Hrvatski Fokus
Gledišta

Meteorski roj

Ide li svaka ciklona, nakon njenog formiranja prema kopnu?

 

Na portalu Dragovoljac, čitam Javora Novaka i Zvonimira Došena. Javor Novak piše o Zagonetki Perzeida, dok je tema kolumne Zvonimira Došena britanski profesor filozofije Antony Flew za kojega Došen kaže da je dotični bio više od 50 godina vodeći svjetski prvak filozofskog ateizma pa se pred kraj života obratio – rekao da Bog postoji, te naveo Platonov savjet Sokratu: „Mi moramo slijediti dokaz kud god on vodi“. Tako i ja, pokušavam slijediti neke dokaze u prirodi i u ljudskom društvu. Najprije ćemo navesti nešto od Javora Novaka iz njegove kolumne Zagonetka Perzeida i jedan citat iz kolumne Zvonimira Došena.

„Perzeidi udaraju u zemljinu atmosferu pod vrlo različitim kutovima, neki usporedno s horizontom, neki pod 90 stupnjeva u odnosu na horizont, a neki ukoso, između ta dva kuta, kako to? Kad se već Perzeidi uspoređuju s potokom, kako to da među njima postoji tako znatna razlika u udarnim kutovima“, pita se Javor Novak. Dok Zvonimir Došen citira Antonyja Flewa: „Moj odlazak od ateizma nije prouzročen nikakvim novim fenomenom ili argumentom. Tijekom prošlih desetljeća cijela okosnica mog mišljenja bilo je stanje lutanja. To je bila posljedica moga neprekidnog procjenjivanja dokaza prirode. Kad sam konačno prepoznao postojanje Boga to nije bila posljedica paradigme, jer moja paradigma i dalje ostaje kako je Platon u njegovoj Republici napisao Sokratu, gdje inzistira: „Mi moramo slijediti dokaz kud god on vodi“. Tako ja, sa svojim oskudnim znanjem pokušavam pratiti neke tragove u prirodi, i u ljudskom društvu. I nailazim na zidove zagonetki. To što su to za mene zagonetke, to nije nikakav problem. A za znanost? Kako znanost to tumači, ako tumači? Ako ne tumači, zašto ne tumači? Bi li morala tumačiti? Mislim da bi morala tumačiti. To nije putovanje kroz vrijeme i za tumačenje tih pojava nisu potrebne kvadratne jednadžbe. Neke bi stvari, po mom mišljenju, koje ću ovdje spomenuti, djeca morala učiti u školi iz fizike. A neke stvari, znanost (fizika-meteorologija) sigurno zna. Mora znati, jer je u pitanju golo vođenje evidencije.

Kao što Javora Novaka muče Perzeidi, mene tako muče ciklone (oblaci). Kao što Javor Novak uočava različite kutove Perzeida, tako ja uočavam različite smjerove ciklona, a Zemlja se okreće oko svoje osi. Dok se Zemlja okreće oko svoje osi, ciklone putuje svaka svojim smjerom, kao da površina Zemlje miruje. Kao što znamo, u sjevernom Atlantiku postoje dvije ciklone, Azorska i Karipska ciklona. Azorska putuje na istok, Karipska na sjever. Dok monsuni putuju na sjeverozapad, kažu da južnu Ameriku zalijevaju ciklone za zapada, istočnu obalu Afrike i Madagaskar ciklona iz Indijskog oceana itd. Pa se pitam: Ide li svaka ciklona, nakon njenog formiranja prema kopnu?

Ili ima ciklona koje putuju u drugom smjeru, od kopna na ocean? To sigurno meteorolozi znaju. Znaju, ima li ciklona koje nekoliko dana lutaju ocean – zalijevaju ocean. Kako bi bilo da Karipska ciklona, kao Azorska putuje na isto? Bili tada do istočne obale Atlantskog oceana svu vodu izlila u more? Još mi je tu nešto zagonetno s Azorskom ciklonom. Zagonetna mi je geografska širina. Dok su Karibi, skoro na ekvatoru, Azori su puno dalje od ekvatora. Još zimi? Nije to sve. Tu za mene ima još zagonetki. Kažu da prašina iz Sahare koju podigne pustinjska oluja, dospije do Brazila. A Azorska ciklona ide na istok. Kao na autocesti… prašina iz Sahare ide na zapad, pored nje, Azorska ciklona na istok. Prateći te dokaze (tragove), još mi se tu nameće jedno pitanje: Koji je tu godišnji omjer vode (kiše) što padne na Zemlju? Omjer kiše što padne na kopno, naspram onoga što padne na more? Je li moguće da više kiše padne na kopno nego na more? To sigurno meteorolozi znaju. Nakon ovoga, slijedi Kopernik, „život na Marsu“, HRT i izreka „u laži su kratke noge“.

Čudi me što pismen čovjek poslije Kopernika, pogotovo posljednjih godina – negira Boga stvoritelja Zemlje. „Lako je bilo starom Grku živjeti na ravnoj ploči“. Kad nije znao za Island ni za Australiju. A danas? Kada na televiziji gledamo kako jedna kugla juri velikom brzinom kroz svemir? I sa njom putuje zrak (atmosfera) kao svjetlo automobila s automobilom po… gdje ja uočavam fenomen Kopernik. Kopernika ima pa nema. Svi hvale Kopernika što je on ustanovio da je Zemlja kugla koja se okreće oko Sunca i oko svoje osi. A u tom okretanju, valjda postoji neka brzina. A o brzini, nitko ništa. Ako je to sve tako, sigurno jest, pismen čovjek može napamet izračunati kolike su to brzine. Ako je opseg Zemlje na ekvatoru, oko 41.000 km, ako se Zemlja za 24 sata okrene oko svoje osi za 360 stupnjeva, lako je izračunati da je obodna brzina Zemlje na ekvatoru, nešto manje od 1700 km/h. Ako je Zemlja udaljen od Sunca 150 milijuna km, lako je izračunati da je brzina Zemlje oko Sunca oko 100.000 km/h. A te brzine su za mene temelj kopernikanizma, što bi se moralo učiti u školi iz fizike. S tom brzinom, sa Zemljom putuje cijela atmosfera, kao čvrsta materija.

Meni još zagonetnije – Zemlja geoid. Kaže znanost (fizika) da je Zemlja geoid. Da su polovi spljošteni, da je Zemlja na ekvatoru šira. Kako? Zašto? Zbog centrifugalne sile? A na ekvatoru sve voda (more). Je li moguće, da se zbog centrifugalne sile, koja je na ekvatoru ogromna, voda rasteže kao tijesto? U nizu tih pitanja, slijedi pitanje: kako znanost objašnjava Lurd, Fátimu i Međugorje? A ima li vode (života ) na Marsu? Samo postavljanje tog pitanja, potvrda je postojanja Boga stvoritelja. Tu znanost, sama sebe pobija. Kada kaže da je planet Zemlja idealno mjesto za život. Valjda je jedan od osnovnih uvjeta života temperatura. A valjda, visina temperature ovisi o udaljenosti od Sunca. Ako je Mars, toliko dalje od Sunca nego Zemlja, valjda je temperatura na Marsu mnogo niža nego na Zemlji. Po toj računici, i na Marsovu ekvatoru, temperatura bi trebala biti ispod nule. Uostalom, ako su na Marsu bili oceani vode, gdje je ta voda danas? Je li isparila u svemir ili ju je progutala utroba Marsa? Ako je voda s Marsa isparila iz Marsove atmosfere, za Mars ne vrijede (zemljini) zakoni fizike. Jer kaže znanost da niti jedna molekula vodene pare ne može iz Zemljine atmosfere. Da može, danas ne bi bilo vode na Zemlji. Ili je tu vodu progutala utroba Marsa? Kako? Bi li utroba Zemlje mogla progutati svu vodu, iz sva tri agregatna stanja, zašto do tog nije već došlo? Dakle, ako je bilo vode (života) na Marsu, to je bila nečija (Božja) volja protiv (Zemljinih) zakona fizike.

Jure Vukić, Tribanj

Tekstovi u rubrici GLEDIŠTA mišljenja su autora i ne moraju biti u skladu sa stajalištima Uredništva

Povezani članci

Prilog za obljetničku monografiju i cenzura

HF

Hrvatski Strjeljnikov – ili onaj koji puca

HF

Andrej mora puno toga obećati

HF

Donjotavankutski trokut i novci

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...