Hrvatski Fokus
Feljtoni

Stjepan Lozo o Stevanu Moljeviću (2)

Valerijanov memorandum potpisao je vikar Valerijan Stefanović u ime SPC-a

 

Moljević zapravo taktizira, da je Srbija veća i jača išao bi do Tokija. U druženju srpskih četnika imalo je svoju slavu na Vidovdan 28. lipnja, te su upravo zato tada (naravno nakon napada Njemačke na SSSR 22. lipnja 1941.) Srbi započeli ustanak u istočnoj Hercegovini, upravo blizu mjesta gdje se motao Moljević.

Valerijanov memorandum potpisao je vikar Valerijan Stefanović u ime SPC-a. Valja naglasiti da patrijarh Josif, koji je 1913. bio četnik u Makedoniji, nije potpisao dokument, koji govori vrlo nerealno o broju srpskih žrtava u NDH u tom trenutku. Realan broj je preuveličan oko 100 puta.

Memorandum je Nijemcima predan 24. 6. 1941.; istodobno Aćimović, upravitelj Srbije prije Nedića, inače crnorukaš, traži od Nijemaca zaštitu srpskoga naroda, te objedinjavanje teritorija na kojemu Srbi žive.

Glavna osoba oba memoranduma je dr. Pero Slijepčević, hercegovački Srbin koji je provodio srbizaciju Makedonaca na skopskom sveučilištu. Simultano se šire glasine o predstojećem ustanku Srba na Vidovdan.

Valja napomenuti da su Srbi imali izvježbane i naoružane paravojne formacije poput četnika, Narodne odbrane, Zbora, te da su prije rata imali koncept teritorijalne obrane pod Stojadinovićevom vladom.

Nakon 28. srpnja kada nastaje opći ustanak Srba u Hrvatskoj i BiH dolazi novi Valerijanov memorandum, ovaj put spominje čak 180.000 srpskih žrtava. Broj se u radionici Pere Slijepčevića do kraja kolovoza podiže na 300.000, da bi 17. rujna 1941. govorili o 350.000. U cijelom ratu 1941.-1945. broj Srba stradalih na teritoriju cijele tadanje Jugoslavije malo je veći od 400.000, u što ubrajamo i umrle od zaraznih bolesti, gladi i dr. 

Valerijanov memorandum vrlo je drsko pretjerivanje kojim se daje povod Srbima za planirani ustanak; on je plasiran i u međunarodnu zajednicu, te je postao tako “aksiom” politike prema Hrvatima i dio kompleksa hrvatske krivnje. Da su Srbi od Hrvata i “muslimana” proganjani 1914. – 1918. ne stoji; Hrvatskom je vladala Hrvatsko srpska koalicija, a na čelu Sabora bio je Srbin Pribićević.

Vidimo i da je Moljević uslijed rata (1915.) oslobođen krivnje radi nedostatka dokaza. Čak su i djeca iz siromašnih brdskih krajeva BiH i Hrvatske naseljenih Srbima išla privremeno na sjever u bogata hrvatska sela da izbjegnu glad. Vidovdanski ustanak u istočnoj Hercegovini bio je odlično organiziran uz brojne preduvjete kao što su naoružani Srbi, logistička potpora iz Grahova (Crna Gora), težak teren i potpora Talijana kroz opskrbu i pasivnost.

U analizi srpskoga ustanka u Hercegovini Stjepan Lozo je vrlo detaljan, analitičan, svjestan geopolitičke igre velikih sila, ali i blistavo duhovit.

Ono što je tobože uspio Milija Bjelica koji je pogođen iz blizine u desno rame i vrat,  te proboden bajunetom kroz desni grudni koš i nakon toga bačen u krašku jamu duboku 30 metara, da bi ustaše na njega bacali bombe, kamenje i krampove(?!), i nakon tri dana izašao iz jame to ne bi mogao ni olimpijac, niti Supermen, to bi mogao samo Bog preživjeti!

Njegovo “istinito” svjedočenje koštalo je glave hodžu Glavinića, iako ga nije osobno okrivio. Drugi svjedok J. Milović je jednako posjedovao fantastične moći, mislim laganja. Od navedenih 140 žrtava iz Korita (gatačkih, ne stolačkih) sud spominje poimence samo dvojicu. Vjerojatno su svi poginuli iz sela Korita 1941.-1945. stavljeni na taj popis. Talijani su vršili ekshumacije 1941., znakovito je da nemamo podataka za Korita, dok za druge istočnohercegovačke lokacije imamo.

Sud nije utvrdio ime nijednog izvršitelja zločina, ali je Muharem Glavinić osuđen na smrt kao član ustaškog pokreta, i jer ga spominje narodna pjesma kao krvavog hodžu. Svjedoci ga čak nisu vidjeli na jami, niti postoji ikakav materijalni dokaz da je tu netko ubijen. Na popisu u Muzeju žrtava genocida u Beogradu izrijekom se navodi samo 6 osoba ubijenih u Koritima. Ovdje je zgodno sjetiti se romana Vuka Draškovića “Nož” objavljenoga sredinom osamdesetih u Beogradu!

Fascinantno je da je srbijanska propaganda postigla izvanredan uspjeh u Britaniji, Vatikanu, Rusiji, Njemačkoj i drugdje usred rata koji je bio neviđeno brutalan. Sami Srbi su u balkanskim ratovima, ali i u ustanku na području NDH pokazivali jezivu bešćutnost. Talijanske potresne fotografije mjesta zločina (Rojnica tvrdi da su  snimali dijelom i zločine nad Hrvatima i to plasirali kao srpske žrtve), te talijanske ekshumacije srpskih žrtava došle su kao ulje na vatru nevjerojatnim pretjerivanjima Valerijanovoga memoranduma.

Stjepan Lozo dokazuje da od 17. 4. (kapitulacija Jugoslavije) do 22. 6. (napad Njemačke na SSSR) Srbi miruju, tako da ustaše nemaju potrebu za ubijanjem talaca (uglavnom sokolaša i četnika) i borbenom djelovanju.

Talijanima je srpska propaganda odgovarala da prošire svoju okupacijsku zonu (tobožnje uvođenje reda i mira, a zapravo asistencija četnicima u etničkom čišćenju Hrvata), Englezima i Rusima je odgovarao srpski ustanak, Vatikan (dobro obrađena djelatnost fra Dominika Mandića!) se ograđivao od režima NDH predviđajući njegov slom (nikada nije Vatikan priznao NDH); Nijemci pak se nisu htjeli zamjeriti Srbima bojeći se općeg ustanka. Jesu li ustaški generali Laxa i Kvaternik bili naivni, ili je posrijedi neki katolički austrougarski sentiment i nerealna predočba da treba biti prema nekome dobar pa će i on biti dobar, uostalom Tito ih je oba dao ubiti, kaj ne?

Nitko ne niječe ustaške zločine, ali bit srpskog ustanka je bio stvaranje Velike Srbije i pridruživanje čisto hrvatskih krajeva  Velikoj Srbiji. To je plan stariji od Czartoryskoga, od Garašinina, to već imamo kod Tekelije i Raića krajem 18. stoljeća. Zanimljivo je kada srbijanski političar dr. Miloš Sekulić putuje u inozemstvo uz dopust Nijemaca da Valerijanov memorandum nosi u fasciklu, dočim u đonu cipele(poplatu) skriva plan Velike Srbije, Moljevićevu “Homogenu Srbiju”. Pravi cilj krije se kao zmija noge. Optužuje se druge za genocidnost da bi se raširilo na tuđi teren i imalo opravdanje za etničko čišćenje i “osvetničke” zločine. Dana 26. rujna 1941. jugokonzul u Carigradu Hadži Đorđević dostavlja u London izvješće: “Prema vijestima iz njemačkog izvora (netočno, očito se radi o V. memorandumu, op., T.T.) U BiH i Hrvatskoj dosad je pobijeno 340.000 Srba.” Apsolutno netočno, bolesno pretjerivanje. Uključujući istočni Srijem Srba u Hrvatskoj je bilo oko 600.000, u BiH malo više od milijun. Gubici Srba u Drugome svjetskom ratu na području cijele Jugoslavije su oko 400.000 ljudi. Dakle uz tolike gubitke ne bi bilo partizanskoga ni četničkoga pokreta u Hrvatskoj i BiH.

Nastavlja konzul: “Mišljenja sam da bi trebalo i s naše strane poduzeti nešto da se spriječi ovo potrebljenje našeg življa. Ja vidim kao ozbiljnu mogućnost samo bombardiranje Zagreba, pa onda drugih gradova Hrvatske, s obavijestima ad će se bombardiranje produžiti do uništenja ako ne prestanu svirepa uništenja Srba. Savjeti i slično ne će pomoći. Molim za djelovanje što prije.”

Dakle od 1.000 srpskih žrtava nastalih uslijed srpskog ustanka napraviti 340.000 (!!!), po mogućnosti uništiti hrvatske gradove engleskom avijacijom, te nakon rata stvoriti Veliku Srbiju i Hrvate proglasiti genocidnima. Nemojte misliti da je slučajno L. Zafranović napravio film o pojedinačnom zločinu u Dubrovniku (11 žrtava na lisačkim Rudinama, od čega 2 Hrvata i jedan Bošnjak), dočim teme o Čavkarici, Smederevu, Rami, zločinima četnika u Zagori i Podrinju, te Bleiburg nisu za Jugoslavije često niti smjele biti spominjane, kamoli ekranizirane ili pretočene u knjigu, kao kod Draškovića.

Suočen s Valerijanovim memorandumom predsjednik jugoizbjegličke Vlade general Simović ironično je kazao: “Tko je to brojio?” Uskoro je smijenjen. Poštenome čovjeku nije mjesto u politici.

Smederevo koje su komunisti Mustafe Golubića (crnorukaš i komunist!) digli u zrak pobivši 2.000 nevinih ljudi nije predmet razgovora niti u emigrantskim niti u srbijanskim krugovima, niti u inozemnom tisku. Zašto? I tu je moglo biti potresnih fotografija. Tu je slično kao i sa Jasenovcem, preuveličati broj žrtava i Hrvatima nametnutu krivnju, a svoje logore Sajmište (ne vukovarsko već beogradsko, op., T.T.) i Banjicu pretvoriti u zgrade i trgovačke centre. To je politika.

Vrlo dobro pokazao je Lozo nemoguću i tjeskobnu poziciju Krnjevića, Bićanića i drugih HSS-ovaca u izbjegličkoj vladi, morali su otrpjeti poniženje V. memoranduma, imenovanje Mihailovića (koji ubija Hrvate i Bošnjake) vojnim ministrom Vlade, a sve želeći uščuvati Banovinu Hrvatsku i biti na strani pobjednika. Interesantno je da Englezi pokazuju veliko nepovjerenje prema vladi u kojoj je veliki broj crnorukaša i u četnike; veliko je pitanje kada i kako se Englezi opredjeljuju za J. B. Titu, i jesu li masonski krugovi tu pomogli?

(Svršetak u sljedećem broju)

Teo Trostmann

Povezane objave

Globalno zatopljenje potpuna prijevara (5)

hrvatski-fokus

Dubrovački list ‘Gušterica’ iz 1882. i 1883. (2)

HF

Povijest Novoga svjetskog poredka (4)

HF

SINARKIZAM – Nova uloga nakon 1945. (12)

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više