeća vijest, dana 13. studenoga 1998., pet dana uoči stotoga rođendana A. B. Šimića:
„Ovogodišnji Šimićevi susreti, književno-kulturna manifestacija utemeljena 1970.u Grudama, posvećeni su 100. obljetnici rođenja Antuna Branka Šimića. Od 15.do 20. studenoga, hrvatski pjesnici, dramski umjetnici i nakladnici pohodit će ne samo Drinovce, hercegovačko selo u kojemu je 18. studenoga 1898. rođen A. B. Šimić, nego i druga mjesta koja obilježuju jedan zvjezdani pjesnički put: Grude, Široki Brijeg, Mostar, Vinkovce i Zagreb. (…)
U Odboru za obilježavanje stote obljetnice rođenja A.B.Šimića su: Dubravko Jelčić, predsjednik, Mile Pešorda, tajnik, Vlado Pandžić, Božidar Petrač, Dobroslav Galić i Jozo Marić, članovi.“ (http://www.vjesnik.hr/html/1998/11/13/Kultura.htm)
Svatko tko je znamenovan istinom, ne će služiti neistini, nego će se radovati nadolazećoj slobodi kao duhovnome čedu osloboditeljske istine, spreman za slobodu s ljubavlju podnijeti i najveću osobnu žrtvu – i život sam. Evo, već pedesetak godina, strpljivo podnosim javne šamare i poniženja, samo zbog toga što govorim za istinu i samo istinu povijestnih, prvih, preporodnih i preporoditeljskih Šimićevih susreta, u nastanak kojih sam se ugradio mišlju,djelom i riječju, i obstanak kojih sam branio i obranio u Sarajevu, glavnome gradu Bosne i Hercegovine, s podporom još šestorice mojih književnih suboraca, a što zapisano jest u točki sedmoj Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku.
Uz četrdesetu obljetnicu Šimićevih susreta, g. 1970.-2010., predstavio sam ovu povijestnu manifestaciju na središnje dvije stranice tjednika Hrvatsko slovo, s osvrtom na lažiranu povijest i rođendan te na udbokomitetsku monografiju Životvorno sunce. Svjedočeći za istinu i za istinski život izvornih Šimićevih susreta, napisao sam:
„Pa ipak, kada ih već nisu uspjeli sasma ugasiti u jeku okrutnoga slamanja Hrvatskoga proljeća, izvršitelji udbo-komitetskih migova i naputaka Šimićeve susrete staviše pod vrhunski razrađeni totalitarni nadzor, prekriše im izvor, krivotvoriše rođendan i krštenje, zapravo uzveličaše rankovićevsku DB Službu i njezinu šapatdružbu, preinačiše Statut.
Kao majstorski uzorak izvedbe s/udbonosnoga udara i krivotvoriteljskoga strukturalnoga zahvata u bit Šimićevih susreta može poslužiti parapolitička promidžbena knjiga-zbornik Životvorno sunce (s udbaškim kalendarom kao okosnicom!), koju je suradnički zauzeto sastavio i uredio Mile Stojić, otiskalo sarajevsko Oslobođenje, a, tobože, objavio „odbor šimićevih susreta, grude hercegovina“ god. 1981. Srećom po progonjenu i krivotvorenu istinu, svoj iscrpni i svjedočki dojmljivi zapis o tomu da su p r v i Šimićevi susreti doista bili kad su bili i kako su, drugoga dana, u Drinovcima, protekli „ kao uzvišena pjesma“, ostavio je svećenik i književnik fra Jakov Bubalo i objavio ga u prvome broju župskoga fra Žarkova Kršnoga zavičaja, u Drinovcima 1970. godine.” (Hrvatsko slovo, „Šimićevi susreti 1970.-2010.“, Zagreb, 28. svibnja 2010.)
Godina je 1964. znakovitom bila u životu drinovačkoga puka: 3.svibnja svečano je otvorena nova zgrada osnovne škole i odkrivena spomen-poprsja znamenitih Drinovčana, književnika Antuna Branka i Stanislava Šimića, po kojima škola i nosi ime. I lijepo je da se toga događaja Drinovčani spominju i da ga slave. Nu, tada nije bilo ni traga ni spomena nekih, u to doba nepostojećih, Šimićevih susreta. Onaj tko spaljuje krila lastavici, ubija istinu, to jest slobodu, ubija našu lastavicu, koja je od suncoždernih zmijurina spasila jedino nam sunce.
U Zagrebu, svibnja 2023.
