Hrvatski Fokus
Intervjui

Amerikanci su se uključivali u ratove koje nisu mogli dobiti

Uskoro bi siromaštvo obojenih ljudi u Africi, Južnoj Aziji ili Latinskoj Americi moglo biti opasnije od Kine kao vanjskopolitičke opasnosti za SAD

 

Povjesničar Andrew Bacevich izgovorio je svoje ime razdvajajući dvostranačke vječne ratove sa svojevrsne, konzervativne pozicije. Razgovarali smo s njim o vanjskoj politici Joea Bidena, približava li se kraj američkom prevlasti i o ludosti novog hladnog rata s Kinom. Tijekom posljednjih nekoliko desetljeća Andrew Bacevich bio je jedan od najtrajnijih kritičara američke vanjske politike, napadajući dvostranačku potragu za “vječnim ratovima” i prekomorskim avanturizmom sa konzervativnog stajališta. Nakon najave Joea Bidena o završetku jednog od tih ratova, gotovo dvadesetogodišnje kampanje u Afganistanu, Jacobin je sjeo razgovarati s njim o neuspjehu razmišljanja nakon hladnog rata, kraju unipolarnog svjetskog poretka, i potreba za bitno drugačijom vanjskom politikom SAD-a.

  • Kakva su vaša neposredna razmišljanja o vanjskoj politici Joea Bidena nakon stotinu dana? Je li u tome bilo nečeg posebno značajnog?

– Najava kraja afganistanskog rata do dvadesete obljetnice 11. rujna značajna je. Jednom kada koalicijske snage odu, vlada u Kabulu mogla bi biti srušena, a talibani bi se mogli vratiti. Ipak, kad smo to započeli prije dvadeset godina, poanta je bila uklanjanje talibana s vlasti. Dakle, najduži rat u povijesti SAD-a završava neuspjehom. Osim toga – i tu ulazim u spekulacije – njegova izjava kojom najavljuje da Sjedinjene Države odlaze do rujna sadrži naznake daljnjeg smanjenja američkog vojnog utjecaja. Ako se to dogodi, pokazatelj je da je ova uprava svjesna činjenice da su se prostorije koje definiraju američku politiku nacionalne sigurnosti od kraja hladnog rata, a ne tek od 11. rujna, pokazale lažnima.

Koje prostorije? Jedan je bio ideološki. Hladni je rat ostavio jednu velesilu, jedan preživjeli model – liberalnu demokraciju, način na koji to prakticiramo – i taj će model biti usvojen univerzalno. Druga je bila percepcija američke vojne prevlasti. Povjesničari će obratiti pažnju na značaj dva događaja: kraja hladnog rata i prvog rata u Iraku – prve velike vojne kampanje od Vijetnama. Kad je bilo na rubu poduzimanja, bilo je puno rukova: „Ovo će biti još jedna močvara“; “Bit će puno žrtava”; “Sadam ima borbenu vojsku provjerenu u bitkama.” Tada se razvila Pustinjska oluja i bila je to čista, brzo izvojevana pobjeda s nekoliko žrtava. Ta su dva pojma – ideološka nadmoć, vojna nadmoć – pružila sveobuhvatnu liniju američke politike sve do izbora Donalda Trumpa. I nisu uspjeli. Ispostavilo se da postoje alternative liberalnom kapitalizmu, od kojih jednu vidimo u Kini, a druga stvar koju smo otkrili je da nismo vojno vrhovni. Uključivali smo se u ratove koje nismo mogli dobiti. Mislim da Biden i njegovi ljudi razumiju da su osnovne pretpostavke posthladnoratovske ere propale. Njihov je izazov smisliti čime ih zamijeniti. Kakva bi trebala biti uloga Amerike u svijetu kad shvatimo da nismo neophodna nacija, kad prepoznamo da nismo vojno dominantni? Osim ovog neuspjeha, što još vidimo da dolazi? Jedan je ozbiljno prepoznavanje opasnosti od klimatskih promjena. Ako želimo napustiti klimatske promjene, moramo surađivati ​​s Kinezima.

  • U kojoj mjeri postoji nešto poput novog hladnog rata ili ljudi prebrzo donose zaključke?

– Prebrzo zaključuju, a mi taj zaključak moramo izbjeći. Moramo usporediti Sovjetski Savez 1950-ih, 60-ih i 70-ih s Kinom, kao protivnicima. Ideološki element hladnog rata temeljio se na percepciji Zapada da SSSR pokušava izvesti vrlo specifičnu ideologiju koja je bila neprijateljska. Mislim da nema istog natjecanja s Kinom. Ne vidim dokaze da se “Xi Misao”(odnosi se na misao kineskoga predsjednika Xi Jinpinga) može izvoziti. (u osnovi to je modernizirana konfucijanska misao, op.pr.). Mogućnosti su također različite. Nekad smo to nazivali bipolarni poredak, gdje su se dvije velesile jednake jedna drugoj prepustile konkurenciji. To nikad nije bila istina. Sovjeti su razvili stvarnu sposobnost da naprave prilično dobro oružje, posebno nuklearne bombe i rakete velikog dometa. Bili su strašni. Ali Sjedinjene Države bile su ispred njih na svim ostalim razinama. Usporedite to s Kinom. Sve što naprave, mi želimo, a oni proizvode visokokvalitetnu robu široke potrošnje. Imaju zastrašujuću vojsku, ali ne tako veliku kao SSSR, koji je imao vojsku usred Varšavskog pakta od koje smo se brinuli da ćemo je morati braniti. Kineski nuklearni arsenal nije velik; Ne bih to odbacio, ali oni jednostavno nisu vojna sila kakva su bili Sovjeti. Sad, Kinezi imaju ambicije i očito se namjeravaju prema njima odnositi s poštovanjem velike sile. Sudbina Tajvana, Hong Konga ili otoka u Južnokineskom moru problematična je za one nacije, a problematična je i za nas, ali nije kao da Kina pokušava zavladati prokletim svijetom. A onda se morate podsjetiti da nam i dalje posuđuju novac kako bismo mogli kupiti stvari. Mi smo im dužni. Dakle, ideja da hladni rat na neki način predstavlja model ili predložak trenutnih odnosa između SAD-a i Kine duboko je manjkava.

  • Je li pogled na Kinu unutar nacionalnog sigurnosnog establišmenta kao na egzistencijalnu prijetnju istinsko stajalište ili je dio potrebe za pronalaženjem novog, sveobuhvatnog projekta sada kada se čini da izlazimo iz okvira “rata protiv terorizma”?

– Nema sumnje da u državi nacionalne sigurnosti postoji potraga za novim neprijateljem koji će zadržati sposobnost države nacionalne sigurnosti da polaže pravo na resurse na mamutskoj razini. Uspon Kine sugerira da je razmišljanje nakon hladnog rata jednostavno zastarjelo. Sugerira da je doba američkog prvenstva gotovo, da će postojati barem dvije ili tri velesile i da se Sjedinjene Države moraju tome prilagoditi. Ljudima je teško, posebno onima koji su u području politike – think tank-ovima, diplomacijom, radom u vojnom establišmentu – da priznaju činjenicu da je doba američkog prvenstva gotovo, jer kad to jednom priznate, to također otvara vrata na širok spektar pitanja. Moramo li imati osamsto stranih baza? Ili država nacionalne sigurnosti koja godišnje iznosi približno tisuću milijardi(trilijun) dolara? A moramo li dizajnirati američke snage kao što je to slučaj s projekcijom snage, što znači da će oni tamo negdje izaći i boriti se? A, s obzirom na to kako klimatske promjene utječu na nas, bismo li mogli imati aparat nacionalne sigurnosti koji nas brani tamo gdje živimo? Ta misao ima ogromne implikacije na to kakvo zrakoplovstvo imamo, i tako dalje.

  • Možemo li također reći da postoje prednosti i pozitivne strane u svijetu koji nije jednopolaran, čak i za one duboko uložene u ideju Sjedinjenih Država kao broja jedan na svijetu?

– Mislim da da. Trenutačno postoji sklonost da se sila vidi kao primarni instrument za napredovanje američkih interesa. Mislim da će postati lakše prepoznati blagodati diplomacije. U konkretnom primjeru Perzijskog zaljeva, još od Carterove doktrine, sudjelovali smo u nizu vojnih kampanja za preusmjeravanje Zaljeva. Nije uspjelo, ali nas je puno koštalo. Ako priznamo da to nije uspjelo, čini mi se da potiče veće prepoznavanje alternativa. Možda, umjesto da zauzmemo stranu u konkurenciji između Saudijske Arabije i Irana – trenutno smo sa Saudijcima i šaljemo im više novca i oružja nego što možete ispucati – možda bismo te zemlje trebali prisiliti na neku vrstu smještaja. Bilo bi teško, ali mislili smo da će biti lako preurediti Irak, a to je bilo teško. Također pruža priliku isprobati druge pristupe rješavanju problema. Međunarodno smanjenje našeg profila stvara mogućnosti za preusmjeravanje resursa iz Pentagona prema kući.

  • Što mislite što će biti naslijeđe ove pandemije? Je li to i Trumpovo loše postupanje s tim naštetilo položaju Sjedinjenih Država kao pouzdane i stabilne svjetske sile?

– Iskren je odgovor: Ne znam. Jasno je da se u nekim europskim prijestolnicama preispituje. [Emmanuel] Macron održao je govor u kojem je u osnovi rekao da Europa mora afirmirati neovisni identitet, a ne biti uronjena u neku veću stvar u Sjedinjenim Državama. Nemam pojma ima li ta ideja nekakvu vuču. Iako je Trump bio na položaju, tendencija da se njegovo predsjedništvo vidi kao vrlo oštar prekid, napuštanje posthladnoratovskih aranžmana, danas se ti pojmovi već stavljaju po strani i obnavljaju stari aranžmani. Što se tiče pandemije, prerano je za reći. Ono što bi bilo zanimljivo jest da je jedna od dviju strana konstruirala argument da je pandemija označila presudan zaokret u koncepciji nacionalne sigurnosti, a evo stvari koje bi trebale slijediti kao prva načela američke vanjske politike. Mnogo bismo više pažnje posvetili neposrednim prijetnjama američkim ljudima tamo gdje žive, nego udaljenim prijetnjama ljudima vani, u Indo-Pacifiku ili Perzijskom zaljevu. Istodobno, pandemija 1918. bila je užasna stvar, ali činilo se da je jednom kad je prošla, nestala, a na politiku dvadesetih godina prema naprijed to nije utjecalo na značajniji način. Bilo je svakakvih drugih pitanja dvadesetih godina zbog kojih su se Europljani uzbuđivali, a u koje su Amerikanci poslije bili uvučeni.

  • Kakva je šansa za prekid uobičajenog vanjskopolitičkog poslovanja u doglednoj budućnosti? Što bi moglo biti potrebno za temeljno preusmjeravanje američke vanjske politike, možda oko klimatskih promjena ili sprječavanja budućih pandemija?

– Ili oko rase. Rasa je uvijek bila problem u američkoj povijesti. No, čini se da je postojalo priznanje potrebe za stvarnim obračunom po pitanju rase, a problemi oko rase sada su se popeli na vrh. Ako se to održi kod nas, moglo bi imati vrlo stvaran utjecaj na američku politiku nacionalne sigurnosti. Ako razmišljamo o preferiranoj američkoj povijesti dvadesetog stoljeća od 1919. do Iraka, to je narativni rasni prikaz da su se slobodoljubivi bijelci suprotstavili totalitarizmu i pobijedili ga. To je povijest koju su napisali bijeli, uglavnom muškarci, i ona koju obično prihvaćamo, jer je vrlo ohrabrujuća. Ako rasa postane odlučujuće pitanje, ako rasizam ili imperijalizam istisnu totalitarizam kao zločin stoljeća, dvadeseto stoljeće izgleda puno drugačije. Nije pitanje slobode nasuprot neslobode, jer pogodite što? Predstavnici slobode – mi, Britanci, Nizozemci – svi su se uključili u imperijalizam opravdan rasizmom. I postaje puno teže izlagati tvrdnje da uglavnom bijele zapadne nacije predstavljaju vrlinu.

  • Pretpostavljam da je pitanje može li to podrivati ​​uspon multirasnog nacionalizma.

– Prerano je za reći. Ako utrka postane odlučujuće pitanje trenutka, moglo bi se dogoditi da siromaštvo obojenih ljudi u mjestima poput Afrike ili Južne Azije ili Latinske Amerike zapravo izgleda važnije od bavljenja Kinom. A to bi moglo imati radikalan utjecaj na vanjskopolitičke prioritete.

Branko Marčetić, Jakobin, https://www-jacobinmag-com.translate.goog/author/andrew-bacevich?_x_tr_sl=en&_x_tr_tl=hr&_x_tr_hl=hr&_x_tr_pto=ajax,sc,elem

Povezani članci

Orašje – grijeh upravljačke oligarhije

HF

Crvena boja nosi sliku, ona čini crtež

HF

Radim reljefne slike koristim različite materijale

HF

U Jasenovcu radimo zakonito

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...