Tri stoljeća crkve Sv. Vlaha

Kao što slikar u ruci drži paletu, tako i Sveti Vlaho u ruci drži ovaj grad

Izložba dubrovačkih slikara  i tribina „300 godina Crkve Sv. Vlaha“. Jubilarni deseti Dani kršćanske kulture u Dubrovniku  otvoreni su u atriju palače Sponza likovnom izložbom dubrovačkih slikara „300 godina Crkve Sv. Vlaha“.

– Čast mi je i zadovoljstvo kazati nešto o ovim slikarima kazati nekoliko riječi, o ljudima koji su ispred sebe imali isti model, istu osobu, isto biće. Već punih 300 godina pred svima stoji i reklo bi se, pozira, Crkva svetog Vlaha, jedinstveno stvorenje od kamena i žbuke, zlata i  srebra, neba i zemlje, vatre i divljenja, s osloncem na snagu koja iz nje izvire i koja se u nju slijeva, u jedinstvenu sliku, spajajući prolaznu ljudsku tvar i neprolaznu božansku supstancu od koje je sazdana ta kuća hram u kojem stanuje sve ono što je Dubrovčanima i ne samo njima, najsvetije i srcu najbliže – kazao je akademik Luko Paljetak. Svi ovi umjetnici na svoj način opisuju, slikajući, interpretirajući Crkvu slikaju svjetlost bez koje nema slikarstva, tu vjeru u smisao stvaranja, bez koje nema razloga da se išta u ljudskim poslovima čini. Kao što slikar u ruci drži paletu, tako i Sveti Vlaho u ruci drži ovaj grad. On je njegova paleta, a mi smo na njoj boje, tople i hladne, radosne i sjetne, protivne i sukladne, za onu sliku života koja ovdje nekako za sve vijeke vjekova nepomućeno traje. Zajednička je ovim umjetnicima jedna stvar, kako se to vidi na ovoj izložbi – iskrena ljubav prema motivu, zanos koji vodi ruku i kist, od čega god on bio. Sveti Vlaho, gledajući ovu izložbu, nikako nemoj reći: 'Ne sličim na sebe'. Važno je da mi sličimo na ono što ti nama značiš – zaključio je Paljetak otvorivši izložbu.

U dvorani Ivana Pavla II. održana je tribina '300 godina Crkve svetog Vlaha'. Povjesničarka umjetnosti Katarina Horvat – Levaj ovom je prigodom predstavila svoje istraživanje o obnovi Grada nakon potresa 1667. godine kad je radikalno promijenjena njegova vizura.

– Dubrovnik svoju baroknost duguje jednoj elementarnoj katastrofi, poznatom potresu 1667. godine. Potres je uzrokovao radikalnu obnovu cijelog gradskog tkiva gradnjom znamenitih crkva. U prvom redu Katedrale i Isusovačke crkve. U tu srednjovjekovnu strukturu uvedeni su novi, izrazito barokni, akcenti, a obnovom stambene arhitekture ta srednjovjekovna matrica je transformirana na novi način. – pojasnila je Horvat – Levaj dolazak baroka u Dubrovačku Republiku.

Crkva Sv. Vlaha, zaštitnika grada Dubrovnika, podignuta je početkom XVIII. stoljeća na južnoj strani glavnog gradskog trga u staroj dubrovačkoj jezgri, na mjestu, gdje se križaju dvije glavne gradske prometnice i gdje se ranije nalazila crkva posvećena istom patronu, sagrađena u romaničko-gotičkom stilu. No, spomenuti srednjovjekovni objekt teže je stradao u potresu 1667. godine, a još više u požaru koji je uslijedio 1706. godine, kada je crkva slučajno zapaljena. Od te su crkve sačuvani samo temelji, odnosno tri kipa – stari srebrni pozlaćeni kip sv. Vlaha s maketom grada iz vremena oko pada Carigrada (1453.) te dva kamena kipa Nikole Lazanića, sv. Vlaho i sv. Jeronim. Pretpostavlja se da su bili u sakristiji stare crkve koja nije izgorjela u požaru.

U svojevrsnom programu obnove arhitektonske jezgre Dubrovačke republike, odnosno njezinih najvažnijih građevina vezanih uz javni života grada Dubrovnika, trebalo je nakon razorne 'trešnje' nanovo oblikovati i oštećenu i nagorjelu crkvu Sv. Vlaha. Venecijanski majstor Marino Gropelli, pozvan je iz Mletaka kako bi prikazao dubrovačkim vijećnicima projekt za novu crkvu. Od dva rješenja koja je Gropelli predložio, ni jedan nije sačuvan do današnjih dana. No, izgled odabranog nacrta možemo naslutiti i rekonstruirati prema današnjoj snimci prostornog rasporeda crkve koji se nije promijenio u zadnjih tristotinjak godina.

Marino Gropelli, poznatiji u svom zavičaju kao kipar nego kao graditelj, izradio je i glavni oltar od mramora u njezinoj unutrašnjosti, kao i kip sv. Petra nad vratima sakristije, te Ivana Krstitelja nad ulaznim vratima. Gropellijevi su i kipovi sv. Vlaha, Vjere i Nade nad pročeljem i anđela nad portalom. Do danas se u crkvi sačuvalo pravo bogatstvo umjetničkih predmeta koji imaju i liturgijsku funkciju. Crkva ima i dva bočna oltara: i to lijevi Sv. Krih, kao što je bio i u romaničkoj crkvi, a desni Sv. Lucije na kome je slika Gospe s djetetom, te sv. Vlahom i Emigdijem, zaštitnikom od potresa, rad domaćeg slikara Josipa Rossija iz XIX. st. Najljepši ures jednostavne unutrašnjosti ovog objekta je predivni drveni balatur nad glavnim oltarom. Ograda ovog pjevališta, na kom su i vrijedne orgulje, oslikana je u živom koloritu sa sedam slika sakralne teme od znamenitog dubrovačkog baroknog slikara Perra Matejevića. Motivi na poljima ograde su prikazi svetaca (sv. Cecilija i sv. Vlaho) i anđela koji su uz to bogato dekorirani pozlatom. U bočnim dijelovima crkve, od kojih je desna sakristija, izložene su slike, raspela, srebrno crkveno posude, crkveno ruho, ukrasni predmeti od porculana većinom iz XVIII. st.

Ove umjetnine su nabavljane u doba ponovne izgradnje crkve. Pet relikvija, odnosno moći sv. Vlaha, čuvaju se danas u Moćniku stolne crkve Uznesenja Marijina, umetnute u raskošne srebrne okvire oblika krune, ruku, noge i pokaznice koje potječu iz XI., XII., XIV. i XV. st. U Parčevoj crkvi nešto je umjetničkog materijala iz XIX. i XX. st. što govori o kontinuiranoj brizi župnika sv. Vlaha kao i vjernika da im ova crkva što ljepše izgleda. Tako je u nedavnoj prošlosti uz renesansne kipove svetaca Vlaha i Jerolima, isklesanih od ruku vrsnog bračkog kipara Nikole Lazanića iz XV. st., postavljen kip Parea izrađen po uzoru na istu skulpturu velikana hrvatskog modernog kiparstva, Ivana Meštrovića. Poseban ugođaj ovom skladnom interijeru daju dugine boje svjetlosti koja se probija kroz umjetnički izuzetno izvedene vitraje, izrađene od istaknutog domaćeg slikara Iva Dulčića sredinom XX. st. Na zidovima crkve vise brojne slike svetaca naslikanih rukom manje poznatih talijanskih slikara. U desnoj, staroj sakristiji, visi zanimljiva slika na platnu, iz XVIII. st., na kojoj je prikaz potresa koji rusi kuće, palače i zvonike Dubrovnika te parca Vlaha koji moli milost za svoj Grad. To je dokaz koliko su stanovnici Dubrovnika bili povezani sa svojim zaštitnikom, a to su i danas. Njemu su posvetiti jednu od istaknutih crkava, njegovim su kipom resili sve javne građevine, kule, portale i važne dijelove zidina. Ovaj stari biskup i parac štitio je stoljećima svoj Grad.

Tijekom agresije na Hrvatsku crkva je bila pogođena više puta, pa joj je bilo oštećeno pročelje, stubište s balustradom, portal, vitraji i krov. U žestini najjačih razaranja Grada, 6. prosinca 1991., Dubrovčani su moliti vlasti da se otkrije jedan od kipova sv. Vlaha, koji je bio zaštićen drvom od eventualnog oštećivanja, kako bi usmjerivši svoj pogled prema neprijatelju ponovno pokušao zaštititi Dubrovnik i donijeti mu željeni mir. „Vlahovo kandilo gori trajno stoga pošto mu svaki naraštaj dolijeva u posudicu novo ulje, vlastito ulje predodžaba, potreba, interesa, nada, nada, očekivanja i preobražava istu nazočnost na različite načine“, kako piše slikar Mladen Pejaković (Omjeri i znakovi, 1996.).

Nives Matijević